Crna Gora – homerska zemlja: Mit koji kao da je izronio iz Ilijade

Kol primjećuje da se Njegoš tokom razgovora više puta vraćao na Homera, ne bez razloga, kao i da u njegovoj biblioteci postoji više izdanja Ilijade, između ostalog i jedan ruski prevod

Crna Gora je privlačila pažnju obrazovanih Evropljana u devetnaestom vijeku koji su dolazili iz različitih evropskih država, uglavnom Francuske, Rusije, Njemačke, Italije, Holandije, obrazovnih: antropologa, etnografa, naučnika, pisaca i novinara, dijelom iz lične znatiželje da upoznaju egzotični prostor od Kotora preko Njeguša do Cetinja, pa onda i do Podgorice i Nikšića krajem vijeka, a dijelom iz skrivenijih i širih ciljeva i namjera, u skladu sa zvaničnim politikama svojih država. Naučnici su nastojali da opišu prirodne ljepote, istorijske okolnosti i žitelje malene države, da bi ih u drugačijem svijetlu predstavili domaćoj javnosti. Donosili su nove horizonte razumijevanja moralno-običajnih obrazaca ponašanja naroda koji se tako uporno i istrajno, stoljećima, bori za svoju samostalnost, odan ideji slobode, i tako rušili negativni stereotip o barbarskoj zemlji u srcu Balkanskog poluostrva, na obodima, tačnije u zaleđu Mediteranskog mora.

Stiješnjena između crnih planina i živopisnog Bokokotorskog zaliva na kojeg u osvit dana sunce baca svoj užareni plamen, između opasne vijugave staze kojom putnici – namjernici hitaju iznad Kotora prema Njegušima i Cetinju, te svjetlucanja morskih valova na čijim se obodima slute iskre drevnih kultura, ali i neki udaljeni civilizacijski svjetovi Mediterana, u čudesnom kontrastu sa strmovito – kamenim pejzažom postoji jedna po svemu mitska zemlja. Ta čarobna zemlja gorštaka – ratnika koji se opiru zavojevačima i sa istočnih kontitnentalnih i sa primorskih zapadnih obala izazvala je ljubopitstvo, svojim egzotičnim krajolikom, narodnom nošnjom, običajima i vjerovanjima koji su jednu malu skupinu naroda podlovćenske Crne Gore održavali vjekovima, njen duh, samostalnost i vjerski obred, društvene odnose zasnovane na porodičnim savezima, plamenskim i bratstveničkim vezama, zajedničkim jezikom, predanjem i tradicijom. Crnogorci su, zapisuje Johan Georg Kol, narod čija je istorija, manje junačka pjesma o slavnoj borbi sa neprijateljima, koliko ih karakteriše surova borba za goli opstanak i unutrašnje razmirice, zemlja kamenite goleti i Cetinjske kotline kojom vlada Crni kaluđer, vladika Petar Drugi Petrović Njegoš, koji je uz to veoma ljubazan, uljudan i miroljubiv. Pri tome žene kod Crnogoraca uvijek hodaju slobodno, ne moraju da se pribojavaju da će ih neko uvrijediti ili povrijediti, dok crnogorski sveštenici navlače svoju svešteničku odeždu samo kad činodejstvuju u crkvi, inače hodaju naokolo u crnogorskoj nacionalnoj odjeći i s oružjem.

Nema sumnje, kolikogod da je bila mala Crna Gora je bila zagonetna, i kad bi se malo bolje pogledalo u zapise izvanjaca – čudesna, neobična po svojim različitim svojstvima, njenim vladarima, mitropolitima, filozofima i pjesnicima kao malo koja zemlja evropskog kontinenta. Uzećemo slobodu da ispričamo priču o najznamenitijem vladaru iz porodice Petrović Njegoš, darovitom pjesniku koji je poetsku riječ iz glave cijela naroda uzvisio do kosmičkih visina, priču iz pera putopisca – izvanjca, sa željom ne da u toj velikoj temi otkrivanja vladavike crnogorskog, damo neki novi prilog, koliko da osvijetlimo jedno novo viđenje dato očima živog svjedoka.

Odbacujemo ideju da ćemo ponuditi nešto sasvim novo čitajući tekst geografa Johana Georga Kola Putovanje u Crnu Goru, jednog od mnogih znatiželjnika koji su prevaljivali put od Katedrale Svetog Tripuna do Cetinjskog manastira, od Kotora do Biljarde, bilježići njene prirodne ljepote. Taj nevjerovatan sudar nebeskog i zemaljskog, mita i istorije, posmatrali smo s istim osjećanjem iz neposredne blizine, prosuđujući subjektivne ocjene putopisca, pa ipak za današnjeg čitaoca neprocjenjivo dragocjene.

Neposredan razgovor Johana Georga Kola i mladog pjesnika u mitropolitskoj odjeći u tamnim holovima Biljarde može da bude značajan za objašnjenje psihološkog profila, fizičke i duhovne fizionomije pjesnikovog bića, kakvu nam ne može prenijeti niko osim onaj ko je neposredno poznavao crnogorskog vladiku. Vladika je obrazovan, vaspitan, gostoljubiv, usamljen, pjesnik, vladar i crkveni poglavar ratničkog naroda kome je sloboda svetinja. Istovremeno melanholičan, svjestan svog teškog položaja i kao predvoditelj i kao uman čovjek u neprosvijećenoj sredini.

