Nije gotovo dok sudija ne svira kraj, lekcija koju će navijači Vest Hema dobro zapamtiti

<!—->Vest Hem je u finišu meča protiv Lids junajteda gubio 2:0, djelovao bez energije, bez odgovora i bez stvarne naznake da može da se vrati. Iako je četvrti sudija pokazao 11 minuta nadoknade u drugom poluvremenu, veliki broj domaćih navijača procijenio je da je sve riješeno i krenuo ka izlazima, vjerovatno sa mišlju da je pametnije izbjeći gužvu i krenuti kući prije kraja.

Takva odluka u tom trenutku nije djelovala nelogično. Sezona Vest Hema već je dovoljno teška, tim se nalazi u zoni ispadanja, a malo toga je navijačima donijelo razlog za optimizam. Upravo zato FA kup bio je jedno od rijetkih utočišta i takmičenje koje je nudilo tračak nade, posebno zbog mogućnosti da klub izbori odlazak na Vembli i polufinale krajem mjeseca.

Međutim, kada je Lids u 75. minutu poveo 2:0 i pritom djelovao potpuno mirno i sigurno sa tom prednošću, mnogi više nijesu imali ni strpljenja ni vjere. Kako se meč približavao kraju regularnih 90 minuta, a gostujući sektor grmio uz podršku oko 9.000 navijača Lidsa, hiljade domaćih krenule su ka izlazima.

I baš tada je uslijedio obrt.

Vest Hem je u dubokoj nadoknadi uspio da režira povratak koji je djelovao gotovo nemoguće. Mateuš Fernandeš je prvo smanjio, zatim je Aksel Disasi pogodio za 2:2, pa je utakmica otišla u produžetke. Na kraju je tek penal-serija odlučila ko će dalje.

Za one koji su u tim trenucima već bili van stadiona, to je značilo samo jedno, golemo kajanje.

Na prostorima oko Londonskog stadiona odjednom su se mogli vidjeti navijači prikovani za mobilne telefone, ljudi koji su čuli svaki huk sa tribina, svaki uzdah i svaki talas emocije, ali nijesu mogli da vide šta se tačno dešava na terenu. Kada su jednom izašli, redari i obezbjeđenje nijesu im dozvoljavali povratak unutra, iako se meč potpuno oteo svakoj logici i pretvorio u dramu zbog koje se inače ide na stadion.

Napetost ispred kapija rasla je iz minuta u minut. Kako je Vest Hem živio, a meč ulazio u produžetke, dio navijača pokušavao je da pronađe način da se vrati unutra, dok su drugi preko telefona pratili razvoj događaja. U jednom trenutku ljudi su se okupljali oko malih ekrana, pokušavajući makar tako da budu dio atmosfere koja im je izmakla za nekoliko minuta nestrpljenja.<!—->

Ipak, ono što je posebno surovo u cijeloj priči jeste da oni koji su otišli ranije nijesu na kraju propustili samo veliki povratak, već nijesu dobili ni srećan kraj.

Poslije produžetaka, Lids je bio bolji u penal-seriji i slavio 4:2.

Tako je noć koja je za dio navijača Vest Hema mogla da postane jedna od onih koje se pamte godinama, na kraju postala samo bolna lekcija. Prvo su propustili trenutke u kojima se njihov tim vratio iz gotovo bezizlazne situacije, a onda su, okupljeni oko telefona i zatvorenih vrata, morali da gledaju kako se cijela priča završava eliminacijom.

Tek po završetku utakmice vrata su ponovo otvorena, uz sarkastičnu reakciju onih koji su prethodnih pola sata pokušavali da se vrate. Ali tada je već bilo kasno za bilo kakav povratak, i doslovno i metaforično.

Zato ova priča ostaje kao savršen podsjetnik na najstariju fudbalsku istinu, onu koju svi znaju, a opet je iznova zaborave čim emocija prevagne nad razumom: nije gotovo dok sudija ne svira kraj.