Sjete nas se tek kad odemo: Marko Vulević, postdiplomac na…

“Država mora učiniti da se mladi čovjek, kada se vrati, ne osjeti kao stranac u sopstvenoj zemlji, već kao neko ko je čekan, potreban i vrijedan”

Ako Crna Gora želi da joj se djeca vraćaju, mora prestati da ih se sjeti tek kada odu. Potrebni su jasni povratnički programi, transparentne prilike za zaposlenje, lakše priznavanje diploma i institucije koje će mladima pokazati gdje mogu da doprinesu, kaže Marko Vulević, student master studija političkih nauka na Univerzitetu u Kelnu i stipendista Fonda za izvrsnost.

Marko je obrazovanje započeo u Andrijevici, gdje je postigao izuzetne rezultate. Osnovnu školu je završio sa titulom đaka generacije, dok je gimnaziju u Beranama završio sa najvišim priznanjima, kao nosilac diplome “Luča 1”. Ubrzo nakon toga, odlučio je da upiše studije političkih nauka na Univerzitetu Crne Gore, gde je briljirao, postavši jedini student sa prosjekom 10 u svojoj generaciji.

“Od mene, djeteta sa svim peticama, učesnika brojnih državnih takmičenja i olimpijada znanja iz hemije i biologije, očekivalo se da krenem putem prirodnih nauka. Ali ja sam odlučio da rizikujem. Odlučio sam da budem hrabar. Upisao sam Fakultet političkih nauka Univerziteta Crne Gore i nikada se zbog toga nijesam pokajao”.

Uprkos svim svojim akademskim uspjesima, Marko nije bio pošteđen izazova tokom odrastanja, a najteži periodi bili su oni kada je morao da se nosi sa vršnjačkim nasiljem, što ga je, kako kaže, oblikovalo kao osobu.

“Rano sam naučio da se borim i da nikada ne odustajem, bez obzira na prepreke koje sam morao da prevaziđem. To je bio proces rasta koji je u velikoj mjeri oblikovao moj pogled na život”.

Iako je već imao uspjeh u Crnoj Gori, Marko je želio da se okuša u novim izazovima i izvan granica svoje zemlje. Odluka da nastavi studije u inostranstvu nije lako donijeta. Za njega je Njemačka, sa svojom kulturom, jezikom i načinom života, bila idealna destinacija.

“Nisam otišao zato što sam prestao da volim svoju domovinu. Otišao sam jer sam želio da naučim više i postanem bolji, kako bih jednog dana mogao da doprinosim svojoj Crnoj Gori”.

“Želio sam da se oprobam negdje drugo. Negdje gdje će mi biti mnogo teže. Negdje gdje neću imati prednost poznatog sistema, jezika i okruženja. Studije na stranom jeziku, u drugačijem akademskom ambijentu, sa literaturom i pristupom koji su više prilagođeni evropskom i zapadnom akademskom meritumu, za mene su predstavljale veliki izazov, ali upravo takvi izazovi najviše oblikuju čovjeka”.

Keln je jedan od najprestižnijih univerziteta u Njemačkoj i Evropi, poznat po svom akademskom kvalitetu.

“Moji prvi utisci, kada sam došao u Keln, bili su veoma intenzivni i, iskreno, u početku sam bio preplašen. Odjednom sam se našao sam u milionskom gradu, u potpuno novoj sredini, među ljudima koje nisam poznavao, u kulturi koja mi je bila drugačija i na jeziku koji nije bio moj maternji. Plašio sam se svega: da se neću snaći, da neću razumjeti sistem, da neću uspjeti na predavanjima i da su drugi studenti možda mnogo spremniji, obrazovaniji i sigurniji od mene, takozvani imposter sindrom”.

Marko je bio svjestan da studiranje na ovom univerzitetu predstavlja veliku priliku, ne samo zbog kvaliteta obrazovanja, već i zbog internacionalnog okruženja koje će ga oblikovati.

“Univerzitet u Kelnu za mene je bio mnogo više od prilike za sticanje diplome. To je bila prilika da postanem dio evropske akademske tradicije i da učim od najboljih”.

Marko je brzo shvatio da će se suočiti sa mnogim izazovima.

“Biti u novoj sredini, novom jeziku, novim ljudima, sve to je predstavljalo ogromnu promjenu. Ali, Keln mi je postao drugi dom”.

S početnim strahovima i nesigurnostima, ubrzo je pronašao snagu u novim iskustvima i prijateljima, koji su mu pomogli da se snađe u ovom velikom njemačkom gradu.

Prosječan radni dan Marka Vulevića u Kelnu bio je prilično intenzivan i ispunjen obavezama. Jutro je najčešće počinjao odlaskom na fakultet vozom iz studentskog doma. Pošto su se predavanja održavala u različitim zgradama univerziteta, često je morao pažljivo da planira vrijeme i provjerava gdje treba da ide.

“Predavanja i vježbe imao sam šest od sedam dana u sedmici, tako da je univerzitet zauzimao najveći dio mog vremena. U prosjeku su predavanja trajala oko dva i po do tri sata, ali je bilo i onih koja su trajala četiri ili čak pet sati. To je zahtijevalo dosta koncentracije, posebno zato što se nastava odvijala na stranom jeziku”.

