Tužan kraj humane priče iz Rožaja, uginulo tele: Flekica sada trči po nebeskim livadama

Прикажи ову објаву у апликацији Instagram

Објава коју дели Tamara Garović (@garovic_tamara)

Nema više Flekice.

Uginulo je popularno tele, kućni ljubimac porodice Garović iz rožajskog sela Bašča.

Tužan kraj humane priče objavila je Tamara Garović.

<<<Tele postalo kućni ljubimac devetočlane porodice Garović iz Rožaja<<<

Ona je putem Instagrama pratiocima otkrila da Flekica više nije tu.

Podsjetimo, Tamara je uz pomoć porodice, prije svega djece, pokušavala da spasi tele, a ova neobična priča je brzo postala viralna i obišla je region.

Tele je neko vrijeme čak boravilo u kući sa članovima pomenute porodice. Mazili su Flekicu, kupali, hranili i pazili.

Nažalost, borba je završena na način koji niko nije želio.

Tamarinu tužnu i emotivnu poruku sa Instagrama prenosimo integralno.

“Zvala sam se Flekica… Malo tele sa velikom pričom i još većom ljubavlju oko sebe.

Na svijet nisam došla kako treba. Bila sam slaba, nisam mogla da stojim, da dišem kako treba, niti da dojim. Sve je od početka bilo borba. Ali onda su me unijeli u kuću… I tu je počeo moj drugi život.

Punih 15 dana nisam bila samo tele bila sam član porodice. Imala sam svoje mjesto pored šporeta, toplinu, nježnost i ruke koje su me stalno mazile. Svi su se trudili oko mene na sve moguće načine da jedem, da ojačam, da preživim. Ugađali su mi kao maloj bebi, pazili svaki moj pokret i svaki moj dah.

A posebno ona… Tamara.

Ona je bila uz mene svake noći. Nije spavala, sjedjela je pored mene uplakana kad mi nije bilo dobro, držala me, grijala i molila se Bogu da me spasi. Borila se za mene više nego što sam ja imala snage da se borim sama.

A moja mala drugarica Margita… Nju posebno nosim u srcu. Znam da će biti tužna. Svaki dan mi je pričala priče, tepala mi: “Fleki moja, Fleki”, i nježno me češljala četkom. Uz nju sam se osjećala mirno i voljeno, kao da pripadam baš tu.

Uz nju su bili i Andrej, Anja i Uroš. Sa njima sam provodila sate gledajući crtane filmove. Bili smo kao mala družina, a često bismo se ja i Andrej, kao najmlađi članovi, zajedno uspavali uz crtani.

Vodili su me i kod veterinara. I oni su dali sve od sebe, trudili se, bili nježni i pažljivi… Ali nekad, koliko god ljubavi i truda ima, sudbina ima drugačiji plan.

Na kraju… Kao da sam čekala Tamaru. I kada je došla… Samo sam je pogledala, kao da sam joj namignula… I tiho zaspala.

Ipak… Nisam bila sama. Nisam bila zaboravljena. Nisam bila samo jedno tele iz štale.

Bila sam Flekica. Voljena, mažena i čuvana do posljednjeg daha.

A sada… Negdje gore, kao mali anđeo, trčim po nebeskim livadama, zdrava i slobodna, i čuvam sve svoje voljene koji su me mazili i voljeli.

I možda moj život nije bio dug… Ali je bio ispunjen ljubavlju kakvu mnogi nikada ne dožive”.