Život i smrt gradova

<!—->Prizor dostojan Felinijevih filmova prekinuo je razorni zemljotres koji će odnijeti ljudske živote i zauvijek promijeniti spori ritam svakodnevice kakvu su do tada poznavali Kotorani, Barani, Budvani..

Rušenje kuće u zemljotresu ili ratu nikada nije samo fizičko. Ono prekida mnogo suptilniju vezu koju gradimo sa prostorom i mjestom, vezu satkanu od navika, sjećanja i vremena koje smo u njemu proživjeli. Kada se sruši kuća, ne nestaje konstrukcija od betona i maltera, već dom sa svim onim intimnim tragovima koji su oblikovali identitet i pamćenje njenih ukućana.

Slično je i sa gradovima. Naše sjećanje na njih vezano je za slike koje nosimo sa sobom kada ih napuštamo. Današnji trend izgradnje kula sa bezbroj spratova mijenja upravo tu sliku – narušava horizont koji će ostati posljednji prizor grada u našem pamćenju.

 <!—->

Novi globalni gradovi Bliskog istoka, poput Dubaija, najupečatljiviji su primjer takve transformacije. Nekada gradići sa niskim kućama uvučenim u uske uličice koje su štitile od sunca, sa unutrašnjim dvorištima koja su čuvala intimu svojih ukućana, sada su pretvoreni u spektakl stakla i čelika, u simbole i manifestacije novih sistema vrijednosti obrnuto srazmjernih visini tih sajber građevina.

Novinarka Džejn Džejkobs, poznata po knjizi „Smrt i život velikih američkih gradova“, čitavog života se zalagala za gradove u kojima ljudi vide jedni druge, gradove koji rastu brinući o čovjeku i potrebama svojih stanovnika, a ne sledeći slepo apstraktne planove. Današnji graditelji nude drugačiju viziju i sisteme vrijednosti, nude grad kao proizvod, a ne kao mjesto za život po mjeri čovjeka.

Kada je u 19. vijeku srušen veliki dio Pariza da bi se izgradila moderna prijestonica Francuske, “grad svjetlosti” zasijao je dobrim dijelom zahvaljujući bogatstvu svojih kolonija na kome su sagrađeni i drugi imperijalni centri toga vremena, poput Londona ili Amsterdama.

Grad nikada nije samo arhitektura – on je uvijek i politika. Danas ta veza postaje još očiglednija. Kada administracija Donalda Trumpa uredbom obavezuje na povratak neoklasicizmu i ar-dekou u javnoj arhitekturi, ili kada se u Mađarskoj pod vlašću sada već bivšeg premijera Viktora Orbana afirmišu istorijski stilovi, jasno je da je arhitektura i sredstvo ideološkog oblikovanja prostora.

Dan poslije

Ako se vratimo u onaj sunčani aprilski dan kada su se potresi već stišali, vidjećemo ulice crnogorskih gradova pogođenih zemljotresom potpuno promijenjene i neprepoznatljive. Trebalo je zaliječiti rane i ljudima i gradovima.

U pokušaju da se očuva njihova autentičnost i istorijska logika prostora, stari gradovi, poput Kotora, obnavljani su kamen po kamen. Vraćeni su tradicionalni materijali, očuvani trgovi i ulice – kao da se pokušavalo spasiti i samo sjećanje ugrađeno u njih.

Turistički kompleks “Slovenska plaža” u Budvi, koji je osmislio slovenački tim arhitekata predvođen Janezom Kobeom, predstavljao je drugačiji odgovor: spoj modernizma i mediteranskog duha, zamišljen kao grad u gradu.

Bar je, nasuprot tome, podignut kao novi grad, sa širokim saobraćajnicama i savremenom infrastrukturom.

Posle ovako planske i kontrolisane obnove, devedesete godine 20. vijeka dovele su do paradoksalne situacije na crnogorskom primorju. Umjesto očuvanja prostora i identiteta, dolazi do njegove postepene devastacije kroz nelegalnu i neplansku gradnju, kao i izgradnju prevelikih turističkih kompleksa neprimjerenih mjeri i ambijentu obale. Takva izgradnja, vođena isključivo ekonomskim interesima, narušila je prostornu i vizuelnu cjelinu koja je prethodno pažljivo oblikovana.

Dodatni problem predstavlja sezonski karakter ovih prostora: nakon završetka ljetnje sezone, mnogi djelovi obale ostaju poluprazni, funkcionišući poput napuštenih ostrva bez stalnog života i urbane dinamike.

Na kraju, nije važan samo način na koji se grad izgrađuje ili obnavlja, već šta se tim procesom čuva, a šta nepovratno gubi. Jer grad ne prestaje da postoji kada mu se sruše zidovi — on nestaje onda kada izgubi ravnotežu između prostora i života koji ga ispunjava.