Faraon koji to nije bio
<!—->Možda je najupečatljiviji primjer Stefana el Šaravija. Kada je kao tinejdžer stigao u Milan “zaludio” je Italiju, ali i Egipat, iz kojeg mu je otac. Dobio je nadimak Faraon, zvali su ga “faraoni” da igra za njih, ali je sa nepunih 20 godina prvi put obukao dresa “azure”.
Prvi gol je dao na trećem nastupu protiv Francuske i trebalo je da bude starter na Mundijalu u Brazilu, čak se i fotografisao za čuveni “Paninijev” album, ali je otpao zbog povrede.
Sada već ima 33 godine i djeluje da nikada neće osjetiti čari igranja na svjetskim prvenstvima. Italija ni treći put zaredom nije izborila nastup na SP, a sve i da su izbacili Bosnu i Hercegovinu, El Šaravi ne bi bio na spisku sada već bivšeg selektora Đenara Gatuza.
Napadač Rome je u najboljim godinama otišao u Kinu i više se nikada nije vratio na nekadašnji nivo. Zbog toga ga nije bilo u sastavu na Euru 2021. godine, kada su “azuri” osvojili titulu.
Da je izabrao Egipat, El Šaravi bi 2018. u Rusiji igrao sa nekadašnjim saigračem iz Rome Mohamedom Salahom i ostalim “faraonima”, a vjerovatno bi i sada bio siguran putnik “preko bare”…
Svilar u limbu i Krkićevi problemi
<!—->Najneobičniji je slučaj Mila Svilara. Sin nekadašnjeg golmana jugoslovenske reprezentacije Ratka Svilara je rođen u Atnverpenu i branio je za sve mlađe selekcije Belgije, ali je odlučio da promijeni fudbalsko državljanstvo i zaigra za Srbiju.
Svojevremno najmlađi golman ikada u Ligi šampiona (debitovao sa 18 godina i 52 dana) je branio za “orlove” na prijateljskoj utakmici sa Katarom 2021. godine, ali nije dobijao pozive i odlučio je da opet brani za “crvene đavole”, jer je procijenio da bi mogao da bude prvi izbor kada se Tibo Kurtoa penzioniše.
FIFA, međutim, nije dozvolila taj “trejd”, jer je samo jednom moguće da se promijeni fudbalsko državljanstvo. Tako je Svilar ostao u limbu – zatvorio je vrata reprezentacije Srbije, iako je sada vjerovatno najbolji srpski golman, a za Belgiju nema pravo nastupa.
Za Srbiju je mogao da nastupa i Bojan Krkić, čiji je otac istog imena i prezimena svojevremeno igrao za Sutjesku, a kasnije otišao u Španiju, gdje je dugo radio kao skaut Barselone.
Njegov sin je bio vunderkind, oborio je brojne rekorde u mlađim kategorijama španskog fudbala, sa 17 godina i 19 dana debitovao za Barsu, a ubrzo naon toga su ga kontaktirali čelnici Fudbalskog saveza Srbije. Zahvalio se na pozivu i rekao da želi da igra za Španiju, a da se nije razbolio mogao je da bude, u tom trenutku, najmlađi reprezentativac “crvene furije” sa 17 godina, pet mjeseci i devet dana na prijateljskoj utakmici sa Francuskom.
Propustio je i Euro 2008 na koje je Španija osvojila zlato, jer je zamolio da bude izostavljen sa spiska navodeći kao razlog umor, a debitovao je 10. septembra 2008. protiv Jermenije, 13 dana nakon što je postao punoljetan.
Ispostavilo se da mu je to bio jedini nastup za Španiju, a deceniju kasnije je u intervjuu za “Gardijan” otkrio da je meč sa “trikolorima” i Euro 2008 propustio zbog problema sa anksioznošću i rekao da su za njegove psihičke probleme znali tadašnji selektor Luis Aragones, direktor reprezentacije Fernando Jero i saigrač Karles Pujol.
Zbog psihičkih problema nije iamo karijeru kakva mu se predviđala, ali se oprostio sa 10 pehara sa Barselonom, dva sa Ajaksom i titulama prvaka Evrope do 17 i 21 godine.
