U potrazi za placem u Crnoj Gori

Željela sam samo da pronađem mirno mjesto: malo sunca, prirodu, možda i malu baštu. Mjesto na kojem čovjek može da dođe, udahne i osjeti mir. Za mene ta potraga nikada nije bila samo pitanje kupovine. Imam srpsko-crnogorske korijene, odrasla sam u Njemačkoj, ali sam se oduvijek osjećala povezanom sa ovim prostorom. Možda zato ne tražim samo plac, već i mjesto na kojem bi se jednog dana mogli susresti budućnost, pripadnost i unutrašnji mir.

Ali što duže tragam, sve jasnije vidim koliko brzo jedna lijepa nada može prerasti u složenu potragu za odgovorima.

Na prvi pogled mnogo toga djeluje idilično: zelenilo, malo gradnje, mnogo pejzaža. A onda, čim se pogleda pažljivije, počinju pitanja. Geoportal pokazuje mnogo: parcele, objekte, linije, promjene u prostoru. Ipak, što više gledate, to manje imate osjećaj da zaista razumijete ono što vidite. Bez lokalnog znanja, podaci često ostaju nijemi.

Tokom sopstvene pretrage primijetila sam i jednu veoma dugu parcelu, koja se kroz teren pruža gotovo kao traka. Sama njena forma prirodno otvara pitanja: čemu takva površina služi, zašto je ostavljena slobodnom i da li je riječ o planskoj rezervi? Upravo u takvim detaljima počinje nesigurnost za ljude koji dolaze sa strane. Čovjek može mnogo toga pronaći, ali ne može sve samostalno i sa sigurnošću protumačiti.

Tu se otvara i šira dilema. Pojavljuju se izrazi kao što su zaštitna zona, koridor i planiranje. Sa jedne strane stalno se naglašava da priroda, voda i osjetljiv prostor moraju biti zaštićeni. Sa druge strane ostavljaju se koridori za moguće saobraćajnice, obilaznice ili drugu infrastrukturu. I upravo tu nastaje pitanje koje, vjerujem, nije samo moje.

U području Zelenike i Sutorine ono se nameće gotovo samo od sebe: ako takav koridor prolazi kroz osjetljiv prostor, uz vodotok ili kroz krš, kako se obezbjeđuje da eventualna gradnja ne ugrozi podzemne vode i prirodne tokove?

Krš je osjetljiv teren. Voda tu često teče nevidljivo, ispod površine. Zato zahvati u zemljištu ne ostaju uvijek tamo gdje su napravljeni. Posljedice se ponekad ne vide odmah, ali se kasnije itekako osjete. Zato pitanje nije samo da li će se nešto graditi, nego i kako će se graditi i po kojim pravilima.

Dodatnu zabrinutost izaziva to što se u javnosti i razgovorima godinama ukazuje na probleme sa septičkim jamama, otpadnim vodama i nedostatkom kanalizacije, dok istovremeno ostaju otvorena pitanja o daljem planskom razvoju. Ako se osjetljivi prostori zaista štite, onda se prirodno postavlja i pitanje zašto se još snažnije ne insistira na konkretnim rješenjima: funkcionalnoj kanalizaciji, sigurnim zatvorenim sistemima i jasnim uslovima tamo gdje su tehnička rješenja uopšte moguća.

Za kupce i zainteresovane ljude postoji još jedan problem: odgovori su često nejasni. Razgovara se sa agentima, postavljaju se pitanja, pokušava se razumjeti situacija, ali se prečesto stiče utisak da planovi, stvarnost i informacije ne govore istim jezikom. To ne mora biti iz loše namjere. Moguće je da je i samo stanje stvari previše složeno. Ali upravo u tome i jeste problem.

Zato bi mnogo veća transparentnost bila dragocjena. Ako postoji trasa ili koridor, ljudi žele da znaju šta to konkretno znači: ko daje pouzdanu informaciju, koji su mogući zaštitni pojasevi, kakvi uslovi važe za okolne parcele i koje bi površine uopšte mogle biti pogođene. Već sama činjenica da se odgovori na takva pitanja često moraju tražiti od ustanova kao što je Monteput ili od drugih nadležnih službi pokazuje koliko je situacija za običnog kupca postala složena.

Ovdje se ne radi o tome da se razvoj unaprijed odbacuje. Jedna zemlja može i treba da se razvija. Infrastruktura jeste važna. Ali zaštita i razvoj ne bi smjeli da stoje jedno nasuprot drugom. Morali bi biti povezani na jasan, razumljiv i pravičan način.