Kada bi vas pitali da napišete nešto što biste i vi sami voljeli da pročitate, sigurna sam da bi vam zazvučalo sasvim prosto. Ima toliko toga što biste željeli da pročitate… Ili ipak, da vam neko drugi pročita, a možda bi najbolje bilo da stane u video-snimak koji ne traje dugo, najviše jedan minut…
Četvrtak je. Dan kada svaki čovjek koji predstavlja šraf u ovom zarđalom sistemu počinje da osjeća blago zavaravajuće olakšanje, jer se kraj njegove mučeničko-radničke nedjelje privodi kraju. Polako sakuplja stvari sa svog radnog stola, kako bi već sjutradan mogao da trčećim korakom napusti tu ćeliju u kojoj osam sati diše, daje, pa gubi dio po dio veze sa samim sobom, kao što je tokom djetinjstva gubio domine ili sličice, ni ne sanjajući da će postati talac sopstvenog života.
Kada bi vas pitali da napišete nešto što biste i vi sami voljeli da pročitate, sigurna sam da bi vam zazvučalo sasvim prosto. Ima toliko toga što biste željeli da pročitate… Ili ipak, da vam neko drugi pročita, a možda bi najbolje bilo da stane u video-snimak koji ne traje dugo, najviše jedan minut… Duga je bila nedjelja. Ne da ti se da čitaš kolumne, tekstove ili kakve ratne klasike od sedamsto strana. Opravdavaš sebe svojim sadašnjim životnim ritmom, jer ti si čovjek koji radi, gubi sat vremena dnevno u saobraćaju, trenira, voli, druži se, živi, raduje se i pati i nema vremena da se zagleda predaleko.
Što bih voljela da pročitam? Definitvno nešto što će me ubijediti da sve ovo što sam prethodno napisala ima nekog smisla. Da je svirepo ubistvo misli, osjećaja, truda i svega plemenitog perfidnim ubodima svakodnevice, u kome smo saučesnici, opravdano, za neko više dobro i da smo zaslužili amnestiju.
Ponekad posjetim stan svog pokojnog đeda, strastvenog novinara, kome je cijeli zid u dnevnoj sobi zauzela jedna vitrina od punog drveta, koju je na peti sprat njegove stambene zgrade morala da dopremi dizalica. Zamislite, prije šezdeset godina neko je iznajmio dizalicu da bi imao gdje da smjesti svoje knjige i to je bila, vjerovatno, sasvim normalna ideja. Danas bi mu, sigurna sam, obukli ludačku košulju, jer što će kome polica za knjige, ili knjiga? Ili dva – tri slova? Pretjerujem, ipak i dalje rade knjižare, na trafikama se i dalje prodaju novine, sigurno još uvijek nešto neko čita, a da to nije Kaluđer koji je prodao svoj ferari… Znao je da priprema mjesecima tekst iz svoje stolovače, a onda bi naišli sati tvrdoglavog kucanja na crnoj pisaćoj mašini, sa oštrim, bijelim slovima i maslinastim poklopcem. Kao djetetu, taj zvuk mi je bio neobičan, a danas bi možda i bespovratno okrenuo moju svijest, kao što su je i tada okretale riječi koje su se vrtoglavo rađale pa ređale na blještavo bijeloj podlozi.
Sada mi je fascinantna njegova posvećenost procesu: sjediš, čitaš, misliš, pa pišeš i to traje kroz više godišnjih doba. Danas, taj redosljed koraka izgleda drugačije, ali nije ni važno. Bitno je da sve možemo pročitati u prve tri rečenice na telefonskoj aplikaciji našeg omiljenog portala dok crveno svijetlo na semaforu ne pređe u zeleno i ne dobijemo taj vizuelni signal da možemo da nastavimo dalje bez suvišnih misaonih distrakcija, jer čuva(j)mo mozak da ne pregori.
Stvarno, što bih voljela pročitati? Možda odgovor na to kako smo stigli do usamljenih jedinki koje zamaraju sopstveni osjećaji, a kamoli tuđi. Zašto više ne kupujemo komplete knjiga, romane u tri dijela? Zašto sve traje kratko, bez sljedeće epizode, bez katarze i najviše jedan minut? Zašto živimo od sitnih senzacija i tuđih nesreća, dok nam kroz glavu duva južina, toliko da nam kroz hodnike mozga ponekad zazviždi i neka kvalitetna melodija praznine i uspješno nam pomogne da ne identifikujemo sopstvene.
Kad smo počeli da ubacujemo život u ChatGPT? Sigurno mnogo prije vještačke inteligencije.
Kad smo prešli sa strujnih restrikcija, na moždane? Možda kad smo oprobali provjereni recept iz crvenog kuvara: Kako da prođemo kroz sopstveni život kao gost?.
Samo nek se okreće točak, jer ako slučajno stane, mogli bismo početi da razmišljamo, što može biti pogubno za stvarnost koju smo zajedno izgradili, kao i četvrtak bilo koje nedjelje.
