O djelu istaknutog vajara i slikara, kreatora nezaboravnog nikšićkog “Kamenog grada” koji je preminuo 23. marta 2023, za “Informacije CG” govori istoričar umjetnosti Bojan Muždeka iz Beograda, kustos nedavne, velike samostalne, posthumne, Vulanovićeve izložbe u Nikšiću
Da bi nekadašnji nikšićki “Kameni grad”, to velelepno, monumentalno, odavno već nepostojeće, ali ne i zaboravljeno djelo Ratka Vulanovića moglo da se posmatra kao spomenik, smatra istoričar umjetnosti Bojan Muždeka u razgovoru za “Informacije CG”.
“Osnovna funkcija spomenika je da je nosilac memorije jednog naroda. Kolektivna memorija. Obično kada neki narodi nestanu, prestane i potreba za tim spomenikom. Međutim, u Nikšiću je posve drugačije. Možda nema tog Kamenog grada, ali sjećanje ljudi na njega, više je nego živo. Meni se nekako čini da Kameni grad je i dalje tu”, konstatuje direktor beogradske Galerije “B2” koji je više puta radio i sarađivao sa Vulanovićem.
Ratko Vulanović bio je zapaženi crnogorski slikar i vajar za kojim su ostala velika djela, ali i nanesena mu nepravda. Rođen je 16. maja 1941. u selu Laz nadomak Nikšića, a preminuo je prije tri godine, 23. marta 2023. Nedavno je u Nikšiću realizovana i njegova velika, samostalna, posthumna izložba, pod nazivom “U krugu – skulpture i crteži”, u Dvorcu kralja Nikole u Nikšiću, prostoru nadomak nekadašnjeg Kamenog grada. Kustos je bio upravo Muždeka, koji je sa Vulanovićem i ranije sarađivao i organizovao događaje u Beogradu, njemu u čast, za života.
Vulanović je, nakon osmogodišnje škole u Nikšiću, 1959. upisao Umjetničku školu u Herceg Novom koju je napustio 1963. da bi upisao Akademiju likovnih umjetnosti u Beogradu gdje je i diplomirao 1968, a postdiplomske završava 1971. Još kao student je počeo da izlaže na važnijim izložbama u Jugoslaviji, a 1965. osvaja prvu nagradu za skulpturu na konkursu Saveza omladine Jugoslavije. Po završetku studija dobija status slobodnog umjetnika. Član Udruženja likovnih umetnika postaje 1969, godine, a 1972. dobija stipendiju iz fonda Moša Pijade, nakon čega odlazi u Grčku na određeni period. Posle toga, kreću vajarske kolonije, pa i skulpture malog formata, izložbe, nagrade, rezidencije, pa onda i “Politikina nagrada” 1988. godine za kompleks skulptura “Veliki predio”. U Nikšić dolazi 1992. i započinje svoj “Kameni grad” koji je bio simbol grada N, smješten iza Dvorca kralja Nikole, na početku današnjeg šetališta Vita Nikolića, ispod “Petrove glavice” i Saborne crkve sv. Vasilija Ostroškog.
Vulanovićeva djela iznova izazivaju interesovanje (šire) javnosti, ali podstiču i dijalog, kako na ljudskom, arhitektonskom, kulturološkom, tako i vizionarskom nivou, a u okviru izložbe u Nikšiću, otvoreno je i pitanje legata…
“Postoji puno primjera takozvanog lend arta koji nije u svojoj punoći prvobitnog izraza. Uz različite savremene tehnologije, memorijalnu sobu i slično. U svakom slučaju, za početak bi bilo dobro da se samo mjesto obilježi”, poručuje Muždeka u razgovoru za “Informacije CG”, jasno stavljajući do znanja da načini postoje, ako volje ima.
Komentarišući Vulanovićevo stvaralaštvo, ističe da je kamen njegova specifičnost…
“Kamen je materijal koji pruža možda i najveći otpor. Tu i jeste Ratkova specifičnost. Da se održi jedna tradicionalna tehnika, ali da sama koncepcija koju predstavlja sama skulptura bude nova, iako je tematika u vezi sa nasljeđem autora. Prikazati čistu, autohtonu stvar, kao proces koji posmatrača i poziva da redukuje sebe, kroz stpljivo klesanje”, navodi Bojan Muždeka za “Informacije CG”…
Vulanović se često naziva jednim od najznačajnijih vajara ovih prostora, pa čak i “posljednjim klesarem našeg doba”. Gdje Vi vidite njegovo mjesto u regionalnoj i evropskoj istoriji savremene skulpture? Pored toga, da li smo svjesni značaja Vulanovićevog djela, sa aspekta umjetničkog, kulturnog, pa i civilizacijskog nasljeđa?
