Tihomir Stanić: Andrić je vječan, svaka predstava donosi novo iskustvo

<!—->U emisiji “Link” ističe da je danilovgradska publika jako dobro reagovala, te da ga čeka gostovanje i u Kotoru, a onda dalje po Evropi.

“Bio sam prije godinu i nešto dana, i činjenica je da su me ponovo zvali na isto mesto. To mi se dešava, bio sam u Cirihu neki dan, opet ponovo, poslije par mjeseci. Bio sam nekoliko puta u Čikagu, nekoliko puta u Torontu, sad za koji dan ću ići u Banjaluku, po ko zna koji put. Ja sam sa tom predstavom za ovih 25 godina bukvalno obišao svijet. Na Kosovu i Metohiji sam igrao, u mnogim selima, u mnogim sad enklavama. Najčešće sam to igrao besplatno, bez honorara, po raznim školama, na fakultetima. Večeras igram u Kotoru, već preksjutra idem u Štutgart, u maju Oslo, Štokholm, Geteborg, Kopenhagen, Dublin…”, naglasio je Stanić.

Ističe da igra predstavu 25 godina i da ništa nije promijenio.

“Svako slovo precizno tumačim. I trudim se da budem neka vrsta provodnika između tog grandioznog djela i publike koja to želi da sluša. Svakim igranjem kao da sve više cijenim i poštujem to djelo, sve više volim da to radim, i sve više uživam u činjenici da sam pred publikom koja je spremna da to sluša”, ističe Stanić.

Dodaje i da je to nešto što je uradio za sebe, kao što je i Andrić uspio da ostvari da mu knjige ne budu samo neostvarena želja iz djetinjstva.

“On je sam sebi stvarao to što je kasnije postalo značajno djelo i značajan doprinos kulturi našeg naroda, i dobio je Nobelovu nagradu. Tako sam ja sam sebi to radio. Ja sam prije 25 godina u jednoj fazi kad nisam imao posla ili kad mi nije bilo nuđeno da radim ono što bih ja volio da radim sjeo i to učio. Imam ogromno poštovanje i u toj rečenici Andrićevoj prepoznajem toliko ljepote i stila, ali i toliko mudrosti. I kad ne znam kako da se postavim u nekim privatnim životnim situacijama, ja potražim rješenje i odgovor u nekim Andrićevim rečenicama. Uz te Andrićeve rečenice, čini mi se, dosta toga sam shvatio i razumio”, ističe Stanić.

Vrijednost velike literature je, naglašava Stanić, što u koje god doba bila smještena i kad god bila napisana, ona vrijedi vječno, jer svi problemi koje čovječanstvo ima su vječni i sva pitanja koja čovjek postavlja i strahove koje ima, su vječni strahovi. Mijenjaju se sredstva komunikacije, mijenja se tehnologija, ali suština je ista.

Na pitanje razumije li publika Andrića danas bolje nego ranije, Stanić odgovara da pažnja sa kojom publika prati taj sadržaj pokazuje da ih očigledno zanima.

“Naravno da ovo neće nikad imati popularnost nekih stand-up komedija ili nekih drugih atraktivnijih sadržaja, ali tako je oduvijek bilo. Nije ni u antičkoj Grčkoj, nisu te velike drame, velikih dramskih pisaca, Eshila, Euripida, Sofokla, privlačile više gledalaca nego gladijatori. Nego ono što je sad realiti program, to je vjerovatno u to vrijeme bila ta arena gdje jedni druge ubijaju, gdje lavovi rastržu neke gladijatore, i tu je narod dolazio u većem broju i sa više uzbuđenja, kao na fudbalske utakmice. Ali postoji taj broj ljudi i nije bitno koliki je on, i nije bitno u procentima koliko to ljudi zanima Andrić ili nešto slično. On je permanentan i uvijek je tako bilo”, objašnjava Stanić.

Vjeruje da svijet postaje sve bolji i bolji i da su se grozne stvari koje se dešavaju u svijetu dešavale, samo nismo bili obaviješteni, nismo imali sredstva da o njima saznamo odmah.

Stanić smatra da ljudi treba da shvate da su svi isti na cijelom svijetu, ni gori ni bolji od drugih, te da je specifičnost jednog naroda jezik i kultura, i ako žele da njeguju svoju specifičnost i da opstanu kao narod, moraju njegovati kulturu i jezik.

