Plači voljena zemljo

 <!—->

Skandalozno je da o zapostavljanju govore oni pod čijom je komandom sjever Crne Gore postao dijaspora sopstvene države.

“Vi ovdje u Petnjici znate koliko je aktuelna Vlada neznavena, nesposobna, a nadasve nedobronamjerna prema sjeveru, prema kojem u kontinuitetu pokazuje maćehinski odnos”, poručio je Živković iz Petnjice. Nekoliko dana ranije u Plavu je kazao da odnos sadašnje vlasti prema sjeveru “vodi daljem zaostajanju sjevera i produbljivanju regionalnih razlika“.

Ključ je u riječi “daljem”.

O spasavanju sjevera govore oni koji su ga decenijama tretirali kao puki rezervoar glasova, dok su istovremeno dopuštali da se mjesta poput Petnjice razvijaju bez benzinske pumpe, recimo. Šta će im autobus?

Danas taj kraj kao i mnogi drugi na sjeveru preživljava zahvaljujući infuzijama iz dijaspore. A kako su se ti ljudi tamo daleko obreli? Utekli  od blagostanja u izvedbi DPS-a.

Odgovornost te politike za prazninu koja danas plače nije samo u propuštenim šansama, već u direktnom kreiranju dva najveća migraciona talasa.

Prvi, onaj tokom devedesetih, bio je natopljen parališućim strahom. Dok je DPS držao sve poluge moći, na sjeveru je vladala atmosfera nesigurnosti. Ljudi iz Pljevalja, Bijelog Polja i Rožaja tada nisu odlazili samo zbog praznih novčanika, nego zato što pod tadašnjim režimom država nije bila štit, već izvor zebnje. Bilo je to bjekstvo iz sistema koji je mir pretvorio u luksuz.

Druga trauma, ona iz 2015. godine, dogodila se u zenitu njihove vlasti i navodne stabilnosti. Tadašnji razlog bio je možda i strašniji – sivo, sistemsko beznađe.

Dok su se negdje dolje južno otvarali luksuzni kompleksi, sjever je bio žrtva surove privatizacije koja je fabrike pretvorila u groblja mašina, a radnike u socijalne slučajeve. Te godine, kolone autobusa ka Njemačkoj nisu bile čin izbora, već čin kapitulacije pred sistemom koji je ljudima oduzeo pravo na rad. Beznađe je imalo svoj potpis, a on je pripadao onima koji danas „otkrivaju“ da je sjever zapostavljen.

Ako neko i dalje sumnja u to ko je presudio sjeveru, dovoljno je pogledati najsuroviji statistički pik iz prve decenije 2000-ih. U periodu post-referendumskog zaborava, sjever je, nakon što je poslužio kao glasačka mašina, prepušten sistemskom zanemarivanju.

Podaci popisa iz 2011. godine, sprovedenog u jeku apsolutne moći DPS-a, otkrili su poraznu istinu: sjeverni region je doživio demografski slom sa padom stanovništva od nevjerovatnih 7,2 odsto.

Pojedine opštine su bukvalno nestajale, gubeći kuću po kuću, ulicu po ulicu, selo po selo… Taj skok na grafikonu iseljavanja nije bio prirodna katastrofa – bio je to rezultat politike koja je sjever tretirala kao statističku grešku, a njegove mlade ljude kao najjeftiniji izvozni proizvod.

Iza statistike su životi. Sumorni dani svih onih roditelja koji svoju djecu gledaju preko interneta, a unučad im jedva sriču naški. Nekošene livade. Zaraslo voće. Slomljeno staklo na prozoru.

To je tuga ali su to i materijalni dokazi o sudbini koju si krojili oni koji danas govore o „nedobronamjernosti“ aktuelne vlasti.

Tačno je da se i dalje ne nazire uvjerljiv odgovor na pitanje kako zaustaviti trend koji traje decenijama. Ni ‘nova’ vlast više nije od juče, pa bi se i tu imalo ‘štogod kasti’. O tome kako iz haosa na jugu ništa nijesmo naučili pa sad planine počinju da liče na Budvu. Ili o tome da su nam najnapredniji turistički proizvod etno sela. Na kraju, o činjenici da ne postoji ozbiljna strategija za zaustavljanje iseljavanja, još manje politika koja bi nagovorila one koji su otišli da se vrate.

Ipak, teško je nadjačati licemjerje bivših.

Jesmo mi ljudi koji slabo pamte ali ponešto je ipak previše. Tražiti legitimitet na sjeveru, nakon što ste ga tri decenije sistemski pretvarali u praznu ljušturu, uvreda je za svaku zaključanu kapiju od Pljevalja do Gusinja.

Možda se glasovi u dijaspori još mogu prebrojati, ali puste kuće na sjeveru ne govore. One ćute onom najtežom, optužujućom tišinom koja se ne može nadglasati nijednim predizbornim govorom. Tišina praznih soba i zaraslih dvorišta jedina je istina koju je DPS ostavio za sobom.

Bez priznanja sopstvene odgovornosti za decenije straha i ekonomskog razaranja, priča o „spasavanju“ iz usta DPS-a ostaje samo potcjenjivanje onih koji su ostali da čuvaju kućni prag u polupraznim selima. Sjeveru je potrebna pravda, ali nju ne mogu donijeti oni koji su ga decenijama svjesno gurali u tišinu i zaborav.

Može zvučati pretjerano. A možda i nije. Svaki DPS-ov prvak koji krene da agituje po sjeveru morao bi prvo da klekne negdje na Bioče i kaže: “Oprostite“.