Bliski istok promijenio Putinovu računicu

Rast cijena nafte i podjele na Zapadu uklonili pritisak na Moskvu za dogovor o Ukrajini

Početkom godine se činilo da ruska ekonomija popušta. Pod pritiskom rata i sankcija, prihodi su opadali, proizvodnja se smanjivala, a trgovina jenjavala. Uz rastuće carine, kredit je bio preskup, a zaduživanje gotovo nemoguće: na vidiku je bio talas bankrota. Rusija je krajem januara bila prinuđena da prodaje naftu Indiji po cijeni od svega 22 dolara po barelu, oko trećine tržišne vrijednosti. Kao simbol neodrživosti, teško je bilo naći upečatljiviji primjer.

Vladimir Putin je takve primjedbe slušao tokom cijelog rata. Ipak, prema riječima ljudi iz njegovog okruženja, uglavnom je odlučivao da ih ne uvaži. Zvaničnici i poslovni ljudi su, sa svoje strane, shvatali da je nastavak rata njegov apsolutni prioritet i da je stanje ekonomije od sporednog značaja. Međutim, u februaru je došlo do promjene. Putin je iznenada počeo da obraća pažnju na posustalu ekonomiju. Pojavili su se čak i znaci da bi mogao mijenjati stav o pregovorima s Ukrajinom, možda tražeći izlaz iz sukoba.

A onda je izbio rat u Iranu. U jednom potezu, uslovi za pomirenje su preokrenuti. Usred rasta cijena nafte, podjela na Zapadu i američkog prekomjernog miješanja, pritisak na Putina da postigne dogovor je splasnuo. Neobičnim spletom istorijskih okolnosti, početak rata u Iranu je zaustavio izglede za okončanje rata u Ukrajini – baš u trenutku kada se činilo da je Putin spreman da to uzme u razmatranje.

U februaru je djelovalo da je Putin spreman da promijeni pravac i reorganizuje pregovarački tim. Kiril Dmitrijev, glavni izaslanik Kremlja kojeg mnogi vide kao beznačajnu figuru bez stvarnog mandata, navodno je bio pred smjenom. Kao vodeći kandidat da ga zamijeni pominjao se Igor Sečin, direktor državnog naftnog giganta Rosnjeft. Sečin, koga smatraju Putinovom desnom rukom, ranije je bio zadužen za odnose Rusije s Latinskom Amerikom, kao i za izgradnju bliskih veza s američkim naftnim kompanijama. To je ukazivalo da bi Putin mogao početi da ozbiljno pristupa pregovorima.

Istovremeno su počele da kruže glasine o skoroj, velikoj rekonstrukciji ruske vlade. Ako bi Putin ozbiljno ušao u pregovore i krenuo ka miru s Ukrajinom, morao bi u potpunosti da preoblikuje strukturu vlasti. Prema izvorima bliskim Kremlju, to bi moglo uključivati i smjenu aktuelne vlade. Nad premijerom Mihailom Mišustinom već su se bili nadvili oblaci: ljudi iz njegovog okruženja nedavno su postali optuženi u krivičnim postupcima.

Nikada nećemo saznati šta bi se moglo dogoditi. Ajatolah Ali Hamenei je 28. februara ubijen u zajedničkom američko-izraelskom napadu; u danima koji su uslijedili, sve se promijenilo. Cijene nafte su skočile iznad 100 dolara po barelu, a Sjedinjene Države su, u velikom zaokretu, ukinule sankcije na rusku naftu. Potražnja za ruskim đubrivom je naglo porasla dok se svijet suočavao s poremećajima u snabdijevanju hranom. Odjednom se činilo kao da su nestali ekonomski problemi koji su mučili Rusiju.

Tramp je, kao i svaki američki predsjednik, privremena figura: prije ili kasnije doći će nova administracija, moguće sa znatno drugačijim pristupom Rusiji. Rat u Iranu mogao bi ubrzati tu promjenu. Iz te perspektive, ustupci u vezi s Ukrajinom bili bi besmisleni

Štaviše, podjele između Sjedinjenih Država i njihovih saveznika iz NATO-a dodatno su se produbile, pošto su oni odbili da pošalju brodove u Hormuški moreuz. Predsjednik Donald Tramp je to nazvao “veoma glupom greškom”. Za Putina, čija je spoljna politika zasnovana na podsticanju nereda na Zapadu, to je bilo dobrodošlo. Podjednako je važno i to što je američka pažnja sada usmjerena na Bliski istok, pa je Ukrajina potisnuta daleko u stranu. Ne odvlači se samo pažnja: Sjedinjene Države troše oružje i municiju koji bi inače mogli biti poslati Ukrajini.

I u Americi Kremlj vidi svoju šansu. Nije teško uočiti kako bi dugotrajan sukob s Iranom mogao narušiti Trampov politički položaj i oslabiti Republikansku stranku, čineći predstojeće izbore na polovini mandata posebno neizvjesnim. To dodatno učvršćuje Putinovo uvjerenje o prolaznosti američke politike. Tramp je, kao i svaki američki predsjednik, privremena figura: prije ili kasnije doći će nova administracija, moguće sa znatno drugačijim pristupom Rusiji. Rat u Iranu mogao bi ubrzati tu promjenu. Iz te perspektive, ustupci u vezi s Ukrajinom bili bi besmisleni.

Sve su to značajne pogodnosti za Kremlj. Ali novac koji sada pristiže u Rusiju ni izbliza nije garancija da će Putin moći da vodi rat unedogled. Naprotiv, neki ljudi bliski vlasti vjeruju da će sadašnja situacija kratko trajati. Mnogi u Moskvi očekuju da bi do maja rat u Iranu mogao biti završen, a sankcije Rusiji ponovo uvedene. Za rusku ekonomiju, koja je već pod velikim pritiskom, nema trajnog spasa.

Situacija unutar Rusije takođe postaje sve nestabilnija. Uoči parlamentarnih izbora ove jeseni, Kremlj je u stanju gotovo paranoične neizvjesnosti, kolebajući se oko planova da parlament popuni veteranima i oštro se obračunavajući s proruskim blogerom koji se javno okrenuo protiv Putina. Vlasti su krenule i u blokadu Telegrama, najkorišćenije aplikacije za razmjenu poruka u zemlji, dok su prekidi interneta sve učestaliji u Moskvi i Sankt Peterburgu. Glasine o velikoj rekonstrukciji vlade i dalje ne jenjavaju.

Nivo javnog nezadovoljstva koji bi donedavno bio nezamisliv sada je postao dio svakodnevice. Čini se da će Putin uskoro morati da donese važnu odluku: ili da pristane na neki oblik deeskalacije u Ukrajini, što bi moglo uključivati i kraj rata, ili da krene u suprotnom pravcu – pooštravanjem kontrole na svim nivoima, čak i po cijenu nove mobilizacije. Nemoguće je predvidjeti kakvu će odluku Putin donijeti. Ali važan faktor biće to da li će Amerika nastaviti sopstveni rat.

Autor je bivši glavni urednik nezavisnog TV kanala Dožd i autor knjige “Mračna strana Zemlje: kratkotrajna pobjeda Rusije nad totalitarizmom”