Promjene koje umjetnost doživaljava u drugoj polovini 20. vijeka uslovljene su bile i otkrivanjem novih materijala, poput polistera, koji se brže odlivao, bio praktičniji za rad… A kamen je materijal koji pruža možda i najveći otpor. Tu i jeste svakako Ratkova specifičnost. Da se održi jedna tradicionalna tehnika, ali da sama koncepcija koju predstavlja sama skulptura bude nova iako je tematika u vezi sa nasljeđem autora. Prikazati čistu, autohtonu stvar, kao proces koij posmatrača i poziva da redukuje sebe, kroz stpljivo klesanje. Otuda moja potreba da ga kontekstualizujem kroz logiku Arte povere, koja se razvija uporedo sa njegovim prvim izložbama. Odbacivanje, redukcija, apstrakcija kao prikaz načina rada, sve su teme koje Ratko ima, naravno uz jedan autohtoni duh, njegovo djelo je autentično.
U Nikšiću ste otvorili posthumnu izložba Ratka Vulanovića u Dvorcu kralja Nikole u Nikšiću. Iako izložba više nije dostupna za javnost, možete li sprovesti čitaoce kroz ono što je bila ideja i vizija?
Izuzetno mi je drago da sam dobio poziv od institucije JU muzeji i galerije Nikšić, da radim na prvoj posthumnoj izložbi Ratka Vulanovića u prostoru Dvorca kralja Nikole. S obzirom na to da je sam izlagački prostor u renesansom duhu sa zapadnim dijelom koji broji stubove sa arkadama i dva krila, ideja je bila da se Ratkov rukopis prilagodi prostoru na način da se njegova osobenost doživi kroz povezano kretanje posmatrača kroz sva tri prostora. Otuda je bila ideja kružnice. Kao ciklusa u kojim je sam umjetnik razvijao svoja djela. Prvi dio podno arkada su pojedinačni primjeri skulptura u bijelom mermeru, postavljeni linijski, gdje svaka arkada ima jedan rad. Svjetlo je podešeno tako da pada na bjelinu kamenu, pa su zidovi ostali neosvijetljeni. Desna prostorija je organizovana da se u sredini nalazi jedan od impresivnijih Vulanovićevih radova, “Puž”, kojim na neki način ne samo da objašnjava skidanje slojeva kamena kao motiv rada već i sugeriše proces kao pretkonačnu predstavu rada. Odbacivanje svega onog što se taložilo na kamenu. To Ratkovo uporno traganje, odbacivanje, “nadgledaju” radovi koje je Ratko nazvao “Monasi”. Nasprot bijelog kamena od kog je sačinio “Puža”, “Monasi” su tamnog granita, koji kao da posmtaraju Ratkovo odbacivanje suvišnog. Njihova statičnost sugeriše da se to odbacivanje dešava u tištini. Treća prostorija je prostorija gdje su izloženi radovi u drvetu i devet radova na papiru. Radovi u drvetu, iako je svaki zaseban, organizovani su u grupe koje podsjećaju na kružnice i predstavljene su poput skulptorskih instalacija. Iako su to nezavisni činioci, zajedno čine jedno djelo. Mislim da je i to odlika Ratkovog rada, da se skulptura ne tretira samo kao pozitivan prostor, već i kao šupljine, pauze, distance, da to sve zajedno čini djelo.
Kao što ste već i kazali, izložba je bila koncipirana u kružnicama, slijedeći Vulanovićevu misao o skidanju slojeva kamena i dolasku do istine. Koliko je ta ideja kruga ključna za razumijevanje njegovog djela i zbog čega?
Mislim da je bitna. Sama logika rada je takva. Skidajući sloj po sloj vi u stvari dolazite centra. Do suštine… Ukoliko biste odmah krenuli u centar, preskočili biste možda dobar dio puta i samootkrivanja, pa možda taj centar ne bi bila suština. Tada bi i kamen mogao da pukne cio.
Da li je prostor Muzeja simbolično dodatno doprinio izložbi, s obzirom na to da je Vulanovićev nekadašnji “Kameni grad” bio smješten baš iza? Djeluje kao da je sama izložba bila razgovor između umjetnika, Muzeja, nasljeđa, umjetnosti, generacija…
Prostor je reprezentativan i kao što sam rekao na početku, bila je ideja da postavka ne domira u odnosu na sam prostor i obrnuto, već da se stvori jedan fini balans, jedna tišina u kojoj u dužem vremeskom periodu može da se posmatra delo umjetnika. Isto tako je iza, istočno od Dvorca. Možda je “Kameni grad” pomjeren, ali na tom prostranstvu takođe postoji jedna tišina.
Koliko ste upućeni u svu situaciju oko “Kamenog grada” koji je u Nikšiću danas gotovo mitsko mjesto savremene crnogorske umjetnosti? Kako Vi tumačite njegovo značenje u Vulanovićevom opusu i njegovu sudbinu?
