Studija: Kako građani u SAD i Kanadi razmišljaju o kraju svijeta

Istraživanje u SAD i Kanadi pokazuje da većini ljudi kraj svijeta djeluje „daleko i apstraktno“, ali da svaki treći ispitanik apokalipsu doživljava „lično i neposredno“. Šta to znači za pojedince i politiku?

„Ljudi vjeruju u razne scenarije o kraju svijeta", rekao je Metju Bilet, socijalni psiholog sa Kalifornijskog univerziteta u razgovoru sa voditeljima podkasta „Science Unscripted", Konorom Dilonom i Gabrijelom Borudom.

„Neki pod tim podrazumijevaju izumiranje ljudi", kaže Bilet. „Drugi misle na kolaps civilizacije ili neku vrstu transformacije civilizacije kakvu poznajemo, što ponekad vodi ka utopiji ili obnovi čovječanstva. A ima i onih koji misle na potpuno uništenje Zemlje, recimo usljed sudara sa kometom ili snažnog Sunčevog zračenja."

Većina nas je bar nekad razmišljala o kraju svijeta. Ono što su Bilet i njegove kolege željeli da saznaju jeste kako takva uvjerenja utiču na stavove ljudi.

Istraživači su utvrdili da stavovi prema globalnim rizicima zavise od četiri faktora:

• koliko brzo vjerujete da će doći kraj svijeta

• šta vjerujete da će se desiti nakon kraja svijeta

„Na primjer, ako mislite da je kraj svijeta u Božjim rukama, odnosno da predstavlja ispunjenje natprirodnog proročanstva, manja je vjerovatnoća da ćete biti spremni da preduzmete skupe, a ponekad i radikalne mjere kako biste sprečili globalne rizike, poput klimatskih promjena."

Slično tome, ako vjerujete da za ljude nema budućnosti, manje je vjerovatno da ćete podržati politiku koja se tiču cijele zajednice, kao što su viši porezi za finansiranje smanjenja emisije štetnih gasova.

Istraživači su sproveli studiju sa skoro 3.500 učesnika u SAD i Kanadi kojima je predstavljen spisak od pet globalnih rizika:

• ekonomski (na primjer, kolaps lanaca snabdijevanja, dužnička kriza)

• ekološki (prirodne katastrofe, neuspjeh u ublažavanju klimatskih promjena)

• društveni (pandemije, slabljenje društvene kohezije)

• tehnološki (vještačka inteligencija, dezinformacije)

Ljudi su zatim odgovarali na pitanja o tome koliko im kraj svijeta djeluje blizu, da li vjeruju da će ga izazvati ljudi ili će nastupiti božanskom i/ili kosmičkom intervencijom, da li smatraju da imaju kontrolu nad događajima koji vode ka kraju svijeta, kao i kako emocionalno doživljavaju apokalipsu – kao nešto dobro ili loše.

Istraživanje je pokazalo da većini ljudi kraj svijeta djeluje „daleko i apstraktno", ali da svaki treći Amerikanac danas apokalipsu doživljava „lično i neposredno".

„Ljudi koji vjeruju da će kraj svijeta biti tokom njihovog života – globalne rizike, poput klimatskih promjena, pandemija ili vještačke inteligencije – doživljavaju ozbiljnije, više ih se plaše i spremniji su da preduzmu skupe mjere kako bi ih sprečili", kaže Bilet.

Ovo istraživanje ipak ostavlja prostor za nadu, ali sve zavisi od toga kako doživljavate kraj svijeta.

Kako objašnjava Bilet, neki ljudi vjeruju da nakon kraja svijeta ne dolazi ništa dobro: „Ako dođe do nuklearnog rata – to je kraj. Svi su mrtvi."

„Ali drugi vjeruju da će poslije kraja svijeta nastupiti utopija, da će Zemlja biti obnovljena, naročito za pravedne", rekao je on.

Način na koji doživljavate kraj svijeta je vrlo lična stvar. Ali razmišljanje o apokalipsi je i kolektivni proces, ističe Bilet — svi smo u to uključeni, bez obzira na lična uvjerenja.

Upravo zato što je riječ o kolektivnom procesu, takvo razmišljanje može pomoći ljudima da se nose sa krhkošću svojih zajednica i same civilizacije.

„Ako vjerujete da imate ličnu ulogu u apokalipsi, da vaši postupci imaju značaj, i ako vjerujete da nakon toga slijedi utopija, lakše podnosite suočavanje sa globalnim prijetnjama koje su za druge ljude uznemirujuće", kaže Bilet.

„Postoje dokazi da takva uvjerenja pomažu ljudima da se nose sa neizvjesnim svijetom."

Istraživači su sproveli šest pilot-studija sa ukupno 2.079 učesnika u SAD i Kanadi, kao i jednu unaprijed registrovanu studiju sa 1.409 ispitanika.

Unaprijed registrovane studije imaju za cilj veću transparentnost i smanjenje rizika od pristrasnosti, kao što je tzv. „naknadno prilagođavanje hipoteze rezultatima" (HARKing) – kada naučnici mijenjaju početnu hipotezu kako bi odgovarala dobijenim rezultatima, umjesto da priznaju da je podaci ne potvrđuju.

Učesnici su bili iz različitih vjerskih sredina: katoličke, protestantske, evangeličke, jevrejske, muslimanske, kao i iz nereligioznih grupa. Prosječna starost bila je 50 godina, polna struktura bila je uravnotežena. Većina učesnika izjasnila se kao bijelci, dok je oko četvrtine pripadala drugim etničkim grupama (crnci/Afroamerikanci, Hispanoamerikanci/Latino populacija ili Azijati). Ekonomska situcija učesnika je bila raznolika.

Metju Bilet sa Kalifornijskog univerziteta u Irvinu, zajedno sa kolegama Sindejl Dž. M. Vajt sa Univerziteta Jork u Kanadi, kao i Azimom Šarifom i Arom Norenzaijanom sa Univerziteta Britanske Kolumbije, objavio je studiju „Uvjerenja o kraju svijeta su rasprostranjena, raznovrsna i utiču na to kako ljudi doživljavaju i na njih reaguju na globalne rizike" kao preprint u januaru 2026. godine. U vrijeme intervjua na kojem se zasniva ovaj tekst, rad još nije bio prošao naučnu provjeru.