Godina engleskih zvijezda padalica i brojke Džeroda Bouena

<!—->Ali ova sezona je taj izlog malo zamaglila.

Najviše golova i asistencija među Englezima u Premijer ligi ima Džerod Bouen. Osam golova, deset asistencija, ukupno 18. Iza njega su Morgan Gibs-Vajt sa 16, Morgan Rodžers sa 14, pa Oli Votkins i Deni Velbek sa po 13. Bukajo Saka je na 11, Kol Palmer i Fil Foden na po 10, Entoni Gordon na osam.

To nije podatak koji se lako uklapa u englesku predstavu o samoj sebi. Bouen ne nosi priču velike generacije. Nema status fudbalera zbog kojeg se mijenja sistem, nema glamur londonskih zvijezda, nema etiketu genija iz akademije. Igra u Vest Hemu, u sezoni koja nije bila ni uredna ni naročito lijepa, koja je i dalje gola borba za opstanak, i opet je ispred svih. Javnost koja je projektovala drugačije tabele, sada mora duboko da analizira.

Saka je vjerovatno najosjetljiviji primjer. Šest golova i pet asistencija za mnoge bi bila korektna sezona, ali on je već odavno prešao u kategoriju igrača kojima se korektno više ne računa kao kompliment. Arsenal je bez njega gubio širinu, ritam i onu poznatu sigurnost desne strane. Imao je probleme sa zadnjom ložom, kukom, pa Ahilovom tetivom, zbog koje je propustio važan dio završnice. Sve to mora da uđe u računicu.<!—->

Ipak, kod Sake ostaje osjećaj da je sezona prošla bez njegove pune oštrine. Ranije je svako primanje uz aut-liniju nosilo malu prijetnju. Ove godine toga je bilo u kraćim intervalima. Nije izgubio klasu, nije izgubio mjesto, ali jeste izgubio dio one nedodirljivosti koju je imao u prethodnom periodu.

Palmer je ušao u sezonu kao igrač kojem je Engleska već spremala veću ulogu. Poslije eksplozije u Čelsiju djelovalo je da ima hladnoću, završnicu, drskost i mir koji Englezima često fale kada utakmica postane tijesna. Onda su došle povrede. Prepona ga je mučila dovoljno da sam prizna kako nije mogao normalno da šutira, pa se kasnije dogodila i neobična povreda prsta na nozi koja mu je dodatno poremetila povratak.<!—->

Devet golova i jedna asistencija zvuče dobro dok se ne sjete očekivanja. Od Palmera se više nije tražilo da bude zanimljiv dodatak, nego igrač koji mijenja ton ekipe. Ove sezone je prečesto izgledao kao neko ko traži tijelo, ritam i stabilan Čelsi oko sebe. A Čelsi mu, po starom običaju, nije dao mnogo mira. Ali kome je ove turbulentne sezone, dok traže već trećeg menadžera u istoj.

Foden je posebna glavobolja. Sedam golova i tri asistencije u ligi. Brojka koja bi prošla kod mnogih, ali ne kod njega. Fil Foden je već godinama najlakši igrač za hvaljenje i najteži za potpuno definisanje. Svi vide talenat. Svi vide prvi dodir, položaj tijela, način na koji primi loptu između linija. Problem je što se velika priča o njemu prečesto završi na tome.

Imao je povredu članka na početku sezone, kasnije i problem sa šakom, igrao je sa zaštitom. Gvardiola je pričao o radosti, kontinuitetu, potrebi da se vrati sebi. Ali Foden je ušao u godine kada takve rečenice zvuče drugačije nego ranije. Više nije klinac kojeg treba čuvati od pritiska. <!—->

Njegov problem nije manjak znanja, već manjak komande. Previše utakmica prođe kao da se čeka njegov trenutak, a on ostane negdje između finog dodira i nedovršene namjere. Ni ne čudi onda kako je izgubio mjesto u startnih 11 “građana”.

Morgan Rodžers je zato jedan od svježijih argumenata. Devet golova i pet asistencija u Aston Vili, bez velike pompe i bez zaštitnog sloja koji imaju veća imena. Igra jačinom, ide pravo, koristi prostor, ne gubi se kada duel postane fizički. Još ne djeluje kao gotov reprezentativni starter, iako su brojke solidne i kod njega ostaje osjećaj “mogao je idući stepenik u odnosu na prošlu sezonu”.

