Treća liga ima ono što je CFL izgubila: Osjećaj pripadnosti i razlog da se dođe na stadion

<!—->Problem više nije samo u tome što stadioni nijesu puni. Crnogorski stadioni nikada nijesu živjeli od iluzije velikih masa. Problem je što se na mnogim utakmicama izgubio osjećaj da se igra za nekoga. Postoji zapisnik, postoji prenos, postoji tabela, postoje delegati, najave, kazne, saopštenja i snimci golova, ali sve češće izostaje ono zbog čega fudbal uopšte preživljava u malim sredinama: veza između kluba i ljudi koji bi trebalo da ga osjećaju kao svoj.

Zato podatak da na utakmicama treće lige, na mečevima Zabjela ili Čelika, umije da bude više gledalaca nego na prvoligaškim terenima, nije samo simpatična anomalija nižeg ranga. To je dijagnoza. Treća liga u tim primjerima ne pobjeđuje CFL kvalitetom igre, organizacijom, uslovima ili sportskim dometom, nego nečim mnogo jednostavnijim i mnogo važnijim: osjećajem pripadnosti.

Zabjelo je možda najčistiji primjer tog fenomena. To nije samo klub koji igra utakmicu, nego dio grada koji se oko utakmice prepoznaje. Ljudi ne dolaze zato što očekuju savršen fudbal, taktičku raskoš ili nivo koji prevazilazi rang takmičenja, već zato što u tom klubu vide nešto svoje. Kvart, lokalni identitet, kontinuitet, poznata lica, generacije koje su prošle kroz isti teren i istu priču. U takvom ambijentu rezultat nije nevažan, ali nije jedini razlog dolaska.<!—->

Čelik je posebna nikšićka priča, emotivna, jer kod njega publika dolazi iz odnosa prema klubu koji je prošao kroz previše lomova da bi se gledao samo kroz rezultat. Čelik više ne živi život kakav je imao u najboljim danima, ali još ima ljude koji ga doživljavaju kao dio fudbalskog identiteta Nikšića.

I tu se dolazi do neprijatnog poređenja sa Sutjeskom, jer ako Čelik u nižem rangu može da pokrene osjećaj nostalgije, pripadnosti i lokalnog inata, onda je pitanje zašto Sutjeska, lider ili kandidat za titulu, u Nikšiću ne može redovno da proizvede ambijent koji odgovara važnosti sezone.<!—->

Sutjeska je, naravno, daleko ozbiljniji sistem, klub sa kontinuitetom rezultata, infrastrukturom, trofejima i statusom jednog od najvećih u državi.

Baš zato slaba posjeta na njenim utakmicama ne može da se posmatra kao običan podatak. Nikšić jeste fudbalski grad, Sutjeska jeste klub koji ima bazu, tradiciju i naviku borbe za vrh, ali očigledno ni borba za titulu više nije dovoljna sama po sebi. To je možda najopasniji signal za ligu, jer kada ni takmičarski ulog ne vraća ljude na tribine, onda problem nije samo u rezultatima nego u načinu na koji klubovi komuniciraju svoj značaj. 

Publika ne dolazi samo da bi gledala tabelu. Tabela može da bude povod, ali rijetko je dovoljna da stvori naviku. Ljudi dolaze kada osjećaju da klub ima ritam, glas, identitet i odnos prema njima. Kada utakmica nije samo termin u kalendaru, nego događaj koji grad prepoznaje. Sutjeska ima sve preduslove da to bude, ali praznine na tribinama govore da se dio te veze istanjio, možda ne dramatično i nepovratno, ali dovoljno da se više ne može ignorisati.

Kod Budućnosti je problem još vidljiviji, jer najveći klub u državi ne smije da dođe u situaciju da njegove utakmice u Podgorici izgledaju kao sporedna gradska aktivnost.

Budućnost je klub koji bi trebalo da bude mjera čitave lige, prvi izlog CFL, mjesto gdje se vidi koliko domaći fudbal još ima snage da privuče pažnju. Kada se pod Goricom igra pred malim brojem gledalaca, to ne govori samo o Budućnosti, nego o stanju cijelog sistema.<!—->

Tu se ne može zaobići ni odnos navijača i uprave.

Budućnost ima najslabiju sezonu u modernoj istoriji kluba, seriju rezultata i dešavanja oko kluba, koja se ogleda i u posjeti. Toliko je slaba da ni članovi Upravnog odbora ne dolaze na naš najveći stadion.

Oko kluba se stvorila atmosfera nepovjerenja, sukoba i iscrpljenosti, uz nikad veći upliv politike i dijeljenja funkcija po partijskoj a ne po stručnoj liniji.

Kada se najveći dio energije potroši na unutrašnje obračune, saopštenja, proteste i osjećaj da klub nema jasan pravac, onda stadion prirodno gubi ono što bi trebalo da bude njegova osnovna snaga. Ljudi ne odlaze uvijek zato što njihov tim gubi. Mnogo češće odlaze kada prestanu da vjeruju da klub zna kome pripada.