Meni je “Kameni grad” poznat zahvaljući ljudima iz Nikšića koje poznajem u Beogradu. Njihova svjedočanstva da su se tu igrali, proveli dio djetinjstva, da su im te mase, monumentalni primjerci ostali u jakom sjećanju… Tako jedna impozantna stvar je svakako značajna u opusu umjetnika. Za jednu gigantsku postavku u Beogradu Vulanović je dobio Politikinu nagradu, a druge se još drži na Adi Ciganliji, iako okolne građevine sužavaju prostor. Mislim da bi Kameni grad u Nikšiću mogao da se posmatra kao spomenik, a osnovna funkcija spomenika je da je nosilac memorije jednog naroda. Kolektivna memorija. Obično kada neki narodi nestanu, prestane i potreba za tim spomenikom. Međutim u Nikšiću je posve drugačije. Možda nema tog Kamenog grada, ali sjećanje ljudi sa kojima sam proveo vrijeme u radu na izložbi je više nego živo. Meni se nekako čini da Kameni grad je i dalje tu.
Da li je rušenje “Kamenog grada”, po Vašem mišljenju, prije svega kulturna trauma, politički (zlo)čin ili simbol dubljeg nerazumijevanja umjetnosti? Poznato je da je to teško palo samom umjetniku, velikom dijelu građana i poštovalaca njegovog djela, ali i vizije grada, no, kako to danas čitamo?
Moje najdirektnije iskustvo sa tim činom leži u Ratkovoj rečenici, svjedočenju, da mu je život stao.
Rekli ste da Vam se čini kao da je “Kameni grad” i dalje tu. Može li se “vratiti”, ako ne fizički, onda kroz ideju, legat, memorijalni ili istraživački projekat?
Naravno, postoji puno primjera takozvanog lend arta koji nije u svojoj punoći prvobitnog izraza. Uz različite savremene tehnologije, memorijalnu sobu i slično. U svakom slučaju, za početak bi bilo dobro da se samo mjesto obilježi.
I na otvaranju izložbe u Nikšiću bilo je riječi o potrebi da Ratko Vulanović dobije svoj legat. Šta bi jedan takav legat značio za grad, državu, ali i za regionalnu umjetničku scenu?
Kada imate autora koji više od pola vijeka živi svoju umjetnost, a to vam znači jako mnogo odricanja i rada da dođete do izložbe, pa onda mnogo iscprljenosti, padova, depresivnih stanja kada se postavka završi i sve tako u krug… Pola vijeka… Svjedočanstvo te borbe, ne sa svijetom već sa samim sobom, vrijedno je svake pažnje. Legat bi bila fina mjera zajednice da takvu borbu čovjeka i odanosti slavi kao primjer za druge, ma kojim se poslom bavili.
S obzirom na to da ste blisko sarađivali, šta možete reći o tome kakav je Ratko Vulanović bio kao čovjek, umjetnik, sagovornik?
Očekivao sam od čovjeka koji radi sa kamenom sve samo ne toliko senzibiliteta.
Da li je i koliko je njegova etika rada, odnos prema kamenu, materijalu, tišini, danas rijetka i možda čak subverzivna?
Teško mi je odgovoriti na to, ali zar se i danas mnoge velike stvari ne dešavaju u tišini?
Može li se iz slučaja Ratka Vulanovića nešto naučiti, bilo da su u pitanju buduće generacije umjetnika ili, pak, donosioci odluka?
Volja i požrtvovanje, bez obzira na sve, i u što većoj tišini.
S obzirom na to da ste direktor galerije “B2” u Beogradu, šta sa tog aspekta možete reći o tome kolika je odgovornost galerija i muzeja da ne budu samo izlagački prostori, već i aktivni čuvari pamćenja, sudionici društvenih dešavanja, obrazovna i mjesta kritičkog promišljanja?
Galerije posmatram kao eksperimente gdje iz neke sadašnje pozicije posmatrate rad, dajete novo čitanje. Dok je funkcija muzeja očuvanje djela, onako kako ga je istorija umjetnosti ubilježila, a muzeologija konzervirala. U sadašnjosti, sve te funkcije se mijenjaju, približavaju jedan drugoj, te obje strane ili ideja izlagačkog prostora postaje hibridna, prikazivanje istorijskih činilaca i propitivanje validnosti istog…
Kako vidite ulogu države u doprinosu kulturi i umjetnosti, ali i u očuvanju i afirmaciji velikih umjetničkih opusa, da li je na adekvatnom nivou i šta se dešava kada ta uloga izostane?
Mislim da je tržišni princip u neskladu sa očuvanjem kulturne baštine. Možda bi galerije i mogle mimo države, ali ne i mecene. Ono što ima predznak narodnog, nacionalnog… ne. Muzeji u regionu još nemaju mogućnost prodaje djela koja im više nisu potrebna za zbirke. Takođe, ideja da ćete prodajom ulaznica i sponzorskim ugovorima sa kompanijama ostvariti potreban budžet mi se čini udaljenom. Kulturne politike su takve da ne stimulišu sistem obrazovanja, privredu…, na redovne posjete muzejima, galerijama…, da bi se broj karata povećao. Recimo, bečki Ludvig u 2025. imao je dva miliona prodatih karata, pa ako je prosječna cijena ulaznice 25e… Slušajući intervju sa francuskim bogatašem Pinoom o razlozima otvaranja njegovog novog muzeja u Parizu, upamtio sam da je rekao kako je posljednja stvar koja se privatizuje u jednom društvu, kultura. A da ne zaboravimo da kultura obuhvata i način ishrane.