Interesovanje za Crnu Goru u njemačkom kulturnom prostoru do tridesetih godina 19. vijeka bilo je sporadično, može se reći da se dolaskom Petra II Petrovića Njegoša, na vlast, od 1830. godine, taj odnos uveliko mijenja, što se može vidjeti po velikom broju priloga, čak i posebnim knjigama o Crnoj Gori. Međutim, pored Hajnriha Štiglica i djela Posjeta Crnoj Gori (1841) i botaničara Vilhelma Ebela, te zanimanja znamenitog balkanologa Feliksa Filipa Kanica, knjiga jednog od najplodnijih putopisca u njemačkoj književnosti 19. vijeka, putopis Johana Georga Kola u mnogome je doprinosio stvaranju određene predstave o Crnoj Gori, uobličavajući jedan novi vid zanimanja njemačke i evropske javnosti.

Tim prije se radi o vrijednom svjedočanstvu što je Kol bio potomak jedne ugledne bremenske trgovačke porodice koji je svoje široko obrazovanje stekao na studijama u Hajdelbergu, Getingenu i Minhenu. Njegov tekst je način da se upoznamo kako je jedan kultivisani srednjoevropski intelektualac vidio Crnu Goru i predstavio je njemačkom auditorijumu.

Autor zapisuje da se Crna Gora sastoji od četiri nahije, od kojih se najnedostupnija Katunska oslobodila od Turaka, a onda su se žitelji Brda priključivali kao brdske nahije svom podlovćenskom sredštu. Zanimljiva je autorova ocjena da sadašnji miroljubivi vladika, misleći na Njegoša, svim silama nastoji da uspostavi dobre odnose sa susjedima i da uredi svoju državu, i civilizuje svoj narod.

Dobar uvod da opiše život u maloj prijestonici Cetinju, varošici ukliještenoj između velikih brda, pronalazimo na korak od Manastira, kule na kojoj su Crnogorci uobičavali da iskite glavama svojih neprijatelja, do vladikine rezidencije koja je gotovo uvijek ispunjena narodom, sve do dolaska u svečanu salu Biljarde koja služi za audijenciju. Živopisno se oživljava prizor vladike koji živi veoma skromno jer on načinom svog života smatra da je neprimjereno da se mnogo udalji od svog siromašnog naroda. Njegoš koristi samo dvije sobe, jedna sa bilijarom na sredini ukrašenu oružjem i portretima Napoleona i lorda Bajrona, saksonskog kralja, te jednim velikim portretom Petra Velikog, dok je njegova spavaća soba ukrašena portretom ruskog cara Nikole na konju. Vladika obično sjedi na sofi, a pod nogama mu je prostrt jedan mali ćilim, sve u svemu bez raskoši, kakva pripada čak i osrednjem plemiću ili vojvodi u zapadnim zemljama.

Na Johana Kola Crna Gora je ostavila utisak homerske zemlje. Zato mu se javi misao na jednu vrsnu usporedbu između svijeta drevne Helade i crnogorske zemlje, onako kako se mogla utisnuti u svijesti svakog obrazovanog heleniste onog doba. Putopisac je na ovaj zaključak podstaknut Njegoševim riječima koji mu se ljubazno obratio na ruskom: I tako vas je put naveo u Crnu Goru. Nadam se da ćete kod nas vidjeti poneku zanimljivost, a osim toga pretpostavljam da ćete se ovdje kod nas prisjećati Homera i onih prilika koje on opisuje. Ni ljepšeg svjedočanstva, ni zanimljivijih riječi. Citirajući Homerove spjevove kojima se divio, i prevodio sa ruskog, oduševljen sa Ahelijem Pelejevim sinom kako čitamo u Bilježnici, bio je siguran da crnogorske prilike upućuju na grčke junačke podvige i njihovu borbu za slobodom. Uostalom, plemenska organizacija klasične Crne Gore itekako je podsjećala na plemensku organizaciju kod Grka, njihov viteški duh i samoodbrana sličila je crnogorskom čojstvu i junaštvu. Kol zaključuje da su riječi vladikine dobrodošlice odredile pravac njegovih misli tokom cijelog hodočašća Crnom Gorom, a njen način života u svim vidovima podsjetio ga je na Homerove epove, i bio neka vrsta komentara uz Homera. Njegoš je u svom govoru istakao sličnu ideju, međuljudski odnosi i istorijske okolnosti njegvog naroda moraju buditi sjećanje na antički period, slavu Atine i Sparte, evocirati uspomene na helenski period, ahajsko doba, koje se zadržalo u onoj maloj balkanskoj enklavi, odsječenoj od civilizvanih evropskih država. Crna Gora – mitska zemlja. Mit koji kao da je izronio iz Ilijade sa svojim stasitim i hrabrim junacima, herojskom dobu u kome su kao polubogovi šetali zemaljskim šarom i čuvali svoj obraz, čast, ugled i slobodu. Kol primjećuje da se Njegoš tokom razgovora više puta vraćao na Homera, ne bez razloga, kao i da u njegovoj biblioteci postoji više izdanja Ilijade, između ostalog i jedan ruski prevod.