Budućnost je kroz istoriju imala i teške sezone, i loše prelazne rokove, i promašene trenere, i momente u kojima igra nije ličila na ime kluba, ali je problem ove godine što su se svi ti problemi spojili.

Za klub takve veličine u crnogorskim okvirima, prazna tribina nije samo pitanje marketinga, nego pitanje identiteta. Budućnost bez snažne veze sa Podgoricom nije samo slabija Budućnost, nego slabija liga.

Jezero je primjer, drugačiji od Budućnosti i Sutjeske, ali možda najpošteniji u objašnjenju koliko infrastruktura i prostor znače za fudbalski život.

Klub iz Plava godinama igra van svog grada, najčešće u Beranama, jer stadion u Plavu ne ispunjava uslove za CFL. To nije samo tehnički problem, niti puka organizaciona neprijatnost. Klub koji godinama ne igra pred svojom prirodnom publikom gubi dio onoga što ga čini domaćinom.

Jezero može da bude stabilan prvoligaš, može da pravi rezultate vrijedne poštovanja, može da opstaje u ligi uprkos ograničenjima, ali se emotivna cijena igranja van Plava ne može ignorisati. Domaći teren nije samo dimenzija igrališta i adresa u zapisniku. Domaći teren je publika koja dolazi jer je klub iz njenog mjesta, jer se utakmica uklapa u ritam grada, jer se nedjelja organizuje oko njega. Kada se taj odnos preseli u drugi grad, čak i iz nužde, nešto se neizbježno izgubi.

Zato je slaba posjeta u CFL zbir više problema, a ne samo dokaz da “ljude ne zanima domaći fudbal”. Ljude zanima kada imaju razlog da ih zanima.

Treća liga to pokazuje bolje od bilo koje kampanje. Zabjelo, Čelik, pa i Stari Aerodrom i Zeta u posljednje vrijeme, ne nude luksuz, glamur ili fudbal koji se prodaje kao vrhunski proizvod, ali nude pripadnost. Nude priču koju publika razumije bez velikog objašnjenja. Nude klub kao dio lokalnog života, i taj osjećaj zajednice.

Iduće kolo će igrati Golden Igls i Zeta, meč koji će odlučivati oko toga ko će preći u Drugu ligu. Nema potrebe za naglašavanjem činjenice da će to ujedno biti i najveća posjeta u Crnoj Gori za predstojeći vikend.

CFL je, negdje na tom putu, ili preciznije čežnji za profesionalizacijom, ostala bez dovoljno sadržaja, izgubila dio tog osnovnog instinkta.

Nije postala dovoljno kvalitetna, uređena i atraktivna da privuče neutralnog gledaoca kao proizvod, a istovremeno je na mnogim mjestima oslabila lokalnu vezu koja je nekada bila dovoljna da čovjek dođe i kada fudbal nije bio naročito lijep. To je nezgodna sredina: liga nije dovoljno velika da živi od spektakla, a sve češće nije dovoljno bliska da živi od pripadnosti.

Rješenje nije jednostavno, ali prvi korak jeste priznanje da problem postoji. Klubovi moraju prestati da posmatraju posjetu kao sporednu statistiku, Savez mora ozbiljnije tretirati infrastrukturu i uslove u kojima klubovi grade publiku, a najveći klubovi moraju razumjeti da navijači nijesu dekor, već osnovni dio identiteta.

Termini utakmica (često se sve utakmice igraju u isto vrijeme isti dan), komunikacija sa publikom, rad sa lokalnom zajednicom, povratak povjerenja, jasnija klupska politika, stvaranje navike dolaska na stadion, sve su to stvari koje zvuče manje atraktivno od transfera i smjene trenera, ali bez njih liga ostaje takmičenje koje postoji više administrativno nego društveno. I naravno, obavezan preduslov da se klubovi ne dijele kao politički plijen.

Crnogorskom fudbalu ne trebaju nerealna poređenja sa ligama koje imaju drugačiju istoriju, novac i navijačku kulturu. Ne treba mu ni gluma velikog spektakla tamo gdje za to nema osnova. Ali mu treba minimum života. Treba mu osjećaj da utakmica CFL nešto znači ljudima u gradu u kojem se igra. Treba mu Budućnost koja ponovo okuplja Podgoricu, Sutjeska koja u borbi za titulu ima ambijent dostojan Nikšića, Jezero koje konačno može da bude domaćin u Plavu, i liga koja neće dozvoliti da joj treći rang redovno drži lekciju iz pripadnosti.

Jer najteža istina za CFL nije da trećeligaški fudbal ponekad ima više gledalaca. Najteža istina je da treća liga u tim trenucima ima jasniji razlog postojanja pred svojom publikom. A dok god se taj razlog ne vrati u najviši rang, prazne tribine neće biti incident, nego najprecizniji opis stanja crnogorskog fudbala.