Učenje, kaže Marko, nije podrazumijevalo samo čitanje literature, već i analizu tekstova, pisanje akademskih radova, pripremu prezentacija i povezivanje teorije sa praktičnim primjerima. Zbog toga je često učio i nakon predavanja, posebno u periodima kada su se približavali rokovi ili ispiti.

“Ispiti se uglavnom polažu u februaru i julu, na kraju zimskog i ljetnjeg semestra. Sistem je veoma precizno organizovan: unaprijed se znaju rokovi, literatura, pravila i očekivanja. Ono što mi je bilo najstresnije jeste rigidnost njemačkog sistema: ukoliko student iz dva puta ne položi isti ispit, može izgubiti pravo da nastavi studije na tom programu. Zbog toga se svaki ispit doživljava ozbiljno. Nema mnogo prostora za pristup “izaći ću pa šta bude”. Upravo zato svaki položeni ispit donosi ogroman osjećaj uspjeha”.

Marko je jasno usmjerio svoje planove ka povratku u Crnu Goru, kako bi doprinosio njenom razvoju.

“Vjerujem da se čovjek, koliko god putovao, učio i usavršavao u inostranstvu, uvijek na neki način vraća mjestu iz kojeg je potekao. Kako bi Njegoš rekao: ‘Đe je zrno klicu zametnulo, onde neka i plodom počine’. Crna Gora je dom kojem pripadam i u kojem bih volio da gradim svoj život nakon studija. Inostranstvo za mene može biti mjesto obrazovanja, iskustva i ličnog rasta, ali ne i trajna zamjena za ono što osjećam prema svojoj zemlji”.

On, ipak, upozorava da povratak mladih ljudi ne smije zavisiti samo od njihove ljubavi prema Crnoj Gori

“Ljubav nije dovoljna ako ih kod kuće ne čekaju dostojanstvo, posao, fer konkursi i osjećaj da njihovo znanje nekome zaista treba. Mladi koji se vraćaju ne traže poklon, već ravnopravnu šansu da ono što su naučili u svijetu vrate zemlji iz koje su ponikli. Ako Crna Gora želi da joj se djeca vraćaju, mora prestati da ih se sjeti tek kada odu. Potrebni su jasni povratnički programi, transparentne prilike za zaposlenje, lakše priznavanje diploma i institucije koje će mladima pokazati gdje mogu da doprinesu. Povratak ne smije biti shvaćen kao korak unazad, već kao čin odgovornosti, pripadanja i nade. Država mora učiniti da se mladi čovjek, kada se vrati, ne osjeti kao stranac u sopstvenoj zemlji, već kao neko ko je čekan, potreban i vrijedan”.

Univerzitet u Kelnu, osnovan još 1388. godine, spada među najstarije i najuglednije univerzitete u Njemačkoj i Evropi. Tokom više od šest vjekova postojanja izgradio je snažnu akademsku reputaciju i privlači studente iz cijelog svijeta, sa jakim fokusom na istraživanje i interdisciplinarni pristup obrazovanju.

Sa više od 50.000 studenata, uključujući značajan broj međunarodnih studenata, Univerzitet u Kelnu je jedan od najvećih i najdinamičnijih univerziteta u Njemačkoj. Nudi širok spektar studijskih programa na osnovnim, master i doktorskim studijama iz oblasti društvenih i prirodnih nauka, prava, medicine, ekonomije, umjetnosti i mnogih drugih disciplina.

Univerzitet u Kelnu je prepoznat i u međunarodnim rang-listama: prema Šangajskoj listi (Academic Ranking of World Universities), koja se smatra jednim od najuglednijih globalnih rangiranja, Univerzitet se svrstava u grupu od 151–200 najbolje rangiranih univerziteta na svijetu, potvrđujući svoj značaj u globalnom akademskom okruženju.

VIše je od akademske institucije – to je centar koji je kroz vjekove oblikovao brojne istaknute ličnosti u svijetu nauke, politike, umjetnosti i kulture. Mnogi od njihovih studenata i profesora postali su lideri i pioniri u svojim oblastima, ostavljajući neizbrisiv trag na globalnom nivou.

Konrad Adenauer, prvi kancelar Savezne Republike Njemačke i ključna figura u formiranju Evropske unije, studirao je na Univerzitetu u Kelnu, a njegov politički uticaj oblikovao je evropsku i globalnu politiku tokom 20. veka.

Na ovoj visokoškolskoj ustanovi obrazovali su se i Max Ernst, jedan od najpoznatijih njemačkih umjetnika i pionira u oblasti apstraktnog i surrealističkog slikarstva, kao i Peter Handke, dobitnik Nobelove nagrade za književnost.

Mimo obrazovanja, Marko odmalena mašta da jednog dana postane “prepoznat pisac”. Autor je dvije zbirke poezije i jedne novele, koje su pronašle put do mlađe publike u Crnoj Gori. “Melem za uspomene” je prva feministička novela napisana od strane muškarca u Crnoj Gori.

“Za nekoliko mjeseci izlazi i moj roman ‘Majmun je nekad bio čovjek’, knjiga o društvu u kojem je klimanje glavom postalo svakodnevica, a kognitivna razlika između majmuna i čovjeka sve manja. Možda su, na kraju dana, majmuni kao životinjska vrsta u nekim stvarima napredniji od nas ljudi; jer ono što čovjek često radi sebi i drugima, rijetko koja toliko razvijena vrsta čini”.