Još jedan oproštaj kojeg nije smjelo da bude

<!—->Cvijeće i zahvalnice im je predao predsjednik Rukometnog saveza Crne Gore Petar Kapisoda, a pored njih je bila kapitenka i djevojka koja je sa njima bila od pionirskih dana u generaciji 1996, Đurđina Jauković. Stamena Nikšićanka nije mogla da sakrije suze, a dvije Podgoričanke su s osmjehom i aplauzima otišle u penziju.

Šteta je samo što se to dešava, da igračice u najboljim godinama odlaze iz nacionalnog tima, iako nastavljaju karijere. Nisu njih dvije prve, ranije se to dogodilo i sa Jelenom Despotović i Marinom Rajčić, pa i Jovankom Radičević, a vjerovatno nisu ni posljednje.

Za to mora da se nađe rješenje, jer ako je za Norvešku u 46. godini mogla da brani Katrine Lunde i da je vodi do titule prvaka svijeta, zašto dozvoljavamo da se naše reprezentativke opraštaju na isteku treće ili početkom četvrte decenije života?

Zašto se zasite od reprezentacije, kad nije Lunde, koja je za 23 godine u dresu najdominantnije svjetske nacije osvojila sve što se moglo osvojiti – 23 medalje, od čega 13 zlatnih?

Stalno se priča kako imamo malu bazu, kako je Crna Gora rukometno čudo, a onda se dozvoljava da se i tako mali krug igračica koje zaslužuju da igraju na najvećoj sceni olako kruni.

Vrijeme je da se o tome ozbiljno popriča, da se sve trzavice, kojih ima u svakom kolektivu, ostave po strani i da zajednički cilj bude ispred bilo kojeg ličnog.

U suprotnom, nastupi na olimpijskim igrama (prije svih ovim u Los Anđelesu 2028) i veliki rezultati na evropskim i svjetskim prvenstvima biće samo slavna prošlost…

Samo je dovoljno da se postavi logično pitanje – šta bi bilo da Jaukovićeva i Tatjana Brnović kažu da im je dosta?

Nije ovo samo “ekskluziva” rukometašica, i rukometaši su “prije vakta” ostali bez najboljeg pivota Nemanje Grbovića, Vuko Borozan je više bio van reprezentacije nego u njoj u posljednjoj deceniji. Prerano se oprostio i Nikola Ivanović od košarkaške reprezentacije, prerano su i precrtani Nemanja Đurišić, Danilo Nikolić i Marko Todorović, olako se dopuštalo i najtalentovanijim vaterpolistima da odu iz Crne Gore i u kapici Srbije postanu velikani sporta, kao Andrija Prlainović i Dušan Mandić…

Za ovo država, u saradnji sa savezima i Crnogorskim olimpijskim komitetom, mora da nađe rješenje, jer je sport ipak najbolja reklama za ovako male zemlje. Ako to ikoga više zanima…