Votkins je ostao u neugodnoj sredini. Jedanaest golova i dvije asistencije, uz probleme sa zadnjom ložom, nijesu za potcjenjivanje. Ali napadač koji čeka iza Kejna mora da ponudi nešto ubjedljivije od solidnog. Votkins ima kretanje, ima rad, zna da napadne leđa odbrane. Ipak, u sezoni kada je mogao da ojača status prve alternative, nije odmakao dovoljno. A sjetimo se bilo je onih analitičara koji su ga vijdeli i ispred Harija Kejna…<!—->

Gordon je najneobičniji slučaj u cijeloj grupi. U Premijer ligi šest golova i dvije asistencije, što je manje od onoga što se od njega očekivalo. Bilo je problema sa kukom, ranije i sa butinom, a Njukasl je često djelovao kao ekipa kojoj se potrošila struja. Gordon u takvom okruženju zna da izgleda sirovo: mnogo sprinta, mnogo duela, mnogo pokušaja koji se završe prebrzo.

A onda Liga šampiona. Deset golova i dvije asistencije u 12 utakmica. To nije mali evropski dodatak, već najbolji argument koji ima. U tom takmičenju je bio hladniji, precizniji, opasniji. I baš tu leži frustracija. Kada igrač to uradi u Ligi šampiona, više ne može da se sakrije iza objašnjenja da mu treba vrijeme. Gordon je pokazao plafon, ali ga u ligi nije dovoljno često dirao.<!—->

Iza njih stoji čitav sloj fudbalera koji su blizu reprezentativne priče, a stalno nekako pola koraka dalje. Morgan Gibs-Vajt ima 13 golova i tri asistencije, bolju sezonu od mnogih poznatijih. Deni Velbek super iskusni, kojeg bi mnogi rado vidjeli među putnicima u SAD je na 13 ukupno, što zvuči skoro kao ironija u eri nove engleske ofanzivne škole.

Griliš je u Evertonu skupio dva gola i šest asistencija, počeo da vraća relevantnost, pa ga je zaustavila operacija stopala. Eze je imao problem sa listom i ispao iz martovskog okupljanja.

I onda dolazi Kejn, kao potpuno odvojeno poglavlje.

U Bajernu igra sezonu koja nema mnogo dodirnih tačaka sa engleskom raspravom iz Premijer lige. Trideset tri gola i pet asistencija u Bundesligi, preko 50 golova za klub u svim takmičenjima. Dok se oko ostalih traže nijanse, izostanci, sistemi i forme, Kejn samo nastavlja da puni mreže. Njegova sezona djeluje gotovo nepristojno u poređenju sa ostatkom engleskog napada.

Povrede su važan dio ove sezone, ali ne smiju da postanu najlakši zaklon. Saka, Palmer, Foden, Votkins, Gordon, Eze i Griliš nijesu igrali pod istim uslovima. Neki su hvatali ritam, neki se vraćali, neki igrali načeti. To objašnjava zašto slika nije čista. Ne mijenja ono što tabela kaže krajem aprila.

A tabela kaže da je Bouen ispred svih engleskih ofanzivaca u Premijer ligi.

On nije najatraktivniji izbor, vjerovatno ni igrač kojeg bi navijač prvog izgovorio kada sastavlja tim. Ali sezona ga je dovela u poziciju koju više ne treba tretirati kao simpatičnu anomaliju. Osam golova i deset asistencija iz Vest Hema, u ligi koja ne prašta napadačima iz prosječnih i nestabilnih ekipa, imaju ozbiljnu težinu.

Zato je slika reprezentacije čudnija nego što djeluje na prvi pogled. Engleska ima širinu, ali joj širina trenutno više liči na veliki spisak nego na veliki problem za selektora. Ima igrače koje svi znaju, ali mnogi od njih ulaze u završnicu sezone sa pitanjima. Saka zbog forme i tijela. Palmer zbog ritma. Foden zbog uticaja. Votkins zbog ubjedljivosti. Gordon zbog razlike između Evrope i lige. Griliš i Eze zbog zdravlja i kontinuiteta.

Bouen u toj gužvi izgleda kao najjednostavniji slučaj.

Možda to ne garantuje mjesto u prvih 11. Ne mora ni da garantuje. Ali mora da promijeni ton razgovora. Bouen više ne može biti igrač koji se pomene na kraju, poslije zvučnijih imena, kao pristojna rezerva za širi kadar. Ove sezone je ispred njih.

Engleska je navikla da bira po hijerarhiji. Ova sezona joj nudi neprijatniji metod: pogledaj ko zaista proizvodi. A kada se tako pogleda, Džerod Bouen je vjerovatno zaslužio da bude među putnicima, pa da tamo sa klupe vrijeba svoje minute.

Jel kakva bi to bila pragmatičnost Engleza da precrtaju najučinkovitijeg fudbalera.