Oligarsi za jednokratnu upotrebu

Bogate elite koje sklapaju nagodbe sa autoritarnim liderima često vjeruju da time kupuju zaštitu i uticaj, ali iskustva Rusije, Turske i Saudijske Arabije pokazuju da njihova moć traje samo dok služe vladaru

Među zvanicama na drugoj inauguraciji američkog predsjednika Donalda Trampa bila je uobičajena postava vladinih zvaničnika, zakonodavaca i kandidata za ministarske funkcije. Ono što nije bilo tako uobičajeno jeste grupa milijardera koji su takođe prisustvovali ceremoniji – i zauzeli centralno mjesto. Direktor Mete Mark Zakerberg, osnivač Amazona Džef Bezos, izvršni direktor Gugla Sundar Pičaj i direktor Tesle i Spejs eksa Ilon Mask sjedjeli su samo jedan red iza Trampove djece, a ispred mnogih njegovih kandidata za članove kabineta, uključujući Pita Hegseta, Roberta Kenedija Mlađeg i Kristi Noem.

Za mnoge je istaknuto mjesto koje su milijarderi dobili – kao i signali približavanja koje su, čini se, slali uoči Trampove zakletve – označilo novi dogovor između američkih poslovnih elita i predsjednika. Takav dogovor opasan je ne samo za demokratiju jedne zemlje, već i za poslovne elite koje ga sklapaju. On ujedno Sjedinjene Države mnogo više približava zemljama u kojima su savezi između državnih lidera i poslovnih tajkuna uobičajenija pojava.

S razlogom su mnogi posmatrači u SAD u Trampovoj inauguraciji vidjeli ozvaničenje nove oligarhije. Termin “oligarh” se češće povezuje sa postsovjetskom Rusijom. Krajem osamdesetih godina, velike ekonomske reforme sovjetskog lidera Mihaila Gorbačova, poznate kao perestrojka, omogućile su da industrijska imovina koja je nekada bila nacionalizovana i pod državnom upravom sve više prelazi u ruke politički povezanih direktora i tek nastajuće preduzetničke klase poslovnih rukovodilaca.

Raspad Sovjetskog Saveza je ubrzao tu tranziciju, pošto je loše ekonomsko upravljanje zvaničnika Kremlja dovelo do hronične nestašice novca i primoralo vladu da pozajmljuje novac od privatnih banaka. Kao zalog, privatni bankari su tražili udjele u velikim državnim preduzećima. Kada vlada, gotovo po pravilu, nije mogla da otplati dug, banke su preuzele kontrolu nad ključnim polugama ruske ekonomije.

Vlasnici tih banaka – privilegovani insajderi poput Romana Abramoviča, Borisa Berezovskog i Mihaila Hodorkovskog – iskoristili su ta preuzimanja po bagatelnim cijenama da učvrste ogromna bogatstva u naftnoj industriji, bankarstvu, medijima i drugim sektorima. To im je omogućilo da steknu snažan uticaj na novog predsjednika Rusije Borisa Jeljcina i na rusku ekonomiju. Iako su mnoge od tih firmi poslovale uspješno, pa čak i pomogle Rusiji da izađe iz finansijske krize 1998. godine, taj aranžman je doveo do koncentracije bogatstva i političke moći koja je sputala svaku istinsku reformu slobodnog tržišta u zemlji.

Ali gotovo jednako brzo kao što su se pojavili na sceni, ruski oligarsi su i sami postali političke mete. U prvoj deceniji ovog vijeka, kako su se potresi prethodne decenije smirivali, Rusija je razvila sistem koji naučnici nazivaju “autoritarnim državnim kapitalizmom”: formalno privatni ekonomski sistem, prožet državnom intervencijom osmišljenom da koristi eliti, ali sa institucijama koje ta elita još nije u potpunosti zarobila. U autoritarnom državnom kapitalizmu, politički lideri opstaju u nelagodnoj ravnoteži, nastojeći da osiguraju poluge moći u društvu koje i dalje ostaju izvan njihove kontrole. Ti lideri moraju savladati najvažniju protivtežu političkoj moći: ekonomsku moć. Moćni i nezavisni ekonomski akteri tada postaju mete, jer njihova moć sprečava potpunu autoritarnu konsolidaciju.

