Istraživanje – Da li vještačka inteligencija može da predvidi datum smrti

 <!—->

Naučni projekat koji su zajednički sproveli istraživači sa danskog Tehničkog univerziteta i američkog Northeastern University pokazao je da odgovor možda više nije u domenu naučne fantastike.

Koristeći napredne modele vještačke inteligencije, naučnici su razvili sistem sposoban da sa zapanjujućom preciznošću predvidi rizik od smrti kod neke osobe.

Model, nazvan „life2vec“, funkcioniše poput algoritama koji predviđaju sljedeću riječ u rečenici, ali umjesto jezika, analizira ljudske živote. U njegovu memoriju unose se ogromne količine podataka: zdravstveni kartoni, obrazovanje, prihodi, radni status, pa čak i detalji poput učestalosti posjeta ljekaru ili promjena u karijeri.

Na osnovu tih informacija, vještačka inteligencija uči obrasce koji prethode određenim životnim ishodima, uključujući i smrt.

Rezultati su, prema riječima istraživača, zapanjujući. U testovima, model je bio precizniji od mnogih postojećih statističkih metoda koje se koriste u medicini i osiguranju. Drugim riječima, algoritam je mogao da pogodi ko će umrijeti u određenom vremenskom okviru sa mnogo većom tačnošću nego što je to do sada bilo moguće.

Vještačka inteligencija detaljno analizira ljudske živote

Studija sa zaključcima ovog naučnog projekta objavljena je u časopisu Nature i, prema medijima poput Science, predviđanja vještačke inteligencije koja se koristi u istraživanju postižu zapanjujuću stopu tačnosti od 78 odsto.

Međutim, iza ove tehnološke senzacije krije se i niz ozbiljnih etičkih dilema. Šta znači živjeti u svijetu u kojem algoritam može da procijeni vaš životni vijek? Ko ima pravo na te podatke? Ljekari, osiguravajuće kuće, države? I možda najvažnije: da li bi ljudi uopšte željeli da znaju kada će umrijeti?

Sposobnost vještačke inteligencije da popuni biografske praznine, konstruiše vremensku liniju i pravi predviđanja na osnovu obimnih podataka, pretvara svaki život u CV koji je se može definisati određenim datumom završetka.

Naučnici naglašavaju da cilj istraživanja nije predviđanje smrti pojedinaca iz radoznalosti, već unapređenje javnog zdravlja. Preciznije prognoze mogle bi da pomognu u ranom otkrivanju rizičnih faktora, boljoj prevenciji bolesti i efikasnijem planiranju zdravstvenih sistema. Drugim riječima, ideja nije da se predvidi kraj, već da se produži život.

Ipak, sama činjenica da tehnologija ulazi u ovako intimnu sferu ljudskog postojanja mijenja način na koji razmišljamo o sudbini, slobodnoj volji i kontroli nad sopstvenim životom. Dok jedni u ovome vide revoluciju u medicini, drugi upozoravaju na opasnost od zloupotrebe i dehumanizacije. Da li smo zaista samo zbir predvidivih obrazaca?