Kuća koja ćuti: “Informacije CG” u Podbišću, rodnom mjestu Milovana Đilasa

“Nećeš se ti mnogo ovdje naslušati o Đidu. Ovi naši četnici i mrtvog ga se plaše, a njegovi partizani se stide jer su ga se onomad odrekli. I zato ćute i jedni i drugi”, zloslutno, uz šeretski osmijeh, zbori jedan od mještana Podbišća dok nam objašnjava kako da stignemo do rodne kuće jednog od najznačajnijih ljudi ovog kraja.

Do kuće Milovana Đilasa, na samom ulazu u mojkovačko selo Podbišće, stiže se krivudavim, uskim, izlokanim makadamom natkriljenim visokim drvećem. Na omalenom proplanku, “postrani od sela, na samku”, dom Đilasovih, kako ga je sam Đido opisivao, obrastao je travuljinom i korovom, oronuo i nagrizan dahom vremena. Kraj zapuštene građevine, koja je do skora služila kao štala, gotovo vanremenska tišina. Jedino, u blizini, mirno pase neuhranjeno kljuse čudeći se, valjda, iznenadnim gostima.

Đilasko bratstvo, negdje na početku devetnaestog vijeka, izdvojilo se iz prostrane zajednice Vojinovića, koja je živjela u Župi Nikšićkoj. Vojinovići, navodno, potiču od vojvode Vojina sa Kosova ali, kako Đilas piše u “Besudnoj zemlji”, oni su “jedno od župskih plemena, koje, kako se zna iz predanja, nema nikakve veze s pomenutim kosovskim vojvodama”.

Životno putešestvije bratstva Đilasa umnogome je odredilo ubistvo Marka, strica Đilasovog djede. Glasovitog hajduka, koji je jedno vrijeme služio kao perjanik Vladike Rada, ubio je župski kapetan Akica Ćorović. Svog brata, po običajima onog vremena, osvetio je Aleksa, djed Đidov. Posle toga, Đilasi nisu imali kud. Bježeći od vlasti i bratstva Ćorovića, izbjegli su u turski Nikšić.

Pred rat sa Turcima 1875. godine, Aleksa Đilas je bio pomilovan i vraća se u Župu, na starevinu. Tu biva mučki ubijen, prevaren od svog kuma, a Milovanovog oca Nikolu je zapalo da pohađa prvu crnogorsku oficirsku školu. Osumnjičen da je spremao osvetu i ubistvo jednog od sinova knjaza Nikole, Đidov otac je bačen u lance, kao i njegova braća, ali posle prilično tajnovitih razgovora sa samim knjazem, pušten je iz tamnice i vraćen mu je čin. Uz to, knjaz Nikola je darovao braći Đilas zemlju u Podbišću, tada na samoj granici sa Turskom. Porodica je otišla, kako piše Milovan Đilas, u “dobrovoljno i nagrađeno progonstvo” jer se u tim krajevima krv još lila.

I dok su braća dobila zemlju na nekadašnjem begovskom čitluku, Milovanovom ocu je dodijeljeno imanje “po strani od sela, na samku, na dotad nerađenoj ledini, usred šume”.

Nikola Đilas je tu podigao prvo kuću plotnjaču, a posle nekoliko godina izgradio je tvrdu kuću od kamena, na dvije vode, “kakve se zidaju u njegovoj starevini”.

Tu je 1911. godine rođen Milovan Đilas, a imanje na kojem se nalazi kuća Đilasovih danas je u vlasništvu porodice Vlahović.

“Moj djed Dmitar Vlahović, kupio je ovo imanje od Nikole Đilasa. Imanje je plaćeno 76 hiljada, a kupljeno je negdje 1937. ili 1938. godine”, objašnjava Mišo Vlahović, pokazujući sa stepeništa svoje kuće ka nekadašnjem domu Đilasovih.

Od 1969. do njegove smrti 1995. godine, prema rečima Vlahovića, Đido je gotovo svake godine dolazio u Podbišće, najčešće ljeti. Dolazio je da obiđe rodnu kuću i imanje, koje je doživljavao kao svoje.

“A šta bih ja mogao sa velikim Đidom da pričam o politici? On je pričao kako je bio veliki ribolovac i kako je išao u školu, kako su njegov otac i majka držali mnogo stoke, pa je i on morao da je čuva”, prisjeća se Mišo Vlahović.

Milovan nikada nije spavao u rodnoj kući, već u hotelu, pod budnim okom službe bezbjednosti.