Ruski oligarsi jesu najpoznatiji u svijetu, ali i druge zemlje sa sistemima autoritarnog državnog kapitalizma, od Saudijske Arabije do Turske, imaju svoje. Elite širom svijeta zamišljaju da su imune na potrese koji prate velike političke promjene, vjerujući da će ih njihovo bogatstvo i njihove mreže održati. Ali kao što približavanje autokratama može pomoći elitama da se obogate i ojačaju, tako može dovesti i do njihovog pada.

Tokom devedesetih godina Jeljcin se sve više oslanjao na svoje oligarhe kako bi djelotvorno vladao, a oni su, zauzvrat, sticali sve veći uticaj na rusku ekonomiju, ekonomsku politiku i centre političke moći. Kada je Vladimir Putin 2000. postao predsjednik Rusije, krenuo je u misiju da ih obuzda. “Mafija” devedesetih, prema riječima politikologa Džordana Gans-Morsa, ustupila je mjesto “glavnom čovjeku”.

Tokom Putinovog prvog predsjedničkog mandata, Berezovski, Vladimir Gusinski i Vladimir Potanjin suočili su se sa istragama, a u mnogim slučajevima obnovljeni državni aparat im je zaplijenio imovinu. Putin je 2003. zatvorio Hodorkovskog – koji je od ruske vlade kupio naftno-gasnu kompaniju i bio jedan od najbogatijih ljudi na svijetu – pod optužbama za prevaru i utaju poreza.

Mnogi su taj potez protumačili kao “objavu rata” oligarsima i “šok za one koji su povjerovali u ‘novu Rusiju’”, kako je ekonomista Maršal Goldman napisao u “Forin afersu” 2004. godine. Biznisi koji su nekada manipulisali državom počeli su da je se plaše.

Elite širom svijeta zamišljaju da su imune na potrese koji prate velike političke promjene, vjerujući da će ih njihovo bogatstvo i njihove mreže održati. Ali kao što približavanje autokratama može pomoći elitama da se obogate i ojačaju, tako može dovesti i do njihovog pada

Međutim, kriminal iz mutnih dana devedesetih nije bio ono što je Putina navelo da nastoji da ukloni oligarhe. Na kraju krajeva, oni su podržavali tek nastajući sistem autoritarnog državnog kapitalizma, nadajući se da će obezbijediti ulogu u njegovom vođenju. Berezovski je, na primjer, imao ključnu ulogu u Putinovom usponu na vlast, pružajući javnu podršku i finansiranje predsjednikove stranke.

Ali Putin, bivši oficir KGB-a, bio je odlučan da ne djeluje slabo, kao Jeljcin, i odmah je po dolasku na vlast nastojao da ponovo uspostavi snagu ruske države. Obećanje da će se držati podalje od politike nije bilo dovoljno da zaštiti oligarha, kako su neki pretpostavljali. Kako je politikolog Ričard Sakva napisao 2008. godine: “Dok je biznis sada bio izbačen iz politike, politika je sve odlučnije ulazila u biznis.” Jedini oligarsi koji su mogli opstati bili su oni kojima je država to dopuštala.

Oduzimanjem imovine postsovjetskim oligarsima, Putin je mogao da napuni državnu kasu i novostečeni plijen podijeli svojoj novoj vladajućoj eliti, stvarajući tako novu oligarhiju koja je u potpunosti zavisila od njegovih hirova i želja. Poslije predsjedničkih izbora 2012, koje su obilježile raširene optužbe za izbornu prevaru i masovni protesti protiv režima, taj sistem je postao hipercentralizovan i još zavisniji od Putina. Odanost Putinu, a ne upravljačka stručnost, postala je – i ostala – ključni kriterijum uspjeha.

Posljedice kršenja tog pakta mogu biti smrtonosne. Čini se da za istaknutog ruskog poslovnog rukovodioca nema ničeg opasnijeg od otvorenog prozora. Spisak sumnjivih smrti samo od invazije na Ukrajinu 2022. godine, kada je Putin počeo dodatno da sužava svoj unutrašnji krug, zaslužio je i sopstvenu stranicu na Vikipediji. U septembru 2022, Ravil Maganov, predsjednik odbora dirktora naftnog giganta Lukoil, pao je kroz prozor bolnice iz sobe u kojoj, jezivom slučajnošću, sigurnosne kamere nisu radile. Tri mjeseca kasnije Pavel Antov, vlasnik jedne od najvećih ruskih kompanija za preradu mesa, pao je kroz prozor hotela u Indiji. Od početka ruskog rata u Ukrajini, desetine pripadnika ruske poslovne elite umrle su pod neobičnim okolnostima.

