Radulović: Prevencija po direktoru, kad ne znaš šta radiš, urani

Piše: Veselin Radulović, advokat 

“Ako je suditi po najnovijoj “preventivnoj” strategiji direktora policije, izgleda da je bezbjednosni sektor konačno riješio misteriju savremenih prijetnji. Direktor policije je poslao poruku da će digitalni kriminal pobijediti metlom, baterijskom lampom i obilaskom hodnika u zoru. Po logici direktora policije mejl koji stigne u 8:00 h biće obeshrabren ako je neko u 6:30 h pogledao ispod klupe. To nije prevencija, već ritual.

Dok se javnosti prodaje ova vrsta “rane jutarnje sigurnosti”, važno je podsjetiti da mjesecima stoji otvoreno pitanje koje bi trebalo da bude prioritet svih prioriteta. Slučaj Miloša Medenice ukazuje na ozbiljne optužbe, kompromitujuće snimke i potencijalno urušavanje povjerenja u čitav bezbjednosni sektor javnost. Šta imamo kao odgovor? Tišinu, konfuziju i izostanak elementarnog stručnog stava.

Umjesto stručnih i nespornih odgovora da li su snimci Miloša Medenice autentični, ko ih je kreirao i važnije od svega toga da li je istina ono što čujemo na njima, dobijamo inspekciju školskih ormarića prije prvog časa.

To je možda i najpreciznija slika stanja u bezbjednosnom sektoru koja govori da policija ne može da razriješi kompleksan slučaj sa ogromnim implikacijama, ali zato može da simulira aktivnost tamo gdje je najmanje potrebna. I tu onda dolazimo do suštine da ovo nije pitanje jedne loše odluke ili mjere, nego zabrinjavajuće lošeg razumijevanja i poznavanja posla. Prevencija nije predstava za javnost, nego rad na uzrocima problema. A ovdje se uzrok ignoriše, dok se posljedica šeta hodnicima.

Ako je već krenuo u jutarnje “preventivne rituale”, direktor policije je mogao biti dosljedan pa narediti da se uz školske mejlove svako jutro pregledaju i društvene mreže, kao i sve adrese na kojima Miloš Medenica objavljuje snimke.

Posebnu dimenziju svemu daje činjenica da direktor policije javno voli da ističe svoje formalno obrazovanje, kao da diploma sama po sebi garantuje kompetenciju. Nažalost, u praksi se više vidi sklonost ka samopromociji, nego ka rješavanju složenih bezbjednosnih izazova. Kada se tome doda i navika direktora policije da sudovima “objašnjava” kako da tumače zakon i kako da vode kaznenu politiku, onda slika postaje potpuna. Ne samo da sistem ne funkcioniše kako treba, nego postoji i uvjerenje direktora policije da kod njega sve funkcioniše odlično. A to je već opasno jer je u bezbjednosti iluzija kontrole često gora od njenog potpunog izostanka.

Ako direktor policije vjeruje da se savremene prijetnje rješavaju obilaskom praznih učionica, dok ključni slučajevi ostaju bez odgovora, onda problem nije u prijetnjama nego u upravljanju sistemom koji bi tim prijetnjama trebalo da odgovori.

U tom smislu, možda bi jedina zaista efikasna preventivna mjera bila promjena rukovođenja policijom. Ne kao politički hir, nego kao bezbjednosna potreba. Jer onaj sektor koji vode ljudi koji razumiju i znaju posao, ne mora da glumi sigurnost. Takav sektor proizvodi sigurnost.

A sektor koji to ne razumije… pa, on ustaje sat ranije da bi izgledalo kao da nešto radi”.