Ederlezi, Đurđevdan, novi početak

<!—->

U filmu “Dom za vešanje” snimljenom 1988. jedna od najpoznatijih scena vezana za Đurđevdan prikazuje Rome u tradicionalnom kupanju. Pjesma “Ederlezi” razvija snažan, gotovo ritualni trenutak, a atmosfera se pretvara u mješavinu tuge, nostalgije i zajedništva.

Tek tada, kroz filmske scene koje je mogao samo Kusturica u to vrijeme da snimi bez vještačke inteligencije, kroz genijalnu obradu Gorana Bregovića i kroz verziju koju je “Bijelo dugme” izvodilo, ova stara pjesma je postala planetarno poznata.

Scena đurđevdanskog kupanja nije samo „muzički trenutak“, obično se može čuti objašnjenje da ona nosi dublju simboliku i da je Đurđevdan tradicionalni praznik koji označava dolazak proljeća i novi početak. U filmu ta pjesma postaje izraz čežnje i kontrasti između radosti praznika i teške sudbine Roma što daje snažan emotivni naboj. Scena, zapravo, pokazuje kako ljudi, čak i u najtežim situacijama, zadržavaju identitet, kulturu i nadu kroz pjesmu.

Zanimljiva je i istorijski nepotvrđena verzija da pjesma „Đurđevdan“ ima mnogo dublje i ozbiljnije porijeklo i da je vezana za tragično iskustvo odvođenja Srba u Jasenovac, što se zaista dogodilo uoči Đurđevdana 1942. godine. U vagonima smrti, ljudi suočeni sa neizvjesnom sudbinom počeli su da pjevaju pjesmu koja je kasnije postala poznata kao „Đurđevdan“.

Bilo kako bilo, pjesma “Ederlezi” ili Đurđevdan u verziji koju je za film adaptirao i sa “Bijelim dugmetom” izvodio Goran Bregović, dobila je značenje kao pjesma o narodu, sudbini i opstanku.

Đurđevdan (6. maj) je praznik koji se slavi kod više naroda na Balkanu i šire, ali na različite načine – kao vjerski praznik, narodni običaj ili kulturna tradicija. Kod pravoslavnih hrišćana praznik je posvećen Svetom Georgiju (Svetom Đorđu). Slavi se i obilježava u Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji, Bugarskoj, Rusiji, Ukrajini, Bjelorusiji.

Kod Roma je praznik poznat kao Ederlezi i ima ogroman značaj, slavi dolazak proljeća povezan sa vodom, vatrom i cvijećem, baš onako kako je to prikazano u “Domu za vešanje.

Kod muslimana na Balkanu i u Turskoj praznik postoji kao Hidrellez i povezan je sa prorocima Hizirom i Ilijasom, a opet se kao običaji pojavljuju paljenje vatre, priroda i voda.

Zajednički imenitelj za sve narode koji slave ili obilježavaju Đurđevdan je dolazak proljeća, ritual sa vodom, umivanje, kupanje u rijeci, ukrašavanje kuća cvijećem, kod nas najčešće sa jorgovanom.

Suvišno bi bilo, niti želim toga da se prisjećam, šta se u godinama nakon snimanja “Doma za vešanje” izdešavalo i koga je život na prostorima bivše Jugoslavije odveo na koju stranu. Sarajevo želim da pamtim po muzičkoj, kulturnoj i filmskoj umjetnosti novog talasa, iz energije i emocije iz koje je nastao i Emirov, za mene najbolji film. Drugi neka tumače kako god hoće i neka kopaju po tek zaraslim ranama.

Kada sam ovih dana čuo kako stanovnici nekog sela ne daju da se otvori put prema susjednoj državi i kako kažu da im da im nije potreban, samo sam pomislio da ratovi na Balkanu nemaju kraj. Čini se kako u glavama nekih ljudi još nisu završeni ni balkanski ratovi, ni Prvi i Drugi svjetski rat, i onda pomislim – kada će se tek zavrsiti ratovi iz devedesetih?

Sreo sam na izvorištu kod vodenice uoči Đurđevdana mnogo poznanika za koje znam da nismo iste vjere ali nas ovaj običaj nekako povezuje. Osjećamo se toga dana isto, veseli i razdragani. Isto i jesmo, i treba da budemo. I zbog toga se zalažem da se Đurđevdan slavi svakog dana. Ako već može svako malo da se donosi po neka rezolucija, blagotvorno i socijalno ljekovito bi bilo da se donese i rezolucija pod nazivom “Ederlezi, Đurđevdan, novi početak”.