Pad ruskih oligarha je ekstreman, ali nije sasvim jedinstven. U sistemima autoritarnog državnog kapitalizma, kakvi postoje u Saudijskoj Arabiji i Turskoj, država je pritiskala poslovne lidere – kroz istrage, regulatorni pritisak, zapljene imovine, prinudne prodaje ili političku izolaciju – kada bi bili osumnjičeni za nelojalnost režimu. Turska vlada je 2009. kaznila jednu od najvećih medijskih kompanija u zemlji, Dogan medija grupu, sa 2,5 milijardi dolara zbog poreskih prekršaja – potez koji je “Njujork tajms” kasnije opisao kao nešto što se “široko tumačilo kao pokušaj turske vlade da kazni (kompaniju) zbog kritika” na račun Redžepa Tajipa Erdogana, koji je tada bio premijer, a danas je predsjednik zemlje.

Ajdin Dogan, vlasnik grupe, bio je primoran da proda dva lista u vlasništvu kompanije, a 2018, poslije nastavka nadzora i pritisaka, prodao je cijelu kompaniju jednom provladinom konglomeratu. Nakon pokušaja puča protiv Erdogana 2016. godine, turska vlada je zaplijenila imovinu više od 1.000 kompanija čiji su lideri bili osumnjičeni da su naklonjeni opoziciji. Od tada, a naročito u posljednje dvije godine, ta praksa se samo proširila. Budućnost oligarha u Turskoj, kao i u Rusiji, u potpunosti zavisi od hirova vlasti.

U Saudijskoj Arabiji, monarhija pažljivo upravlja poslovnim aktivnostima kako bi ih uskladila sa svojim ciljevima. Čak 500 poslovnih rukovodilaca, bivših vladinih zvaničnika i prinčeva, 2017. je došlo u hotel Ric-Karlton u Rijadu na sastanke sa prestolonasljednikom Mohamedom bin Salmanom, poznatim kao MBS. Hotel je postao njihov zatvor. Mnogi su držani u odvojenim hotelskim sobama, ispitivani, a u nekim slučajevima i mučeni. Neki su bili primorani da prenesu svoju imovinu u državnu kasu. Istaknuti investitor princ Alvalid bin Talal, koji je sarađivao s novinarom Džamalom Hašogijem (kojeg su naredne godine ubili saudijski agenti) bio je pritvoren 83 dana prije nego što je s monarhijom postigao nagodbu vrijednu više milijardi dolara. Saudijska vlada je tu operaciju predstavila kao dio antikorupcijske kampanje, koju je nastavila do 2019. godine. Međutim, mnogi posmatrači su tvrdili da je njen pravi cilj bio učvršćivanje vladavine i moći MBS-a.

Sudbina tih ljudi trebalo bi da posluži kao upozorenje poslovnim liderima koji odluče da se upuste u savez sa autoritarcima – ili onima koji naprosto odluče da udobno posluju na bezbjednoj distanci. Takvo kockanje kratkoročno može donijeti veliku korist, ali se dugoročno može spektakularno obiti o glavu. Neki američki poslovni lideri opasno se približavaju istoj sudbini.

SAD nisu Rusija, Turska ili Saudijska Arabija, ali, kako su primijetile brojne organizacije civilnog društva i istraživači demokratije, one prolaze kroz postepeno demokratsko nazadovanje – proces obilježen oštrom političkom polarizacijom, širokom upotrebom izvršne vlasti i pritiscima na slobodu govora i neslaganja.

Taj trend se dijelom manifestuje kroz ono što je u SAD postalo poznato kao “lawfare” – zloupotreba pravnih postupaka u političke svrhe, kada lideri koriste krivično gonjenje kao političku kaznu protiv određenih pojedinaca ili institucija koje smatraju nelojalnim. Iako su takve prakse u SAD porasle tokom posljednje dvije decenije, pod Trampom su naglo eskalirale.

