Rat u regionu Persijskog zaliva pojačao je sumnje u zaštitu SAD. Zato tamošnje države oprezno razmatraju nove opcije.
Iz perspektive mnogih država Persijskog zaliva, SAD su zajedno sa Izraelom pokrenule rat koji one nijesu željele. „To je Netanjahuov rat. On je nekako uspio da uvjeri predsjednika Trampa da podrži njegove stavove“, izjavio je početkom marta za CNN saudijski princ Turki al-Faisal.
U Persijskom zalivu se na SAD gleda sve trezvenije. Američka obećanja o zaštiti, prema mišljenju mnogih posmatrača, pokazala su se praznim ili barem znatno manje pouzdanim nego što se očekivalo.
Vladari u tom regionu morali su da nauče gorku lekciju da američke vojne baze na njihovoj teritoriji ne znače automatski i zaštitu — već ih mogu učiniti još privlačnijim metama za Iran.
U jednom komentaru arapskog lista Al Araby Al-Jadeed, koji finansira Katar, navodi se da su države Persijskog zaliva postale manje sposobne za djelovanje otkako su Amerikanci preuzeli njihovu zaštitu.
„Trenutno se pokazuje da baze ne služe zaštiti država Persijskog zaliva, već ih sprečavaju u samoodbrani i nezavisnom donošenju odluka.“
O čemu tačno politička elita država Persijskog zaliva razgovara u brojnim telefonskim pozivima, saudijsko Ministarstvo vanjskih poslova ne otkriva. Ali da se ti razgovori vode, u to nema sumnje. Na društvenoj mreži X navodi se niz kontakata, koje prije svega prestolonasljednik Mohamed bin Salman ima sa političkim liderima na Arapskom poluostrvu.
Riječ je vjerovatno o dvije ključne teme: s jedne strane o odnosu prema Iranu, koji već više od dvije sedmice napada države Persijskog zaliva. S druge strane, o budućim odnosima sa SAD.
Mnogi posmatrači smatraju da je rat u Persijskom zalivu pokrenuo stratešku raspravu. Istraživački centar Middle East Council on Global Affairs, sa sjedištem u Kataru, govori o strategiji „oprezne neutralnosti“, koja treba da spriječi da Persijski zaliv postane poprište stranih sukoba i da zaštiti ekonomske modele razvoja regiona.
Bruno Šmit-Fojerherd, politikolog sa Univerziteta Oksford, podsjeća na prve reakcije na iranske napade:
„U početku je prevladavala percepcija da odgovornost za eskalaciju snose Izrael – djelimično i SAD.“ Istovremeno, iranski napadi su shvaćeni kao prekid opreznog približavanja iz prethodnih godina. „Frustracija je, dakle, prvenstveno usmjerena prema spoljnim akterima.“ Države Persijskog zaliva su morale da prihvate činjenicu da njihova bezbjednost zavisi od drugih.
I politička analitičarka Polin Rabe iz berlinskog istraživačkog centra Middle East Minds primjećuje veću otvorenost u kritikama Vašingtona.
„Države Persijskog zaliva su prije svega jedinstvene u tome da su šokirane“, kaže ona. Posebno ih je uznemirilo to što su odluke očigledno donošene bez konsultacija sa njima. Saudijska Arabija je, prema njenim riječima, „otvoreno kritikovala Trampa i Netanjahua“, dok je Katar reagovao uzdržanije.
U središtu rasprave od početka su američke vojne baze. S jedne strane, Iran svoje napade opravdava njihovim prisustvom, a s druge strane, rakete su od samog početka pogađale i civilne ciljeve poput aerodroma, hotela i druge infrastrukture, podsjeća Šmit-Fojerherd.
Zanimljivo je i da su Ujedinjeni Arapski Emirati od početka bili posebno pogođeni. „Moguće je da nije riječ samo o američkim bazama, već i o pokušaju da se izvrši pritisak na uspješne modele u regionu – poput Dubaija.“
Američki analitički centar Atlantic Council ukazuje da je upravo ekonomska stabilnost Emirata posebno ranjiva. Ugled Dubaija kao bezbjednog trgovačkog i turističkog centra ključni je stub ekonomije – i time potencijalna strateška slabost.
Dugoročno gledano, rat sa Iranom bi mogao dovesti do preispitivanja bezbjednosnog partnerstva sa SAD.
„Očekujem da će nakon rata uslijediti detaljna analiza“, kaže Šmit-Fojerherd. Države će morati da odluče „da li su američke baze bezbjednosna prednost ili rizik“. Međutim, vojna integracija sa SAD-om je toliko duboka da bi promjena kursa trajala godinama.
Analitičarka Polin Rabe takođe vidi promjene, ali kao dio dugoročnog trenda. „Decenijski aranžman 'jeftina nafta za američke bezbjednosne garancije’ mnogima danas djeluje kao zastario model“, kaže ona. Ipak, ni ona ne očekuje brz raskid tih odnosa, jer su oni razvijani decenijama i prevazilaze samo vojnu saradnju.
Istovremeno, već se nazire postepena strateška preorijentacija. Saudijska Arabija je, na primjer, ojačala odnose sa Pakistanom i Turskom, dok je Katar intenzivirao veze sa evropskim državama poput Velike Britanije i Francuske. „Ti trendovi postoje već neko vrijeme“, kaže Rabe, „ali sada dobijaju na značaju.“
Šmit-Fojerherd takođe to primjećuje: „Posljednjih godina govorilo se o tzv. hedžing strategiji“, kaže on. Cilj je izgradnja odnosa sa više partnera — uključujući Kinu, Tursku ili evropske države.
Međutim, nikada nije jasno definisano kako bi taj koncept funkcionisao i u bezbjednosnoj politici. Teško da se bezbjednost u Persijskom zalivu može tako lako diverzifikovati kao investicije ili da se neka od zalivskih zemalja može „osigurati“ protiv gubitka SAD kao partnera. Upravo ta slabost se pokazala u aktuelnom sukobu, jer „nijedan od tih partnera do sada ne predstavlja stvarnu vojnu alternativu“.
Istovremeno, države Persijskog zaliva i dalje ne djeluju uvijek jedinstveno. „Ni sada nije sigurno da će nastupati kao jedinstven akter“, kaže Šmit-Fojerherd. Između Saudijske Arabije, Emirata i Katara postoje politička rivalstva i ekonomska konkurencija.
Ipak, zajednički cilj ostaje, dodaje analitičarka Rabe: „Regionalna stabilnost, koja je ključna za države Persijskog zaliva.“ Njihovi projekti ekonomske transformacije – od saudijske „Vizije 2030“ do globalnih ambicija Dubaija i Dohe – zavise od mirnog okruženja, a time i od uspješne odbrane od vojnih prijetnji.