Od nesuđene islandske legende do epizodiste u “jenkijima”
Mnogo bure je svojevremeno izazvala odluka Arona Johansona da obuče dres SAD. Rođen je u Alabami, gdje su mu tada roditelji studirali i imao je američki pasoš, ali je od treće godine živio na Islandu. Bio je pozvan 2012. za utakmice sa Švajcarskom i Albanijom, ali je otpao zbog povrede.
U maju sljedeće godine ga je pozvao selektor Amerikanaca, Jirgen Klinsman, što je naljutilo čelnike Fudbalskog saveza Islanda. Zaigrao je za “jenkije” i odigrao 67 minuta na Mundijalu u Brazilu 2014, ali je propustio da postane dio istorije sa Islanđanima i bude dio selekcije koja je nastupila na Euru 2016 i Mundijalu 2018. Johanson je tada već bio bivši reprezentativac SAD…
Usem Auar je godinama blistao u dresu Liona, kluba iz grada u kojem je rođen, zbog čega je dugo odbijao poziv Alžira i čekao Francusku. Dočekao je 2020. godine, zaigrao u prijateljskom duelu sa Ukrajinom i upisao dvije asistencije u pobjedi 7:1, ali ga Didije Dešan više nikada nije pozvao.
Zbog toga je za zemlju iz koje su mu došli roditelji zaigrao prvi put 2023. godine i sada će konačno dočekati da zaigra na Mundijalu, jer se za to nije izborio kada se nadao Francuskoj 2018. i 2022. godine.<!—->
El Hadadi debitovao kod Del Boskea, igrao kod Vahe i nestao
Slično se desilo sa Munirom el Hadadijem, koji je kao novo Barsino čudo debitovao za Španiju sa 19 godina i sedam dana još 2014. godine, a onda do 2021. čekao da mu se dozvoli da zaigra za Maroko. Dok je Vahid Halilhodžić bio selektor igrao je redovno, ali je čuveni stručnjak iz Jablanice dobio otkaz tri mjeseca pred Mundijal u Kataru, čime je praktično i stavljena tačka na El Hadadijeve nastupe za Maroko.
Mnogo francuskih fudbalera porijeklom iz Afrike se takođe “opeklo” sa izborom nacionalnog tima. Tangi Ndombele je odbio Senegal i odabrao “les bleus”, za koje je odigrao sedam utakmica. To je vjerovatno pomoglo Lionu da ga proda za čak 62 miliona eura Totenhemu 2019. godine, ali se u Engleskoj potpuno pogubio i u posljednjih sedam godina odigrao samo jedan meč za nacionalni tim.
Da se odlučio za “lavove sa Terange” sada bi se vjerovatno spremao za treći Mundijal. Za razliku od njega, Kalidu Kulibali je 2015. odabrao Senegal, jer nije želio da čeka Francusku i sada već ima 103 nastupa za Senegal, čiji je kapiten. Osvojio je Kup afričkih nacija 2021. i ove godine, ali je njemu i saigračima ta druga titula oduzeta, bar dok Sud za sportsku arbitražu u Lozani ne odluči drugačije…
Kerem Demirbaj je kao i mnogi sinovi turskih iseljenika rođenih u Njemačkoj odlučio da zaigra za zemlju svojih predaka. Igrao je za sve mlađe selekcije, a onda je u maju 2017. odbio poziv Fatiha Terima i pristao da igra za “elf” pod komandom Joahima Leva. Proveo je na terenu samo 91 minut na dvije utakmice u junu 2017. i od tada ga nema nigdje. Da je ostao u Turskoj, sada bi pakovao stvari za Kanadu i Kaliforniju i utakmice sa Australijom, Paragvajem i SAD…<!—->
Neobičan slučaj Emerika Laporta – propuštena Zlatna boginja i slavlje na Euru
Često fudbaleri nastupaju za mlađe reprezentacije jedne zemlje, ali u seniorskoj konkurenciji promijene nacionalnost. Tako je Emerik Laport bio kapiten svih mlađih selekcija Francuske, bio i član najboljeg tima na U19 Euru, na kojem su “trikolori” osvojili srebro.
Još 2016. je počeo da “prijeti” da će izabrati Španiju ako ne ode na Euro, ali ga nije bilo. U oktobru te godine ga je Didije Dešan pozvao za kvalifikacije za Mundijal protiv Bugarske i Holandije, ali nije dobio šansu, niti otišao u Rusiju, gdje su “galski pjetlovi” osvojili Zlatnu boginju.