“I onaj ko je to shvatio mnogo drugih stvari će razumjeti. I postoje stvari oko kojih se narodi, ljudi, supružnici, prijatelji, poznanici nikad neće složiti. Ali zašto insistirati na tome kad ima toliko stvari oko kojih se možemo složiti i razumijeti i gdje možemo naći toliko zajedničkih interesa. I onda meni, recimo, ta Andrićeva literatura pomaže da ne trošim vrijeme ubjeđujući nekog u nešto što on nikad neće povjerovati, jer nema primjera da je ikad ikome uspjelo, pa zašto bi meni uspjelo? Nego svoju energiju, svoje vrijeme, svoj život, znači, usmjerim u onom pravcu gdje mogu da nađem zajednički jezik sa ljudima sa kojima se nađem u nekom fizičkom okruženju ili nekom intelektualnom, poslovnom okruženju, onda s njima tražim ono što je zajedničko”, naglašava Stanić.

Poručuje da se trudi da sačuva tu strukturu književnu i tačnost te rečenice i ritam u kome i sam uživa, a opet vremenom se ponaša kao da je to napisao i pokušava da neku vrstu emocije kod publike izazove i da bude to zanimljivo i interesantno.

“I sinoć su mi isto rekli neki ljudi iz publike da su pustili suzu u tim nekim djelovima koji jesu emotivni i to ljude potrese, jer tu je tajna tog velikog talenta Andrićevog. On priča, na primjer, o tome kako su djecu u sepetima vodili, odnosili od kuće u daleki svijet. I sad ja kad igram to po dalekom svijetu, ljudi se prepoznaju. Oni nisu otišli sepetima, otišli su Wizz Airom, Ryanairom, nekim jeftinim avionskim linijama ili skupljim, nije važno, ili su otišli kao turisti, pa su ostali ilegalno u tim zemljama, mučili se da bi stigli da postignu u životu nešto čemu teže, a što nisu mogli u svojoj domovini. I onda oni se prepoznaju u tom dječaku iz sepeta. Oni prepoznaju svoju sudbinu metaforički i metaforično prepoznaju sebe u tom dječaku koga su odveli, a koji je postao u velikom svijetu veliki vezir Mehmed paša Sokolović”, objašnava Stanić.

Govoreći o svoj ulozi u seriji “Nobelovac”, Stanić ističe da se nekoliko puta u raznim formatima, televizijskim i filmskim pojavljivao u likovima Andrića, ali da je ovaj put odlučio da sam režira seriju.

“Godinama sam radio na scenariju, angažovao razne ljude. Moja žena Jelena Mijović koja je dramaturg nije htela sa mnom da radi. Njoj se nije dopadao lik Ive Andrića, ona je čitajući u njegovoj biografiji vidjela da se on sklanja, da se stalno nešto žali, da je bolešljiv, da je ovakav, onakav, i nije joj bio inspirativan rad na toj seriji. Ja sam je privolio, sticajem okolnosti i ona se uključila i zavoljela Andrića, razumjela ga je. Razumjela je i shvatila da je on imao svijest o svom talentu i on je znao da mora da se sačuva da bi stvorio djelo. I mnoge stvari koje su njemu zamjerali, zamjerali su mu neopravdano. Pričali su da je bio sebičan i nikad piće ne bi platio, a on je cio iznos Nobelove nagrade dao bibliotekama u Bosni. Pa gdje bi ovi koji ti plate jedno piće uradili tako značajno nešto i veliko? On nije otišao u Švajcarsku kad su mu Njemci nudili da se skloni, došao je u Beograd, rizikovao život, nije dao da se štampa nijedno njegovo djelo dok je zemlja okupirana, nije potpisao apel koji su mnogi intelektualci potpisali, Nedićev, i mnoge hrabre geste je uradio. U seriji gdje je sedam godina rađeno na scenariju, otkrili smo mnoge stvari, a mislim da ću dok živim, da se bavim Andrićevim djelom”, kazao je Stanić.

Govoreći o budućim projektima, proslavljeni glumac ističe da bi volio da nauči “Most na žepi”, možda i neku seriju dokumentarac o njegovoj posjeti Kini 1958.

Zaključuje i da ga je gluma naučila da bolje razumije ljude i da im manje sudi.

“Družim se sa raznim ljudima raznih struktura i nivoa i mislim da mi i to pomaže u glumi. Kad čovjek pokuša da razumije neki lik koji igra i da traži njegove motive, onda lakše razumije i ljude koje srijeće na ulici. A ja sam kao profesor imao jedan moto koji sam naučio od jednog starijeg glumca, Stevana Šalajića, koji glasi: ‘Partner je uvijek u pravu u glumi’. I kad se to primijeni u životu i kad vi pomislite: ‘Pa možda je on u pravu’. Možda je vaša supruga koja se na prvi pogled ponaša čudno i nepravedno prema vama, a šta ako je u pravu? I ja primenjujem taj moto i u glumi i u životu, a onda ću vidjeti šta ću u odnosu na tu činjenicu, kako ću se postaviti”, poručuje Stanić.

Razgovor vodila Ljiljana Bojović, Radio Crne Gore