Hađi, Frenki, Podgorica i povratak nakon 25 godina

<!—->”Brazilac iz Maroka”, pionir majstora “Lavova Atlasa”, koje danas gledamo, podsjetnik na vrijeme kada je fudbal još imao dovoljno prostora za igrače koji ne trče samo da bi ispunili zahtjev sistema, nego i da bi ostavili trag u tuđem sjećanju.

Kada su prvi put navijači Engleske dolazili u Podgoricu, pa se među njima našla i ekipa koja prati Koventri, i bilo je dovoljno da neko pomene Hađija da iz njih krene pjesma, strastvena, glasna, gotovo ganutljiva, kao da čovjek nije odavno završio karijeru, nego da će svakog časa istrčati niz tunel, podići glavu i povući loptu onim svojim korakom koji je uvijek izgledao kao da zna nešto što ostali ne znaju.<!—->

Možda baš zato ovaj povratak Koventrija u Premijer ligu nije samo još jedna uspješna sezona, niti kao još jedan uspon iz Čempionšipa koji će potrošiti dan ili dva na naslovnim stranama, pa nestati pod naletom većih klubova i skupljih priča.

Ne, ovo je nešto starije od trenutne forme i nešto dublje od tabele. Ovo je povratak kluba koji je dugo živio negdje između nostalgije i inata, kluba koji je nosio lice Mustafe Hađija iz te posljednje premijerligaške generacije, jer je upravo on igrao za Koventri u sezoni 2000/01, posljednjoj prije nego što je klub nestao iz elite na punih četvrt vijeka. Koventri se sada vratio u Premijer ligu 17. aprila 2026. remijem 1:1 protiv Blekburna, čime je završio čekanje dugo 25 godina.

I zato je lijepo, gotovo filmski lijepo, što je čovjek koji ih je vratio gore baš Frenk Lampard.

Ne zato što bi to trebalo da bude priča o iskupljenju slavnog imena, mada će mnogi upravo tako pokušati da je upakuju, nego zato što je ovdje mnogo zanimljivije nešto drugo: kako trener kojeg su godinama odmjeravali kroz slavu, prezime, medijsku težinu i ranije neuspjehe, konačno dobija priču koja se ne vrti oko njega kao simbola, nego oko njega kao radnika. Kao nekoga ko je došao u klub sa teretom, sa istorijom, sa očekivanjima i sa navijačima koji su tražili rezultat. Lampard je za trenera Koventrija imenovan 28. novembra 2024. na ugovor od dvije i po godine, a promociju je donio 15 mjeseci kasnije.

U tome i jeste ljepota ovog uspona. Nije Koventri dobio Premijer ligu preko noći, niti je Lampard samo kliknuo i napravio tim.

Ovaj klub je i prije njega imao svoj put, svoje mrtve uglove, svoje spasioce i svoje ožiljke. Pod Markom Robinsom Koventri je već počeo da se vraća sebi, izborio je dvije promocije u tri sezone i izronio iz godina finansijskih lomova, egzila i osjećaja da je sopstveni identitet postao komplikovaniji od same igre. Lampard nije počinjao od nule.

U fudbalu se često više cijeni onaj koji viče da je sve njegovo nego onaj koji prepozna šta je zatekao i tome doda završni sloj. A Lampard je, po svemu što se sada vidi, uradio baš to. Poslije konačnog povratka, i sam je javno odao priznanje Robinsu i poslu koji je bio obavljen prije njega.

Takve stvari ozbiljni ljudi u fudbalu rade. Ne ruše prethodnike da bi sebe učinili većim. Ne glume revoluciju tamo gdje je već postojao temelj. Samo poprave ono što treba, zategnu nekoliko šrafova, donesu jasniju strukturu, smire ekipu kada joj noge postanu teške i glava preglasna.

A Koventriju je, čini se, baš to i trebalo. Ovaj uspon nije bio pank, nije bio haos, nije bio romantična anarhija, nego nešto što u Čempionšipu često ispadne dragocjenije od svega toga: organizovanost, pragmatizam i osjećaj da tim zna kako izgleda cilj čak i kada put do njega postane blatnjav.<!—->

Lampardov pragmatičniji pristup, kao i važnost nekoliko pogodaka u sklapanju rostera, među kojima su se isticali Met Grajms, Frenk Onjeka i Karl Rašvort ispostaviće se ključnim.

Zbog toga je i sama završnica bila nekako poštena, baš koventrijevska, ako takav izraz uopšte postoji. Nije bilo laganog prolaza, nije bilo udobnog vođstva, nije bilo one televizijski uredne slike u kojoj veliki povratak stiže bez drhtaja. Protiv Blekburna im je bio dovoljan bod, ali su zaostajali nakon što je Rioja Morišita pogodio uz odbitak od Bobija Tomasa, prije nego što je baš Tomas u 85. minutu glavom poravnao na 1:1 i praktično zapečatio promociju. Koventri je tim bodom stigao do 86 poena iz 43 utakmice, a na Ivud Parku je bilo oko 7.000 njihovih navijača.

I koliko je to zapravo prikladno za jedan klub kakav je Koventri. Klub koji je predugo živio sa sumnjom ne može da dobije povratak bez trenutka panike. Mora makar nakratko da osjeti kako se stari strah vraća pod kožu. Mora da bude malo nesavršen, malo nervozan, malo stisnut u grudima, jer su takvi bili i oni koji su ga pratili kroz sve ove godine. A onda, kada dođe taj gol, kada isti čovjek koji je maloprije bio dio problema postane dio spasa, čitava priča dobije dodatni sloj. Ne samo sportski, nego gotovo ljudski. Kao da fudbal još umije da napiše kraj koji nije gladak, ali jeste tačan.

