Traktor bojsi, pinta Ginisa i Ed Širan: Engleski fudbal kakav još želimo da postoji

<!—->Ed Širan je, naravno, brend. Jedan od najvećih na planeti. U jeku današnje pompezne najave Vlade Crne Gore da “poklanja” koncert davno zaboravljenog kralja latino popa Riki Martina, možda ne bi bilo zgorega da su vidjeli nekoga kao Širana (3-4 miliona, ali se napominje da u zavisnosti od povuda popust može da ide i na nešto oko milion eura), ali za to treba i malo mašte, a toga odavno nemamo.

Čovjek koji može da uzme gitaru, stane pred 80 hiljada ljudi i učini da se svako u publici, makar na tri minuta, osjeća kao da je pjesma napisana baš za njega, što je vjerovatno najopasnija i najprofitabilnija prevara moderne pop muzike.

Ali u svlačionici Ipsviča, poslije ekspresnog povratka “Traktor bojsa” u Premijer ligu, nije izgledao kao čovjek koji je došao da bude centralna tačka kadra. Izgledao je kao navijač koji je nekako, pukom srećom, rođačkom vezom ili nekom čudnom greškom obezbjeđenja, završio tamo gdje svaki navijač želi da završi makar jednom u životu.

Ušao je tamo gdje se fudbal još ne pretvara da je sofisticiran. Ušao je među momke koji su upravo vratili klub u ligu u kojoj se sve mjeri drugačijim metrom, među igrače koji će od naredne sezone ponovo slušati kako im objašnjavaju koliko vrijede u odnosu na klubove koji imaju po tri internacionalna lijeva beka i po sedam analitičara za prekide (ko je rekao Arsenal).

Ušao je sa pintom Ginisa, sa onim licem čovjeka koji zna da je poznat, ali se nada da mu to u ovom trenutku niko neće uzeti za zlo. I onda su pjevali “The A Team”.<!—->

To je, naravno, savršeno i pomalo apsurdno, kao što su sve najbolje fudbalske scene savršene i pomalo apsurdne. Jer “The A Team” nije pjesma za fudbalsku svlačionicu u klasičnom smislu. Nije to ona vrsta pjesme uz koju se skače po stolovima, prijeti protivnicima i obećava da će se grad zapaliti ako se ne otvori još jedna gajba.

To je nježna, skoro krhka pjesma, jedna od onih koje su Širana pretvorile iz momka sa gitarom u čovjeka čije ime postaje industrija. Ali baš zato je scena bila dobra.

I baš je u toj pjesmi bilo nečeg čudno preciznog za fudbalsku svlačionicu koja slavi povratak u elitu, jer “The A Team” nikada nije bila ona jednostavna, mekana ljubavna balada kakvom je često čuju ljudi koji je uhvate samo kroz refren i Širanov krhki glas.

To je pjesma o ženi zarobljenoj u zavisnosti od krek kokaina, o životu koji se raspada tiho, bez velikih parola i bez romantičnog sjaja, zbog čega je njeno pjevanje u svlačionici Ipsviča djelovalo još ljudskije.
<!—->

Pjesma koja je iz jednog teškog svijeta nekako završila u najčistijem mogućem fudbalskom trenutku, među igračima koji su skakali, pili pivo i pjevali sa čovjekom koji ju je napisao prije nego što je postao globalna industrija.

Upravo zato scena nije izgubila na radosti, nego je dobila na dubini, jer engleski fudbal često najljepše izgleda kada se euforija i melanholija sudare u istoj prostoriji.

Da su pjevali neku generičku navijačku himnu, sve bi bilo manje zanimljivo. Ovako su igrači Ipsviča, u onoj divnoj nespretnosti ljudi koji nijesu profesionalni pjevači, ali jesu profesionalni srećnici tog dana, pjevali pjesmu svog najpoznatijeg navijača, a on ih je vodio kao da ne vodi koncert, nego kafansku smjenu poslije najveće pobjede u sezoni.

Širan je mogao da bude ona najdosadnija vrsta poznatog navijača, čovjek koji se pojavljuje samo kada kamera zna da je tamo, koji klub koristi kao dodatak ličnom mitu, kao lokalnu boju u globalnoj biografiji.

Mogao je da Ipsvič bude njegova podloga, dokaz da ispod svih turneja, dodjela nagrada i stadiona još postoji “obični Ed”, baš kao što svaki slavni čovjek voli da nas podsjeti da je, eto, i dalje isti, samo što se taj isti sada kreće privatnim avionom.

Ali kod Širana i Ipsviča priča već godinama ima malo više mesa, malo više blata na cipelama, malo više Safoka u plućima.

On nije samo došao kad je postalo zabavno. Bio je tu i ranije, kao sponzor na dresu, kao navijač koji se nije stidio kluba dok klub nije bio moderna priča za dokumentarac, kao čovjek koji je kupio mali dio dionica ne zato da bi vodio transfer politiku, smjenjivao trenere, nego zato što je za neke ljude fudbalski klub jedina institucija djetinjstva koja nikada ne prestane da prima uplate emocija.

