Promijenimo šansu

Članstvo u EU neće promijeniti naša vrijednosna stanovišta i neće usloviti značajniji društveni razvoj ako u predstojećem periodu ne odbacimo izvjesne navike i ne promijenimo određene načine rješavanja javnih problema

Analize svakodnevnih životnih prilika u Crnoj Gori iznova potvrđuju stav prof. dr Zorana Stoiljkovića: “Uspešnu strategiju promena čini moć definisanja uverljive i socijalno ‘zavodljive’ platforme za promene, na koju se naslanja umeće kreiranja široke mobilizacije i podrške promenama. Nju nose kredibilni akteri sa energijom, znanjem, integritetom i poverenjem. Gotovo ništa od toga, u regionu ponovo potopljenom u identitetske, nacionalne podele i geostrateške igre koje vuku unazad i bude stare strahove, ne postoji danas. Ključna strateška dilema jeste – kako do promena ako nema ni dovoljnih demokratskih izbornih uslova, ni dovoljne, sabrane energije protesta?”

Na ovo pitanje nema konkretnog odgovora, ali zato postoje nebrojene mogućnosti i raznorazne građanske inicijative koje mogu uporno obnavljati egzistencijalne zahtjeve građana Crne Gore i podsticati njihove emocije koje neki javni akteri uporno potiskuju ili relativizuju. Ne treba predviđati nove političke platfrome namijenjene (kunjavim) mladim naraštajima, nije neophodno gajiti iluziju o nastanku novih globalnih ili regionalnih procesa, nedolično je Bogu povjeravati status pokretača promjena i nadati se dolasku novog političkog mesije, kao i tražiti od drugih da urade ono što svako od nas može i treba!

Za početak, identitetski ponor – iz kojeg nas gledaju etnička distanca, prozapadna i proruska preferencija, autoritarne tendencije i liberalni razvrat, tranzicioni bogataši i dalje obespravljani zaposleni, kao i razgoropađeni novokomponovani vjernici i licemjerni sekularisti – moramo prihvatiti poput rupe koju stalno i oprezno moramo preskakati. Možemo je povremeno puniti odgovarajućim reformama i razvojem političke kulture, ali će ona uvijek zaudarati na prošla vremena i biti opasna kada, kao društvo, počnemo da klizimo u pravcu bilo kojeg ostrašćenog kolekitivizma i isključivosti.

Naravno, tu je i fatalizam osmišljavanja jedinstvenog političkog izraza u Crnoj Gori! Ovakvo nastojanje zapravo predstavlja najveću ideološku podvalu i tačku susreta svih onih koji su nekada bili, ili su danas, ili na pozicijama vlasti ili u opoziciji. Čak i aktuelna fetiš priča o EU pokazuje da naše razlike jesu neminovnost, ali i da su ujedno i tema i prostor za koji je neophodno razvijati nove pristupe. Naše stare-nove podjele predstavljaju neizostavni (i moguće najuticajniji) dio socijalne strukture koju ne možemo suštinski korigovati, ali ih zato možemo na odgovarajući način institucionalno prilagođavati u odnosu na određene unutrašnje i spoljne političke procese. Tačnije, spram nacionalizma, klerikalizma, populizma, desnog autoritatizma, institucionalne pasivnosti i trivijalnosti, u javnom životu treba da stoji stalna konstruktivna kritika – osuda svega što onemogućava provjeru autoriteta bilo koje vrste, kao i procjenu rezultata bilo čijeg rada! Ogavno je slušati saopštenja za javnost onih koji svoj nerad i nefunkcionalnost prikrivaju zaklanjajući se iza institucionalnog statusa, nacionalnog dostojanstva (čitati ugroženosti) ili (nepostojećeg) izbornog legitimiteta.

Konfliktni ciklusi na ovim prostorima odvijaju se spiralno i njihov intenzitet u odnosu na period progresa uvijek je bivao daleko snažniji i destruktivniji ako je prethodni stepen društvenog razvoja bio napredniji. Kravi raspad nekadašnje SFRJ, veliko socijalno raslojavanje u Crnoj Gori nakon ekonomskog buma iz perioda 2006-2008, kao i trend etničkog distanciranja koji se preklapa sa stranačkim identitetima i desekularizacijom, efektno ukazuju da prefiksi našeg društvenog rasta, poput porasta broja visokoobrazovanih osoba, uvećanog broja putničkih vozila, napretka informaciono-tehnoloških komunikacija, afirmacije potrošačkog mentaliteta i ostalog, zapravo nikada nijesu bili nagovještaji ovdašnjeg društvenog razvoja. Zašto? Jer u svakoj narednoj (i populistički najavljivanoj) etapi našeg društvenog procesa ostajali bi isti problemi i stare podjele, dok mi, kao zajednica, nikada nijesmo postajali moralniji, pravedniji i funkcionalniji u odnosu na prethodno kritikovani period. Ko danas u Crnoj Gori smatra da je AB revolucija donijela promjenu nabolje?

Zato i evrointegracioni proces već sada predstavlja adaptaciju koja će, bez obzira na svoje konačno ishodište, imati određene posljedice suprotne od očekivanih. Članstvo u EU neće promijeniti naša vrijednosna stanovišta i neće usloviti značajniji društveni razvoj ako u predstojećem i veoma kratkom periodu ne odbacimo izvjesne navike i ne promijenimo određene načine rješavanja javnih problema.

Naime, očigledno je da (nelegitimne) političke elite u Crnoj Gori nemaju sposobnost (ili namjeru) pronalaženja kreativnih odgovora na unutrašnje i globalne izazove, dok angažman nacionalnih stranaka (i nacionalnih savjeta manjina) već uveliko parazitira na ostacima nekadašnjeg građanskog društva. Valjda je nakon svih ovih partitokratskih i klijentilističkih pojedenih godina nemoguće vjerovati u kvalitete autentičnog predstavljanja i stranačkog kadriranja. Stoga se, kao neminovnost, nameće nastanak novih i povećana angažovanost postojećih civilnih struktura, ali i strukovnih udruženja, sindikata i medija. U svim društvenim sferama ovi navedeni subjekti – registrovana nevladina pravna lica ili neformalni pokreti građana treba da osmisle inovativne pristupe sa jasnim operativnim ciljevima i, već u predstojećem periodu, započnu sa veoma dinamičnim protestima protiv partijskih i kleronacionalnih kadrovika! Ništa trenutno u Crnoj Gori nije zgaženo kao znanje, odnosno stručnost i savjesnost!

Iskustva neformalnih pokreta “Odupri se” i “Kamo śutra” nedvosmisleno potvrđuju da u Crnoj Gori ima snage za kvalitativnim korekcijama. Takve izmjene moraju se dešavati tokom narednih izbornih procesa i one treba da imaju vrijednosni kontinuitet – unapređenje institucionalnih praksi u okviru određenih društvenih oblasti ili na nivou cijele državne organizacije. Konstrukt “ustavnog patriotizma” uvijek će biti obična tlapnja ako nacionalisti i religijskom fanatiku budemo davali ovlašćenja na uštrb slobode javnog govora i ponašanja u skladu sa važećim propisima.

Zato za početak – organizujmo građanske proteste za sprovođenjem neophodne reforme izbornog sistema!