U avgustu 2019. je pozvan za duele sa Albanijom i Andorom, ali se povrijedio dva dana pred odlazak u nacionalni tim, pa je u maju 2021. dobio novi pasoš i odlučio da zaigra za Španiju. Bio je na Euru te godine, Mundijalu 2022, a onda sa “crvenom furijom” osvojio evropsko zlato 2024. godine.
Evropski Brazilci – Mota, Žoržinjo, Deko, Pepe…
Najviše fudbalera drugim reprezentacijama je dao Brazil. Žoržinjo je sa Italijom osvojio titulu na Euru prije pet godina, ali nikada nije nastupio na svjetskim prvenstvima. U toj selekciji koja je podigla pehar na “Vembliju” su bila još dvojica “karioka” – Rafael Toloi i Emerson Palmijeri, a Tijago Mota je sa “azurima” bio prvak svijeta 2006. u Njemačkoj.
Deko i Pepe su postali legende Portugala, za Španiju su igrali Dijego Kosta i Markos Sena, Eduardo da Silva je zablistao za Dinamo i obukao dres Hrvatske…
Denzel Dumfrajs je rođen u Holandiji kao sin oca sa Arube i majke iz Surinama, zbog čega je odigrao dva meča za Arubu protiv Guama 2014. godine. To je bilo sve – 2016. je zaigrao za omladinsku selekciju Holandije, dvije godine kasnije debitovao za A selekciju kod Ronalda Kumana, a sada je jedan od najboljih bekova planete.
Kaju li se sada Hrvat i Srbin što su odbili “zmajeve”?
Možda i najčudniji učesnik Mundijala u junu i julu biće Bosna i Hercegovina, jer za nju neće navijati veliki dio građana te zemlje. “Zmajevi” Sergeja Barbareza su oduševili svijet eliminacijom Velsa i Italije u baražu, lansirani su neki novi klinci, ali dio tima na mečevima u Torontu, Inglvudu i Sijetlu neće biti Hrvat Niko Janković i Srbin David Vuković.
Janković je blistao u dresu Rijeke i pod komandom Radomira Đalovića osvojio duplu krunu. Barbarez je istakao da se bio dogovorio sa njim i njegovim ocem, ali da je sve propalo u posljednji čas.
“Niko Janković neće igrati za BiH zato što su on i njegov otac odlučili nakon prihvatanja i našeg razgovora i nakon radosti i svega poslije su nas zvali i rekli da ne žele biti dio ove priče. O tome više ne želim da pričam. Razočarao me je taj odnos i što su pogazili svoju riječ”, rekao je selektor BiH.
Razlog za promjenu mišljenja je možda bilo što je Jankovića pomenuo selektor Hrvatske Zlatko Dalić. Na kraju ga nije pozvao, a on je izgubio mjesto kod novog trenera Rijeke i sada je na pozajmici u Slovanu, daleko od “vatrenih” koliko i od “zmajeva”…<!—->
Vuković je igrao za mlađe kategorije BiH, ali je uvreda navijača koje je doživio nakon utakmice banjalučkog Borca protiv Zrinjskog 2024. godine odlučio da odbije poziv. Tada mu se zamjerilo što se prilikom intoniranja himne nije okrenuo ka zastavi BiH.
“Donio sam odluku da se zbog pritiska javnosti i raznih komentara poslije utakmice sa Zrinjskim ne pojavim na okupljanju reprezentacije i smatram da je tako najbolje za sve navijače. Mislim da nakon novonastalih dešavanja ne mogu pomoći reprezentaciji, jer nisam u mogućnosti da budem dovoljno skoncentrisan i da dam svoj maksimum na terenu, na treninzima, kao i na samim utakmicama”, poruka je Vukovića koju je prije nepune dvije godine objavio njegov klub Borac.
Mladi krilni fudbaler je ranije bio na meti Partizana i Vojvodine, ali je i dalje u Borcu, za koji je ove sezone upisao šest golova i pet asistencija. Od oktobra, kada je povrijedio rame, ispao je iz ekipe i sada igra sve manje.