Možda će neko reći da je ovo, na kraju krajeva, ipak samo promocija iz druge lige u prvu. I formalno, naravno, jeste. Ali oni koji o engleskom fudbalu znaju makar onoliko koliko je potrebno da osjete težinu pojedinih klubova, dobro razumiju da se kod Koventrija nikada nije radilo samo o jednom plasmanu. Ovo je klub koji je ispao iz elite 2001, koji je potom godinama prolazio kroz finansijsku nestabilnost, selidbe i egzile, pa čak i pad do Lige 2 gdje je koketirao sa profesionalnim statusom, prije nego što je kroz duži period počeo da se sastavlja nazad. Zato povratak sada ne izgleda kao sportska epizoda, nego kao obnavljanje dostojanstva.

Da se vratimo na početak, na Mustafu Hađija, na onu pjesmu u Podgorici i na razlog zbog kojeg mi je Koventri uvijek zvučao više kao uspomena na neko drugo fudbalsko vrijeme.

Hađi je bio jedan od onih igrača koji ti se ne zadrže nužno u statistici onoliko koliko ti ostanu u osjećaju. Majstor iz vremena kada su klubovi poput Koventrija još mogli da imaju ljude zbog kojih ih pamtiš i kada se ljubav navijača nije gradila samo na trofejima, nego i na stilu, na držanju, na načinu na koji neko primi loptu i pogleda teren.

U zvaničnoj arhivi Premijer lige on se i danas vodi kao igrač Koventrija, a njegova epizoda u klubu ostala je vezana baš za tu posljednju sezonu među najboljima, prije velikog nestanka.

Možda baš zato Lampardov uspjeh djeluje veće nego što govori sama tabela. Nije on samo “uveo Koventri”. On je prekinuo vrijeme. Završio je jedno dugo poglavlje u kojem je ovaj klub u očima mnogih bio sve ono što je nekada bio, samo u prošlom vremenu. Vratio ga je u sadašnjost. I pritom je uradio nešto što se u ovakvim sredinama najviše poštuje: nije došao da glumi zvijezdu iznad kluba, nego da se uklopi u njegovu potrebu. Poslije promocije govorio je o tome koliko su se on i njegov stručni štab vezali za klub i koliko mu ovaj uspjeh znači, a u istom dahu je pričao o navijačima, gradu i težini čekanja od 25 godina.

To je važna nijansa. Jer kod Lamparda je godinama sve bilo previše lako svedeno na presudu. Ili je bio bivši velikan koji će valjda samim imenom proći kroz zid, ili je bio prenaduvani proizvod engleskog fudbalskog establišmenta. Istina je, kao i obično, skromnija i ozbiljnija. Trener se postaje kroz greške, kroz pogrešne kontekste, kroz preuranjene prilike, kroz klubove koji ti ne pristaju i kroz one koji ti, konačno, legnu taman toliko da možeš da pokažeš šta si naučio.<!—->

Koventri mu je, očigledno, legao. Dovoljno velik da uspjeh vrijedi, dovoljno ranjen da se ništa ne dobija džabe, dovoljno emotivan da svaki pravi rezultat ostane upisan dublje od jedne sezone.

A navijači? Njima ovo vjerovatno znači više nego što se spolja može objasniti. Lako je voljeti klub dok je u Premijer ligi, dok putuješ na velike stadione i imaš osjećaj da si dio glavne priče. Mnogo je teže ostati uz njega kada je ta priča odavno prošla, kada ti se klub seli, pada, gubi i povremeno djeluje kao da ga pamte samo oni najtvrdoglaviji. Zato su one scene sa Ivud Parka bile više od običnog slavlja. To nije bio samo trenutak radosti, nego i trenutak olakšanja.

Posljednji zvižduk ispratili su delirijum na tribinama i slavlje sa oko 7.000 gostujućih navijača, a ta slika se savršeno dopunjava Lampardovom emotivnom izjavom i osjećajem da je klub konačno “prešao preko crte”.

Sjutra će već krenuti pitanja da li mogu da opstanu, koliko će morati da ulože, da li ovaj tim ima dovoljno kvaliteta za Premijer ligu, koliko će Lampard morati da mijenja sebe i ekipu da bi preživjeli među jačima. I sva su ta pitanja legitimna. Ali danas ne bih kvarili ovu priču tim računovodstvom budućnosti. Neke povratke treba prvo pustiti da dišu. Neke klubove treba prvo gledati kako slave, prije nego što im počneš brojati mane.

Jer nije mala stvar kada se poslije 25 godina vratiš na mjesto sa kojeg si davno ispao. Nije mala stvar ni kada se jedan trener, kojem su mnogi odavno zalijepili etiketu, vrati sebi kroz rad, a ne kroz galamu. I nije mala stvar kada te jedan klub, kroz sve te godine, i dalje podsjeća na Mustafu Hađija, na pjesmu otpjevanu u Podgorici i na onu vrstu fudbalske odanosti koja ne prati često i uspjeh kluba.<!—->

Koventri je, konačno, opet premijerligaš. A možda je najljepše od svega što se u ovom povratku, makar za mene, nijesu vratili samo bodovi, tabela i veliki stadioni. Vratila se i jedna stara slika. Vratio se osjećaj da neki klubovi nijesu samo klubovi, nego male privatne arhive naših fudbalskih života. I kada takav klub ponovo izađe na veliku scenu, ne raduješ se samo zbog sadašnjosti. Raduješ se i zbog onih navijača sa kojima si podijelio pivo, i dio istorije, slavio Hađija. Nadam se da su svi bili na Ivud parku ove nedjelje.