Zbog ratova u Ukrajini, Iranu i nepouzdanosti SAD sve više država razmatra nuklearno oružje kao garanciju bezbjednosti, dok tabu o širenju takve vrste naoružanja slabi
Britanske Liberalne demokrate, koji su bezazleni koliko im samo ime sugeriše, sada žele da zemlja izgradi nuklearno odvraćanje koje je manje zavisno od SAD. Čak ni stranke desnice nemaju tako jastrebovski stav. Ako ste odrasli u Velikoj Britaniji, utisak je kao da vidite lokalnu bibliotekarku na borbi u kavezu.
Liberalne demokrate su barem u skladu s vremenom. Francuska, koja je zaista suverena nuklearna sila, ovog mjeseca je saopštila da će povećati svoj arsenal bojevih glava. U Poljskoj je otvorenost prema nuklearnom naoružanju rijetka tema oko koje su saglasni premijer i predsjednik. U Južnoj Koreji podrška javnosti za nuklearno odvraćanje porasla je posljednjih godina na 70 odsto. Saudijska Arabija, koja je ranije navodila da bi nabavila nuklearno oružje ako to učini Iran, možda više neće čekati takav signal sada kada su ona i druge zalivske države ionako pod konvencionalnim napadima iz tog pravca.
Čak i prvobitne nuklearne sile počinju da se oslobađaju starih tabua. Od prošlog mjeseca, prvi put u više od pola vijeka, ne postoji obavezujući sporazum koji ograničava nuklearno naoružanje između Amerike i Rusije, koje posjeduju dva najveća arsenala na svijetu.
Šta je ovo? Talas neodgovornosti? Možda, ali i prirodna reakcija na događaje.
Jedan od njih je sudbina Ukrajine. Ta zemlja se 1994. godine odrekla sovjetskog nuklearnog oružja koje se tada nalazilo na njenoj teritoriji u zamjenu za određene bezbjednosne garancije. Dvije decenije kasnije, Moskva je započela svoj dugotrajni i još uvijek aktuelni rat protiv Ukrajine aneksijom Krima. Pouka je, za neke, očigledna: zemlja koja ima opasne susjede treba da zadrži ili stekne krajnje sredstvo odvraćanja.
Još jedna poučna priča je ona o Iranu. Čini se da je nedovršena nuklearna bomba najgora od svih opcija: provokacija za druge države, ali ne i sredstvo odvraćanja. Racionalna vlada bi ili odustala od takvih ambicija ili ih u potpunosti ostvarila. Uzevši u obzir iskustvo Ukrajine, posmatrači širom svijeta vjerovatno će drugu opciju smatrati boljom.
Uz sve to dolazi i stalna nepredvidivost Sjedinjenih Država. Do sada su zemlje koje imaju znanje i resurse da naprave bombu, poput Japana i nekoliko evropskih država, radije ostajale pod američkim nuklearnim kišobranom. Kako Donald Tramp dovodi u pitanje da li bi uopšte poštovao te sporazume o uzajamnoj odbrani, od kojih su neki potpisani prije čitavog ljudskog vijeka, ta “nuklearna latentnost” više ne djeluje tako pametno.
Na kraju, međutim, presudan je jedan veliki nedogađaj. Što duže svijet prolazi bez upotrebe nuklearnog oružja (80 godina), ljudi su skloniji da budu opušteniji prema njegovom širenju. Kao primjer te bezbrižnosti: koliki procenat čak i dobro informisanih zapadnjaka može sa sigurnošću reći da li Sjeverna Koreja ima nuklearno oružje ili ne? Sredinom 20. vijeka, svaki novi uspješan test, britanski, francuski, kineski, bio je svjetska vijest. Generacija manje opterećena nedavnom prošlošću očigledno ne prati te stvari toliko pažljivo, što je, naravno, dobar način da se nehotice uđe u katastrofu. Kako to često biva, period mira rađa svoju suprotnost. Stabilnost destabilizuje.
Obratite pažnju na to da je nuklearni strah, koji je držao Holivud u šaci sve do 1980-ih, potom blijedio kao filmska tema, sve do novijih ostvarenja poput “Openhajmera” i “House of Dynamite”. Filmovi poput “War Games” i “Dr Strangelove ili: kako sam naučio da prestanem da brinem i zavolim bombu” danas djeluju kao pomalo staromodni, paranoični proizvodi svog vremena.
To je uprkos činjenici da su se Pakistan i, da, Sjeverna Koreja, od kraja Hladnog rata pridružili nuklearnom klubu. Iako je ukupan broj bojevih glava smanjen, njihovi vlasnici su raznovrsniji i, koliko se može procijeniti, manje ujednačeno racionalni. Nakon što je nekada brinula previše, kultura danas ne brine dovoljno.
Možda će se to i pokazati tačnim. Postoje razlozi za sumnju da do širenja nuklearnog oružja ipak neće doći. Bomba je i dalje skupa za nabavku i održavanje. Već i samo pokretanje tog procesa može izazvati više regionalnih tenzija nego što vrijedi. Posjedovanje nuklearnog oružja takođe ne garantuje miran život, što pokazuju Indija, Kina i Pakistan kroz svoje sukobe na Himalajima. Izrael je često na meti napada uprkos svom neproglašenom statusu nuklearne sile.
Ipak, otvorenost s kojom vlade danas govore o toj temi sugeriše da je probijen i intelektualni, pa i moralni tabu. Trebalo je više od 60 godina da se nuklearni klub proširi sa jedne na današnjih devet članica. (U međuvremenu je bilo i promjena, jer su države poput Južne Afrike razvile, pa potom odustale od nuklearnog oružja.) Taj tempo rasta mogao bi se ubrzati bez da to ikoga iznenadi. Ako je obilježje ovog vijeka fragmentacija, odnosno raspad svijeta skoncentrisanog oko SAD u nešto pluralnije, bilo bi neobično da raspodjela nuklearnog oružja ne prati taj trend.
Teoretičari igara rekli bi da više nuklearnih država znači više država koje ne mogu ni pomisliti da napadnu jedna drugu. Oni pesimističnijeg pogleda uzvratili bi da je “igra” sa 13 ili 14 igrača sklonija da krene po zlu nego ona sa devet. Kako god, širenje nuklearnog oružja ima dalekosežne posljedice. U onome što se nekada nazivalo “pristojnim društvom”, danas je gotovo nemoguće provesti veče bez razgovora o vještačkoj inteligenciji. Oslobađanje razorne energije iz subatomskog svijeta u poređenju s tim djeluje zastarjelo. Naša sklonost ka novom možda nas zasljepljuje pred činjenicom da je najvažnija tehnologija današnjice zapravo stara.
