Podvodni robot u realnom vremenu prati komunikaciju ulješura

Duboko ispod površine okeana, u prostranim i mračnim vodama, ulješuri plove i međusobno uspostavljaju komunikaciju putem niza karakterističnih klikova koji mogu putovati kilometrima daleko. Iako je još 1957. godine utvrđeno da ulješuri ispuštaju vokalizacije, razumevanje njihove kompleksne komunikacije predstavljalo je značajan izazov za naučnike. Ovi veličanstveni morski sisari rone na impresivne dubine, veće od 1,6 kilometara, provodeći oko 50 minuta svakog sata pod vodom, što je do sada onemogućavalo kontinuirano posmatranje i detaljno proučavanje njihovog ponašanja i vokalnih obrazaca.

Međutim, novi proboj u tehnologiji obećava da će rasvetliti ove tajne. Naučnici su sada u mogućnosti da prate ove razmjene zvuka u realnom vremenu, zahvaljujući razvoju autonomnog podvodnog robota, poznatog kao jedrilica. Ovaj inovativni sistem, koji funkcioniše tako što osluškuje "glasove" kitova, predstavlja ključnu prekretnicu u istraživanju morskog života. Tradicionalne metode praćenja, koje su se oslanjale na privremene oznake pričvršćene vakuumom koje otpadaju nakon nekoliko dana, ili na stacionarne senzore koji gube kontakt kada se kitovi udalje, sada dobijaju moćnu alternativu. Projekat CETI, u okviru kojeg se razvija ova tehnologija, takođe koristi hidrofone – podvodne uređaje za detekciju i snimanje zvuka – ali nova robotska jedrilica donosi neuporedivu prednost.

Srž inovacije leži u sposobnosti robota da donosi odluke pod vodom u realnom vremenu, umjesto da samo pasivno snima podatke za kasniju analizu. Kako objašnjava naučnik Gruber, "jedrilica može donositi odluke u realnom vremenu dok je još pod vodom". Ovaj mali robot funkcioniše postepenom promjenom svoje uzgonske sile – postaje neznatno teži kako bi tonuo i lakši kako bi izronio, omogućavajući mu elegantno kretanje kroz vodeni stub. Kada jedrilica detektuje specifične vokalizacije ulješura, njen softver precizno identifikuje izvor zvuka i automatski komunicira sa navigacionim sistemom, koji potom mijenja pravac kako bi pratio kita. Gruber slikovito opisuje jedrilicu kao "tihog istraživača na velikim udaljenostima, više poput jedrilice-albatrosa nego motornog vozila, koji se postepeno kreće kroz okean dok osluškuje i prikuplja podatke".

Ovaj pristup omogućava neprekidno ažuriranje putanje jedrilice, čime se omogućava praćenje jedne jedinke ulješure tokom znatno dužeg perioda, potencijalno i mjesecima, što je ranije bilo nezamislivo. Gruber ističe da ova sposobnost dugotrajnog praćenja predstavlja prelazak "s kratkih susreta na kontinuirane odnose" sa ovim morskim sisarima. Naučnici sada mogu pratiti iste jedinke ili grupe kroz duži vremenski period, što im omogućava da uoče obrasce u njihovoj koordinaciji, društvenom ponašanju i reakcijama na promjene u okolini. Takvi podaci su ključni za odgovor na dugogodišnja pitanja o komunikaciji ulješura, uključujući i to kako mladunci uče vokalne obrasce od svojih majki, što je, prema Gruberu, sada moguće pratiti posmatranjem parova majka-mladunče kroz vrijeme.

Sistem takođe nudi neprocjenjiv uvid u to kako ulješuri reaguju na ljudske aktivnosti. Istraživači će moći da prate promjene u njihovoj komunikaciji u prisustvu buke koju proizvodi čovjek, pružajući jasniju sliku o uticaju brodskog saobraćaja, podvodne gradnje ili ribolova na ove osjetljive životinje. Povezivanjem ponašanja kitova sa pritiscima iz okoline, ova napredna tehnologija može podržati donošenje preciznijih odluka zasnovanih na dokazima u oblasti zaštite prirode – kao što su smanjenje brzine brodova, preusmjeravanje ruta ili uvođenje ograničenja ribolova u ekološki osjetljivim područjima.

Iako je tehnologija obećavajuća, postoje i određeni izazovi. Precizno lociranje ostaje prepreka, jer jedrilica može odrediti pravac iz kojeg dolazi kit, ali ne i njegovu tačnu poziciju, što otežava razlikovanje pojedinačnih jedinki i njihovo precizno praćenje. Komunikacija je takođe ograničenje; robot mora izroniti svakih nekoliko sati kako bi slao i primao podatke, što dugoročno praćenje u realnim uslovima čini manje neprekidnim. Uprkos ovim preprekama, Gruber opisuje trenutak kada je jedrilica počela samostalno da djeluje kao prvi pravi uvid u ogroman potencijal ove tehnologije. "Počinjemo da gradimo sisteme koji mogu samostalno funkcionisati i reagovati na prirodni svijet kako se on odvija", zaključuje Gruber, naglašavajući da nas razvoj ovakvog sistema "približava razumijevanju još jednog oblika inteligencije na Zemlji, što ima implikacije ne samo za zaštitu prirode, već i za način na koji razmišljamo o komunikaciji i životu izvan naše vrste".