“Govorio je mojoj majci Cvijeti: “Sad su ti svi ormari puni policije”, jer su ga pratili. Kada bi otišao, dolazili su policajci da vode moju majku u policiju i da je pitaju šta je Đido pričao. Ona bi im rekla: “Ja jedva znam da se potpišem, a ne da razgovaram o politici sa velikim Đidom”, uz osmijeh se prisjeća Mišo Đilasovih boravaka u Podbišću.

Đilas je, kaže Vlahović, jednom tražio dio placa kako bi napravio vikendicu, ali do dogovora u porodici nije došlo.

“Tražio je da mu damo jedan dio placa da napravi neku vikendicu. Moj stric je bio vojno lice i živio je u Zagradu. On se nije slagao s tim. Rekli smo mu da mora pitati i našeg strica, pa da se svi dogovorimo. Tu se nešto malo zakomplikovalo i na kraju nije ništa napravio”, objašnjava Mišo, dodajući da je kasnije dolazio i Aleksa Đilas, Đidov sin.

Dugo vremena je, kaže, bilo nekih razgovora da se renovira kuća Đilasovih u Podbišću, ali bez konkretnog rezultata.

“Bio sam spreman da im dam tu kuću da je renoviraju, a da meni sagrade drugu štalu. Nešto se oko toga pričalo, ali ništa nije urađeno. Više od 40 ručkova sam ovdje spremio za delegacije koje su dolazile. Pokazivao sam im neke Đilasove stvari koje su tu bile. Bile su neke sprave, nešto za pređu i još ponešto. To sam imao ovdje i iznosio sam da im pokažem. Dolazili su razni ljudi i na kraju ništa. Sve je ostalo kako jeste”, prisjeća se Mišo Vlahović, napominjući da je sada voljan za dogovor.

Pjesnik Rodoljub Ćorić, svojevremeno predsjednik Fondacije Milovan Đilas, kaže da je njegovo interesovanje za Đilasa počelo krajem devedesetih, u periodu njegovog “duhovnog i književnog sazrijevanja”. Đilas je, kako navodi, za njega postao nezaobilazna tema kada se i sam opredjeljivao za put pisca.

“Bio je veliko disidentsko ime čitavog Istoka, ne samo tadašnje Jugoslavije”, kaže Ćorić, dodajući da se vremenom otkrivalo da je Đilas bio “izuzetno darovit, bogat i plodan pisac”.

Poseban utisak na njega ostavila je “Besudna zemlja”.

“Kada sam pročitao ‘Besudnu zemlju’, ostao sam bez teksta. Po mom ličnom sudu, Milovan Đilas je jedan od najvećih crnogorskih pisaca”, ističe Ćorić.

Nakon osnivanja Radija Mojkovac i pokretanja Mojkovačkih novina, Ćorić je sa saradnicima pokrenuo inicijativu za organizovanje seminara i okruglih stolova posvećenih Đilasovom književnom djelu.

“Prvenstveno nas je zanimalo njegovo književno djelo”, kaže on.

Institucionalni pokušaj očuvanja Đilasove zaostavštine počeo je osnivanjem Fondacije Milovan Đilas, koju je pokrenuo dr Todor Baković. Ćorić navodi da je i sam bio član fondacije, a kasnije, nakon Bakovićeve bolesti, imenovan je za njenog predsjednika.

“Fondacija je trebalo da doprinese izgradnji Memorijalnog centra Milovan Đilas”, kaže Ćorić.

Prema njegovim riječima, postojala je ideja da memorijalni centar bude izgrađen u Podbišću, u blizini magistrale. Fondacija je, kaže, dobila i donaciju od hiljadu dolara od čovjeka iz Njujorka koji je želio da podrži povratak Đilasa u kulturni život Crne Gore.

“Baković je razgovarao sa tadašnjim premijerom Đukanovićem i u načelu dobio saglasnost za tu ideju. Međutim, sve je poslije toga ostalo mrtvo slovo na papiru”, navodi Ćorić.

Misli da bi Mojkovac izgradnjom spomen-doma Đilasu, dobio mnogo.

“Ne bih to poredio sa Jasnom Poljanom i Tolstojem, ali u našem lokalnom i regionalnom okviru to bi bilo izuzetno važno, jer Đilas kao književnik to zaslužuje”, ističe Ćorić.

Iako je Fondacija, kako kaže, praktično završila svoju misiju, aktivnosti u čast Milovana Đilasa nijesu prestale.

“Radio Mojkovac i ja lično nijesmo odustali”, kaže Ćorić.

On ističe da je organizovao najmanje 12 okruglih stolova, simpozijuma i gostovanja na radiju i televiziji, na kojima su o Đilasovom djelu govorili značajni profesori, akademici i tumači književnosti.

“O Đilasovom književnom djelu govorilo je petnaestak akademika i univerzitetskih profesora”, kaže Ćorić.

