Presude umjesto osude

<!—->Ispričaću priču iz davnina. Glavni junak je majsko dijete. Nije to žanrovski čista priča o neuspjehu, ali jeste dokaz da vrijeme nema pojma što radi.
Biramo pravi ili pogrešan voz. Ako se zakačiš za pogrešan vagon – sve iduće stanice nijesu one na kojima si dobro došao.

PISANJE I BOLEST NA SMRT

Onore de Balzak. Upropastio je u sve čega se dotakao.

Okušao se kao izdavač djela francuskih klasika, štampar, tipograf, inovator u proizvodnji hartije, tehnolog i finansijer proizvodnje srebra iz šljake nekadašnjih rimskih rudnika u Sardiniji. Htio je da podigne vinograd u kojem bi proizvodio najbolje vino na svijetu. Nagovarao je Žorž Sand i Teofila Gotjea da ga prate u potrazi za zakopanim blagom jednog poglavice. Na propalom poljskom imanju planirao je mljekaru koja će mu donijeti bogatstvo. Razmišljao je da gaji ananas i uzme u zakup kolonijalnu radnju u kojoj bi lično služio mušterije.

Proživio je život obilježen dugovima i neuspjesima, u neprestanom bjekstvu pred povjeriocima, iscrpljujući nemilosrdno sopstveni talenat i gotovo neiscrpnu radnu energiju.

Finansijski je zavisio od svojih ljubavnica. Novcem grofice Hanske sagradio je sebi dvorac.

Za njega je pisanje, u gotovo biološkom smislu te riječi, bilo bolest na smrt. Bio je duboko svjestan suprotnosti u sebi:

„Ja sadržim u sebi sve nesklade, sve moguće kontraste. Oni koji će reći da sam sujetan, rasipnik, tvrdoglav, nepromišljen, nepovezan u idejama, uobražen, lijen, nemaran, nestalan, brbljiv, netaktičan, neotesan, nevaspitan, ćudljiv — biće isto toliko u pravu kao i oni koji tvrde da sam štedljiv, skroman, hrabar, uporan, energičan, radan, postojan i učtiv. Onaj koji kaže da sam kukavica neće više pogriješiti od onoga koji kaže da sam neobično hrabar. Ništa me više ne iznenađuje kada sam ja u pitanju.”

ŠTO KAŽU SAVREMENICI

Publika je za njim ludovala. Savremenici ga često nijesu cijenili. Zamjerali su mu da piše nasumice. Stendal je osjećao njegovu veličinu, ali mu je prigovarao nedostatak jednostavnosti u stilu. Šarl Avgustin Sent Bev tvrdio je da se „s mukom probijao i s mukom zauzeo mjesto iznad prosjeka“, iako mu nije osporavao gigantski talenat niti činjenicu da je rijetko ko prije njega tako duboko istražio naličje ljudske prirode. Ipolit Ten žalio je što je pisao previše, dok je Gistav Flober izrekao jednu od najsurovijih ocjena: „Kakav bi bio da je umio da piše! Samo mu je to nedostajalo.“

Zamjerali su mu sve. S razlogom i bez razloga. Zanimljivo je da su gotovo svi vidjeli njegove mane, a rijetki njegovu veličinu. Dok je bio živ.

Vrata Francuske akademije ostala su mu zatvorena. Kandidovao se više puta i povlačio kandidature. Akademici su smatrali da bi ugledu institucije škodilo da među „besmrtnike“ uđe čovjek koji se skriva pred utjerivačima dugova i nema stalno mjesto boravka.
Kada je 1848. godine umro Šatobrijan, Balzak se ponovo kandidovao, ali nije imao vremena da obilazi akademike. Otišao je u Rusiju.

U Akademiju je tada izabran vojvoda de Noaj.

Balzak je dobio dva glasa. Jedan listić proglašen je nevažećim jer je na njemu pisalo:

„Imamo dovoljno vojvoda. Ja glasam za književnika.“

Danas gotovo da nema mjesta na svijetu gdje makar jednom nije postojala neka Balzakova knjiga. Njegovo ime izgovara se na svim jezicima.

A vojvoda de Noaj?

On je samo fusnota.

To je taj sud vremena — spor, pogrešan i često smiješan. Ono što danas izgleda kao greška sjutra postaje mjera vrijednosti. I obrnuto.

Opasno je osluškivati vrijeme dok donosiš odluke. Vrijeme voli prosjek, nagrađuje sigurnost i kažnjava višak. Ako mu se prilagodiš, dobićeš miran život i zaborav kao nagradu. Ako ga ignorišeš — možda dobiješ dugove, poraze i godine lutanja.

Ako je za utjehu, vrijeme, na kraju, uvijek prizna grešku.

I to više nikome nije važno.