Mi smo ih naučili da se dijele – oni nas uče da budemo zajedno

Živimo u državama koje jesu politički odvojene, ali suštinski i dalje zavise od istih obrazaca – podjela, stalne napetosti i priče o ugroženosti. Svaka ideja zajedništva djeluje ili kao slabost ili kao prijetnja

Na aerodromima širom regiona danas se najčešće čuje tišina. Ne ona obična, prolazna – već ona koja ostaje iza odlazaka. Mladi ljudi, sa kartom u jednom smjeru, bez velike buke, bez velikih riječi. Samo odlaze.

I možda je baš tu najpreciznija slika onoga što smo postali.

Generacija rođena na početku raspada nekadašnje zajedničke države odrasla je u stvarnosti koju nije birala. Učila je istoriju iz različitih udžbenika, slušala različite verzije istine, živjela unutar granica koje su za njih uvijek već bile tu.

Za razliku od nas, oni nijesu imali iluziju zajedništva koju su mogli izgubiti. Imali su samo posljedice.

Mi, koji smo rasli kao Titovi pioniri, često volimo da vjerujemo da smo bili posljednja generacija koja je znala šta znači živjeti zajedno. Ali je jednako tačno da smo bili i generacija koja je pristala da to izgubi – nekad iz straha, nekad iz ubjeđenja, a često i iz nemoći.

Danas živimo u državama koje jesu politički odvojene, ali suštinski i dalje zavise od istih obrazaca – podjela, stalne napetosti i priče o ugroženosti. U takvom ambijentu, svaka ideja zajedništva djeluje ili kao slabost ili kao prijetnja.

Ne kao rješenje, niti kao ideal – već kao podsjetnik da postoji prostor koji politika nije do kraja uspjela da zatvori. Prostor u kojem ljudi komuniciraju, navijaju, razumiju se – bez obzira na granice.

Njegovi postupci, kao i reakcije na njih, često su kontradiktorni. Ali upravo u toj kontradikciji vidi se koliko su društva iz kojih dolazimo i dalje opterećena linijama koje pokušavamo održati.

Uz njega stasava i generacija koja te linije doživljava drugačije – Ermedin Demirović, Haris Tabaković, Esmir Bajraktarević, Kerim Alajbegović – ali i mnogi drugi.

Za njih identitet nije nužno granica. Češće je kombinacija – mjesta rođenja, porodičnih priča, jezika koje govore i gradova u kojima su odrastali. U takvom svijetu, podjele koje su obilježile prethodne generacije nemaju istu težinu.

Tu su i oni prije njih, poput Sergeja Barbareza – kao podsjetnik da kontinuitet nije nestao, već da ga često nijesmo prepoznavali ili smo ga svjesno ignorisali.

Možda je zato pogrešno govoriti o krivici kao nečemu što pripada svima jednako. Neki su donosili odluke. Neki su ih slijedili. Neki su pokušavali da ih izbjegnu. A neki su samo živjeli njihove posljedice.

U njima nema tereta koji smo mi, Titovi pioniri, ostavili iza sebe – a koji danas svi nosimo, čak i oni koji ga nijesu birali. Oni nemaju potrebu da se dokazuju kroz podjele. Oni su ono što smo mi mogli biti – da smo češće birali hrabrost umjesto straha.

Ipak, možda nije najvažnije pitanje šta smo mogli biti.

Jer sport, koliko god bio opterećen simbolima i zastavama, i dalje ostaje jedno od rijetkih mjesta gdje se pravila razumiju bez prevoda. Gdje saradnja ima smisla, a rezultat zavisi od onoga što radimo zajedno.

Za razliku od jezika, koji smo podijelili, vjerujući da ćemo se tako bolje razumjeti.

Zato ovo nije priča o prošlosti, niti o nostalgiji.

Ne velikih istorijskih odluka, već malih, svakodnevnih – kako gledamo jedni na druge, šta prenosimo dalje i da li ćemo konačno priznati da nas oni koji dolaze možda ne poništavaju, nego popravljaju.

Jer, negdje između odlazaka i povremenih povrataka, između podjela koje traju i susreta koji se ipak dešavaju, ostaje prostor koji još nije izgubljen.

Ponekad se uhvatim kako razmišljam – šta bi bilo da su Novak Đoković, Ermedin Demirović, Haris Tabaković, Esmir Bajraktarević i Kerim Alajbegović svi ostali ovdje. Da su rasli, učili, stvarali u današnjoj Crnoj Gori.

A onda se sjetim – ni ja nijesam ovdje. Nijesam još od 1989. godine.

Ne zbog novca – iako bi i toga bilo više nego dovoljno – nego zbog osjećaja da nijesmo izgubili ono najvažnije: ljude.

Jer pravo bogatstvo jedne države nijesu ni granice, ni zastave, ni statistike. To su ljudi koji ostaju. I oni koji bi možda ostali – da smo znali bolje.

I zato me svaki odlazak boli više nego što želim da priznam. Možda zato što u svakom tom odlasku prepoznajem i dio sebe. Svaki mladi čovjek koji ode nosi sa sobom dio onoga što smo mogli biti.

A opet, kad vidim šta sve ti ljudi postižu širom svijeta, ne mogu da ne osjetim i ponos. Tihi, pomiješan sa tugom. Jer znam da su mogli biti ovdje – i da smo mi mogli biti drugačiji.

Možda je to naša najveća mjera: koliko nas ima tamo negdje, a koliko nas nedostaje ovdje.

Zato ne tražim mnogo. Samo da oni koji vode ovu zemlju jednom pokušaju da je vole onako kako je vole oni koji su iz nje otišli.

Možda baš zato što sam daleko, ali nikad dovoljno daleko da prestanem da osjećam.

Ne vjerujem više u politiku kakvu poznajemo – ali vjerujem u ljude koji dolaze. U generacije koje nijesu opterećene našim greškama, ali ih, na neki način, ipak ispravljaju.

A možda sam ja samo idealista – neko ko i dalje vjeruje, neko ko razmišlja kao kosmopolita, uprkos godinama i iskustvu koje me je moglo naučiti drugačije.

Ali ako je to tako, onda znam i ovo: uvijek sam imao snove koje sam pokušavao da ostvarim.

Pa možda se i ovaj, o zajedništvu u Crnoj Gori, jednom ostvari.

Autor je nosilac Ordena za zasluge za narod Savezne Republike Njemačke (Bundesverdienstkreuz); dobitnik je Plakete „30. septembar“, najvišeg priznanja Grada Rožaja