Odnos Mojkovca i Crne Gore prema Đilasu, prema njegovim riječima, ostao je duboko podijeljen.

“Mojkovac, kao i cijela Crna Gora, duboko je podijeljen. Taj jaz je ogroman. Tako je bilo i kada je riječ o Đilasu. I među mojim prijateljima je bilo komentara tipa: “Šta će tebi Đilas?” ili “On je ostavio krvavi trag u Mojkovcu”. Dakle, nije postojala šira podrška toj ideji”, objašnjava Ćorić.

S druge strane, navodi on, postojala je podrška dijela tadašnje vlasti.

“Bio sam čak član odbora za imenovanje ulica u Mojkovcu i dali smo ime Milovana Đilasa jednoj ulici u Podbišću. Mislim da smo time makar malo ispravili neke stvari u odnosu prema njemu. Koliko znam, to je jedina ulica u Crnoj Gori koja nosi njegovo ime”, dodaje Rodoljub Ćorić.

Ipak, smatra da Đilas zaslužuje drugačiji odnos u zavičaju.

“Potrebno je da Đilas dobije neku vrstu satisfakcije u svom zavičaju, prije svega u Mojkovcu i Crnoj Gori”, poručuje Ćorić.

Kao jedan od konkretnih koraka, navodi ideju da RTV Mojkovac objavi sabrana djela Milovana Đilasa.

“Ne odustajem od ideje da RTV Mojkovac objavi sabrana djela Milovana Đilasa. Mislim da bi to bio njegov najveći povratak Crnoj Gori”, zaključuje Ćorić.

Milovan Đilas je umro 20. aprila 1995. u Beogradu. Sahranjen je u rodnom Podbišću, u grobnici svojih roditelja. Porodična grobnica Đilasovih se gotovo ni po čemu ne ističe od ostalih spomenika na podbišćkom seoskom groblju. Grob je jednostavan, skroman i bez monumentalnog obilježja. Obilježen je klasičnom kamenom nadgrobnom pločom, bez velikih arhitektonskih ili umjetničkih elemenata. Ne radi se o mauzoleju ili reprezentativnom spomeniku, već o porodičnoj grobnici u seoskom groblju.

Prema zapisima sa sahrane, na seoskom groblju okupilo se nekoliko stotina ljudi, ili, kako je neko zapisao, “nekoliko stotina pokajnika”, a opijelo su služila četiri sveštenika. U “Dnevničkom zapisu sa sahrane”, Borislav Jovanović je tada zapisao da neće proći mnogo vremena do manifestacija, nagrada i književnih skupova posvećenih Đilasu u Mojkovcu.

Koliko se ovo proročanstvo obistinilo, nije teško zaključiti, ali Đido je odlukom da bude sahranjen baš na seoskom groblju u Podbišću, i na ovaj način, iskazao svoj stav prema rodnom kraju, ali i Crnoj Gori. Odnosom prema Ðilasovoj rodnoj kući, ali i ne samo time, Podbišće, Mojkovac, ali i Crna Gora su svoje strane pokazali i pokazuju svoj odnos prema Ðilasu.

Onako kako je Đilas u eseju “Crna Gora kao zavičaj” proslovio o dvije Crne Gore, tako se, maltene na isti način zadatim krajnostima, crnogorsko društvo u cjelini odnosi prema njegovu životu i djelu. Poslužimo se Đidovim rječnikom, to “klatno” ide od tačke negacije i osporavanja do tačke glorifikacije, kaže profesor Vladimir Vojinović, urednik “Fokalizatora”.

To, prema njegovim riječima, ne treba to da čudi, jer je pitanje “Đilas” dugo izučavano na nekim jugoslovenskim fakultetima za bezbjednost, i to kao fenomen, a ne na fakultetima za jezik i književnost, ili istoriografskim katedrama.

“Zato smo došli do faze ponovnog nekritičkog suđenja Đilasu, najčešće iz dnevno-političkih pobuda. U tom smislu ovo vrijeme veoma liči na ono vrijeme kad su u Jugoslaviji organizovani cijeli naučni skupovi sa nebitnim formalnim povodom, a sa stvarnim razlogom da se Đilas dodatno diskredituje. Recimo, program jednog takvoga skupa parafirao je Tito, a plan je podrazumijevao da publika u jednom trenutku ustane i skandira “Đilas ubica”. I sad čujemo kako u Crnoj Gori s istim elanom i skoro istim rječnikom o Đilasu slove i crkvena lica i navodni građanski intelektualci. Eto, ispašće da je Đilas zaslužan i za, recimo, tu novu ljubav među klerom i ljevičarskim umjetnicima…”, ističe Vojinović.

