Jesam li mrtav?

<!—->

U tišini modernih stanova ispunjenih samoćom pojavili su se digitalni čuvari sa brutalno iskrenim nazivima. Aplikacije poput kineske Sileme, koja se prvobitno zvala „Jesi li mrtav?“ ili zapadnih varijanti poput Am I Dead?, postale su moderni „prekidači mrtvog čovjeka“. One traže dokaz postojanja kroz surovu binarnost: živ ili ne. Aplikacija zahtijeva klik na veliko dugme svakih 24 ili 48 sati. Ako klik izostane, sistem ne „tuguje“, već algoritam alarmira hitne kontakte.

Zašto “Mrtav”, a ne “Živ”? Stručnjaci to zovu marketingom straha, a tu je i brutalna iskrenost. Naziv “Am I Dead?” (Jesam li mrtav?) skida rukavice. To je aplikacija za ljude koji su se pomirili sa samoćom i žele praktično rešenje za najgori scenario – da budu pronađeni nedeljama kasnije.

Iako je nastala u Kini, aplikacija je početkom 2026. godine postala jedna od najpreuzimanijih plaćenih aplikacija u SAD, Australiji i Španiji, što pokazuje da je strah od usamljene smrti postao univerzalan.

Zanimljivo je kako različite kulture pristupaju ovom fenomenu. Na Istoku, posebno u Kini i Japanu, gdje je fenomen „usamljene smrti“ (kodokushi) postao nacionalna trauma, ove aplikacije su prihvaćene sa pragmatičnim mirom. Naziv „Jesi li mrtav?“ tamo se vidi kao krajnji čin odgovornosti prema zajednici.

Nasuprot tome, na Zapadu vlada otpor prema „morbidnosti“, pa se iste aplikacije pakuju u nježnije nazive poput Snug (ušuškanost), pokušavajući da sakriju smrt iza eufemizama o „bezbjednosti“. Kako piše u recenzijama korisnika, čovjek iz Teksasa, Džoni Miler (57), opisao je iskustvo rečima: „Lijepo je. Gotovo kao da je nekome stalo“.

Reklo bi se da je riječ o realnom strahu za koji je tehnologija samo pronašla rješenje. Ko, uostalom, bar nekad nije pomislio – šta ako mi se nešto desi dok sam sam?

Samoću i starost najavljuju čula. Postoji ta suptilna nota koju često nazivamo „mirisom starosti“.

Decenijama je ovaj fenomen bio predmet predrasuda, pripisivan slabijoj higijeni, ali nauka je pokazala da starost ima svoj hemijski potpis. Riječ je o molekulu 2-nonenal, koji se pojačano stvara nakon četrdesete godine. Njegov blag, slatkasto-opori miris podsjeća na stari papir ili suvu travu – tihi dokaz da se hemija našeg postojanja mijenja nepovratno.

U svijetu koji troši milijarde na maskiranje tragova vremena, ovaj miris ostaje posljednja granica autentičnosti – odjek vremena nataložen u koži, koji nijedan parfem ne može sasvim da utiša.

Kod nas je, kao i obično, sve pobrkano. Briga o roditeljima vjekovima je bila svetinja. Više nije. Crna Gora se suočava sa ubrzanim starenjem stanovništva, uz negativan prirodni priraštaj i kontinuirano iseljavanje mladih, što starost sve češće ostavlja bez porodične podrške.

Tradicionalni porodični odnosi podrazumijevali su da je smještanje roditelja u dom za stare čin izdaje. Savremeno doba nemilosrdno ruši patrijarhalne ograde. Mladi odlaze, sela ostaju pusta, a gradovi postaju mjesta u kojima niko nema vremena za ćaskanje.

Dok se društvo još uvijek drži romantične slike o „velikoj porodici“, realnost je drugačija.

U realnosti čeka tradicionalna nemarnost. Kapaciteti u domovima za stare su hronično popunjeni, a liste čekanja sve duže.

U tom procjepu, gdje tradicija više ne može, a sistem još uvijek ne stiže da pomogne, javlja se prostor za „digitalne čuvare“.

Za usamljenu penzionerku u podgoričkom bloku, aplikacija postaje surogat za porodicu koje nema. To je tačka u kojoj se sudaraju epska prošlost i algoritamska budućnost: umjesto plemenske solidarnosti, dobili smo notifikaciju.

Tačno je da digitalna surovost nudi i određenu vrstu slobode. Stariji ljudi, ponosni u svojoj želji da ne budu „teret“, u ovim aplikacijama pronalaze saveznika. Tehnologija mijenja nekadašnji ritual podizanja roletni, po čemu su komšije znale da je u stanu preko puta sve u redu.

Tehnologija je stvorila i novu dinamiku unutar porodica. Tradicionalni poziv koji je počinjao sa „Kako si?“, često je nosio težinu kontrole i straha. Danas aplikacije tu težinu preuzimaju na sebe, omogućavajući djeci da „provjere“ roditelje bez ijedne izgovorene riječi.

Kada algoritam potvrdi da je sve u redu, potreba za glasom blijedi, ostavljajući prostor za novu vrstu usamljenosti koja je potvrđena kao „bezbjedna“.

Društvo više nema snage da te održava živim, ali ima tehnologiju da konstatuje da te više nema. Telefon ne pita da li si dobro – pita da li si mrtav.