Koordinator UN o teškoj situaciji na Kubi: Ponestaje vremena, ovo više nije političko već ljudsko pitanje

Četiri mjeseca od početka sve dublje energetske krize na Kubi, posljedice više nijesu apstraktne – vidljive su u ritmu svakodnevnog života. Ulice utihnu i prije nego što padne noć.

Bolnice smanjuju obim rada. Mala preduzeća se zatvaraju zbog nedostatka zaliha. U zoru se na licima ljudi vidi iscrpljenost nakon dugih noći bez struje, piše za Gardijan Fransisko Pikon, koordinator Ujedinjenih nacija na Kubi.

Međutim, najteži danak ne mjeri se neprijatnošću, već zdravljem. Desetine hiljada operacija odložene su širom zemlje. Trudnice imaju neredovan pristup prenatalnoj njezi.Novorođenčad koja zavise od inkubatora ili respiratora izložena su riziku kada nestane električne energije. Pacijenti na dijalizi, oni koji se liječe od raka ili žive sa hroničnim bolestima, zavise od struje ne kao od pogodnosti, već kao od sredstva koje im doslovno održava život.

Ljekari i medicinske sestre nastoje da održe sistem u funkciji u uslovima koji bi predstavljali izazov za zdravstveni sistem bilo gdje u svijetu. U međuvremenu, pacijenti čekaju u neizvjesnosti, pokušavajući da saznaju kada će moći da nastave liječenje – kao da se bolest može staviti na pauzu. Šira ekonomska krhkost Kube, oblikovana pooštravanjem spoljašnjih ograničenja i ograničenim domaćim resursima, dodatno je pogoršana ovim energetskim šokom. Njegove posljedice šire se kroz svaki sistem koji održava život.

Bolnicama, na primjer, nije potrebna samo svjetlost. Potrebna im je voda koja se pumpa do odjeljenja i operacionih sala, funkcionalna ishrana, gorivo za ambulantna vozila i pouzdan prevoz za pacijente i osoblje.Kada snabdijevanje energijom oslabi, svaki od ovih sistema počinje redom da otkazuje. U takvim okolnostima, humanitarne potrebe na Kubi ostaju velike i dugotrajne.
One se ne rješavaju ograničenim isporukama goriva iz inostranstva. Iako svaka dodatna količina može donijeti privremeno olakšanje, ona nije dovoljna po obimu i ne rješava strukturna ograničenja koja pogađaju ključne sektore.

Iza svake statistike stoje porodice čija se otpornost svakodnevno stavlja na iskušenje.Pristup gorivu i dalje je odlučujući faktor za to da li humanitarne akcije uopšte mogu da funkcionišu.
Kao odgovor na to, sistem Ujedinjenih nacija na Kubi, uz podršku Kancelarije za koordinaciju humanitarnih poslova (OCHA), proširio je plan reagovanja na uragan Melisa kako bi obuhvatio i lančane humanitarne posljedice energetske krize.

Tokom nedavne posjete provincijama Santjago de Kuba i Granma – među najteže pogođenim oblastima – vidio sam kako čak i skromna pomoć može da napravi stvarnu razliku.
Više od dva miliona ljudi bilo je pogođeno uraganom Melisa, koji je izazvao poplave, uništio izvore prihoda i poremetio osnovne usluge.

Stotine hiljada Kubanaca izgubile su pristup bezbjednoj vodi za piće u zemlji gdje većina sistema za pumpanje zavisi od električne energije.Odgovor na krizu već je mobilisao 24 miliona dolara (18 miliona funti) prije nego što se energetska kriza dodatno pogoršala.

Ipak, održavanje i proširenje tih napora zavisi od osnovnog uslova: goriva koje je potrebno da bi se pomoć transportovala kroz luke, preko provincija i do zajednica. Iz tog razloga, trenutni plan je osmišljen da traje do kraja godine, uz stalno praćenje potreba i prilagođavanje odgovora u skladu s tim – pri čemu se uvijek daje prioritet ključnim intervencijama koje spašavaju živote.
U suštini, ovo nije političko pitanje. Ovo je ljudsko pitanje.

Nijedna prepreka ne bi smjela da stoji na putu čovjekovom pravu na život dostojan čovjeka, zasnovan na pristupu zdravstvenoj zaštiti, vodi i osnovnim uslugama. Principi Povelje Ujedinjenih nacija postoje upravo za trenutke poput ovog.

Iza svake statistike stoje porodice čiji su planovi poremećeni i čija se otpornost svakodnevno stavlja na iskušenje. Za njih, humanitarna pomoć mora djelovati hitno i jasno.
Kada su životi u pitanju, vrijeme nije luksuz: ono je razlika između brige i zanemarivanja, između oporavka i propadanja. A vremena je sve manje.