U kojoj meri je upravo danas za Crnu Goru važno razumjeti Đilasa i zašto je to važno?

“Sviđalo se to nekome ili ne, Đilas je jedan od velikih crnogorskih simbola. Moguće da će u nekom budućem vremenu njegov život postati i metafora Crne Gore same. Rizična su takva svođenja, ali probajmo. Taj čovjek podignut je na slobodarskoj ideji, s gorkim talogom porodičnog iskustva. Potom, postaje jedan od graditelja, koji će kasnije biti utamničen zbog slobodne riječi. Do smrti progonjen, zabranjivan, prisluškivan, poput lika iz njegove priče “Gubavac”, iz koga je samo “guba zborila i pjevala”…

Zar to nije i sudbina Crne Gore, zemlje sa slavnom istorijom, tamničene i zabranjivane? Zapitajmo se zašto danas u EU bolje razumiju Crnu Goru nego mi sami? I je li to slučajno? Nije, jer shvatajući greške prošlosti počinjene prema Crnoj Gori, plašeći se i za sopstvenu bezbjednost, planovi savremene Evrope snažno podupiru odbranu crnogorskog suvereniteta… Dakle, nema shvatanja Crne Gore bez shvatanja njenih kompleksnih pojedinosti, a vrlo značajna crnogorska ličnost, kompleksna i posebna, upravo je taj i takav Milovan Đilas.

Gdje su, po vašem mišljenju, tačke sukoba, ako ga ima, između Đilasa i Crne Gore? Da li je možda osnovni razlog to što je, kako je neko rekao, Đido bio i Srbin i Crnogorac i Jugosloven?

“O svom sukobu sa jednom polovinom a ne cijelom Crnom Gorom najbolje je rekao sam Đilas. Za tu Crnu Goru, koja stoji nasuprot sojske, Đilas je kazao da je “puzavačka”, “kukavička pred vlastima i moćnicima”, “koja nije kadra ni zla da bude, nego – zlurada i šićardžijska”. Vidimo valjda da je ta “polovina Crne Gore” vazda prisutna, i da njoj kategorije crnogorstva, srpstva, ili jugoslovenstva služe samo za interesna potkusurivanja i građenje pozicija. Svakome iole informisanom građaninu Crne Gore jasno je da na svim suprotstavljenim stranama naše društvene i političke zbilje ima i zluradih i šićardžija i, bujrum bilo, neka svako čini što misli da mora i treba.”

Vladimir Vojinović smatra svojom obavezom je da makar dva puta godišnje studenticama i studentima govorim o intelektualnoj hrabrosti Milovana Đilasa, o njegovom po obimu i dometima značajnom djelu, i o činjenici da se u Crnoj Gori nije smjelo govoriti o Đilasovim romanima i pripovijetkama onda kad se pripovijedalo o djelima nekih drugih autora, koja su upola slabija od Đilasovih.

“To je i bio razlog za pokretanje ‘Akademije Milovan Đilas’, za publikovanje Đidove studije ‘Nova klasa’, za objavljivanje četiri toma njegovih sabranih pripovjedaka u ‘Fokalizatoru’, i, ranije, Đilasovih međuratnih članaka. To je šest knjiga iz kojih toči građa za diplomske, master i druge stručne radove koje takođe publikujemo. Cilj nam je da se naše društvo pomjera ka zoni u kojoj makar naša unučad, ako je za đecu kasno, neće svjedočiti tom endemskom kukavičluku”, ističe Vojinović.

“Ali ako život moje porodice nije u svemu tipičan za moj zavičaj – Crnu Goru, u nečemu opet jeste: nekoliko pokoljenja je izginulo od ljudi iste vjere i imena, od Crnogoraca. Pradjed mog oca, pa djed i poluded, i otac i stric – svi su bili pobijeni, kao da je strašni blagoslov ležao nad njima”, piše Milovan Đilas u “Besudnoj zemlji”.

Otac Rodoljuba Ćorića je bio partijski sekretar u tom kraju, pa je neretko govorio i o Milovanu Đilasu.

“Jednom mi je ispričao da je, dok je bio sekretar partije u Šumskom kombinatu, u Mojkovac došao Milovan Đilas, koji je bio strastveni ribolovac, i tražio dozvolu da lovi ribu. Čovjek koji je trebalo da mu izda dozvolu, kada je čuo kako se zove, potpuno se zbunio, izašao i obavijestio komitet da je tu Milovan Đilas. Poslije su zvali i MUP, i tako dalje. Naravno, na kraju su mu rekli da mu se izda dozvola, ali je odmah potom krenulo i praćenje — služba, automobil sa službom, kuda ide i šta radi…”, prisjeća se Ćorić.