Kupio je 1,4 odsto Ipsviča, što u svijetu modernog fudbala zvuči skoro komično malo, ali baš ta mjera djeluje ljudski. Nije vlasnik koji glumi spasitelja. Nije tajkun sa velikim planom i malim poznavanjem ofsajda. Nije došao da promijeni grb jer mu se ne uklapa u prezentaciju. On je, u suštini, uradio ono što bi svaki navijač uradio da mu život slučajno omogući da zaradi stotine miliona: kupio je komadić svog sna, dovoljno mali da ne pokvari klub, a dovoljno veliki da može da kaže da mu srce nije ostalo samo na tribini, nego je negdje, makar simbolično, upisano i u papire.

Engleski fudbal voli te priče, možda i zato što ih sve rjeđe zaslužuje.

Voli da zamišlja sebe kao igru malih gradova, lokalnih očeva i sinova, starih šalova, mokrih subota, hladnih kišnih noći u Stoku, i vozova koji kasne taman toliko da propustite prvo poluvrijeme, dok istovremeno prodaje samu sebe kao najskuplji zabavni paket na svijetu.

U toj kontradikciji Ipsvič djeluje gotovo staromodno. Nadimak “Traktor bojs” nosi onaj autoironični šmek bez kojeg engleski fudbal ne bi bio engleski fudbal.

To nije nadimak izmišljen na sastanku kreativne agencije, nije prošao kroz fokus grupe, nije dizajniran da lijepo izgleda na aplikaciji za navijače u Indoneziji. To je nadimak koji miriše na provinciju, na podsmijeh pretvoren u ponos, na mali grad koji je shvatio da te velika mjesta uvijek prvo pokušaju poniziti, pa je najpametnije da se nasmiješ prije njih i da onda pobijediš.

Zato je slika Širana među igračima jača od obične viralne scene. Ona govori o fudbalu kakav volimo čak i kada znamo da ga pomalo izmišljamo. O fudbalu u kojem svjetska zvijezda ne dolazi da bude veća od kluba, nego da se smanji do veličine navijača. O fudbalu u kojem je povratak u Premijer ligu, za neke klubove, samo finansijska projekcija, a za Ipsvič i slične gradove i dalje nešto što mijenja raspored emocija za cijelo ljeto.

O fudbalu u kojem svlačionica nije set, nego mjesto gdje se ljudi ponašaju ružno, glasno, pijano, dirljivo i stvarno, dakle baš onako kako bi trebalo da se ponašaju kada su upravo vratili svoj klub tamo gdje su godinama sanjali da će ga vratiti.

Možda je najljepše u svemu to što je Širan, makar na tih nekoliko minuta, izgubio svoj sjaj super zvijezde.

Nije bio Ed Širan sa Spotifaja, Ed Širan čije pjesme znaju ljudi koji nikada ne bi znali da nađu Ipsvič na karti. Bio je momak iz kraja koji zna riječi, zna istoriju, zna zašto je ovo važno i zašto se ovakve noći ne objašnjavaju ljudima koji pitaju koliki je budžet. U tom trenutku, njegova slava nije smetala priči, jer nije pokušavala da je pojede. Samo je sjedjela za istim stolom, pila isto pivo i pjevala istu pjesmu.

A to je rijetko.

U modernom sportu slavne ličnosti često dođu kao dekor. Malo mašu, malo se slikaju, malo naprave sadržaj za društvene mreže, pa nestanu prije nego što neko uspije da ih pita ko je igrao lijevog beka prošle sezone.

Širan sa Ipsvičom ne djeluje tako, jer njegov odnos sa klubom ima onu jednu presudnu osobinu bez koje navijačka priča ne vrijedi mnogo: trajanje.<!—->

Nije dovoljno voljeti klub kada je on ušao u Premijer ligu. To tada umije svako. Prava stvar je voljeti ga dok je daleko od reflektora, dok ga drugi koriste kao primjer starog vremena, dok ti veliki fudbalski svijet poručuje da si simpatičan, što je najpodmukliji kompliment u sportu, jer obično znači da niko ne vjeruje da si opasan.

Ipsvič će sada opet ući u ligu u kojoj simpatični brzo postaju potrošni ako ne nauče da grizu. Doći će teške utakmice, duga gostovanja, dani kada će protivnici imati više kvaliteta, više brzine, više klupe, više svega. Doći će i ona klasična premijerligaška hladnoća u kojoj se svaka lijepa priča već u oktobru pretvara u tabelu, očekivane golove, zabrinute poglede i pitanje da li je ljetnji prelazni rok urađen dovoljno pametno. Ali to je za kasnije. Fudbal uvijek dovoljno brzo pokvari sopstvene bajke da mu ne treba pomagati unaprijed.

Zato ovu scenu treba ostaviti malo da traje. Ed Širan sa pivom u ruci. Igrači Ipsviča oko njega. Svlačionica koja ne liči na luksuzni salon, nego na svlačionicu. Pjesma koja je odavno otišla u svijet, pa se vratila kući da je pjevaju ljudi koji su upravo vratili klub u elitu. “Traktor bojsi” koji su još jednom pokazali da engleski fudbal, ispod svih svojih slojeva novca i pompe, i dalje najbolje izgleda kada je malo neuredan, malo glasan i potpuno lokalan.

Možda je to najveći luksuz koji Širan sebi može da priušti. Ne loža. Ne dionice. Ne fotografija sa igračima. Nego pravo da u jednoj svlačionici, poslije  promocije, prestane da bude globalna zvijezda i postane ono što je bio prije svega toga: navijač Ipsviča koji zna da se ovakve noći ne kupuju čak ni kada imaš dovoljno novca da kupiš skoro sve ostalo.