Predsjednik je pokrenuo široke napade na svoje političke protivnike, poslovne lidere i medijske kuće koje smatra previše kritičnim prema svojoj administraciji. Tramp je u više navrata od 2017. medije nazivao “neprijateljem naroda”. Njegova prva administracija je često napadala Bezosa, koji je i vlasnik “Vašington posta”; Lesa Munvesa, koji je do 2018. bio predsjednik CBS Newsa; i Boba Ajgera, izvršnog direktora kompanije Volt Dizni, u čijem je vlasništvu ABC News, zbog izvještavanja koje je doživljavala kao nepravedno prema Trampu.

Kako je počeo Trampov drugi mandat, mnogi istaknuti poslovni i medijski lideri pokušali su da se približe predsjedniku. Tehnološki giganti Silicijumske doline su najjasniji primjer za to. Tokom Trampove prve administracije, većina tih lidera držala je distancu od njega ili ga je čak kritikovala. Ali prije nego što se vratio na vlast, počeli su da mijenjaju ton.

Mask je tokom izbornog ciklusa 2024. bio najveći pojedinačni donator Trampove kampanje i sa njom povezanih super PAC odbora. Neposredno prije nego što je urednički kolegijum “Vašington posta” planirao da podrži Kamalu Haris za predsjednicu, list je ukinuo svoju praksu podržavanja predsjedničkih kandidata, što je 21 kolumnista tog lista osudio kao “napuštanje temeljnih uredničkih uvjerenja novine”. Nekoliko mjeseci kasnije, Zakerberg je najavio da će ukinuti program provjere činjenica na društvenim mrežama svoje kompanije, pokrenut 2016. godine. Zakerberg je rekao da je sistem provjere tačnosti sadržaja bio “previše politički pristrasan” i da je bilo “previše cenzure”; Tramp je, kada ga je novinar pitao da li su promjene odgovor na njegove ranije prijetnje, rekao: “Vjerovatno.”

Blagonaklono tumačenje poteza tih poslovnih lidera sugerisalo bi da su samo pokušavali da se osiguraju u uslovima rutinske smjene vlasti. Ali, imajući u vidu spremnost predsjednika da u godini koja je uslijedila pokreće osvetničke napade na najrazličitije mete, ti magnati su sada postali saučesnici u usponu novog autoritarnog državnog kapitalizma.

Istaknuto mjesto koje su Bezos, Mask i Zakerberg imali na Trampovoj inauguraciji naglasilo je njihovu blisku povezanost s predsjednikom, a Mask je čak postao “specijalni vladin službenik” izabran da vodi Odjeljenje za efikasnost vlade. Ali kako politički lideri personalizuju i centralizuju vlast, nezavisno bogatstvo može postati prijetnja. Zauzvrat, politički lideri od svojih štićenika traže sve veću lojalnost, što od njih često zahtijeva da sve više kompromituju sami sebe – i da trpe teže posljedice kada odluče da im takvi ustupci više nisu vrijedni cijene.

Zabrinuti poslovni lideri trebalo bi da nastoje da koordinišu odgovore na zloupotrebu vlasti. Slanjem poruka otpora ili uzbune preko poslovnih udruženja, na primjer, pojedinci mogu smanjiti rizik od ciljane odmazde države

Kako su ruski oligarsi naučili, dodvoravanje političkim liderima pruža samo kratkoročne oblike zaštite. Druga Trampova administracija je pojačala napade na one koje Tramp doživljava kao kritičare svoje administracije. Od 2018. godine, Tramp je, između ostalih, tužio ABC News, Volstrit žurnal, Njujork tajms, BBC, CNN i Des Moines register. Preuzimanje CBS-a 2025. godine od strane Dejvida Elisona, Trampovog saveznika, kao i njegova nedavna akvizicija kompanije Warner Bros. Discovery, u čijem je sastavu emiter CNN, pojačali su utisak da je predsjednik odlučan da odnose s moćnim poslovnim liderima iskoristi kako bi učvrstio kontrolu nad zemljom.

Međutim, takvi savezi se mogu ispostaviti kao nezgodni. Mask je pao u nemilost svega pet mjeseci nakon početka Trampovog drugog mandata, kada je kritikovao Trampov ključni zakon o javnoj potrošnji. Na kraju je uglavnom prošao neokrznut, ali je Tramp jasno pokazao spremnost da izvrši ozbiljan finansijski pritisak na tog preduzetnika, zaprijetivši ukidanjem državnih ugovora Maskovim kompanijama, što je dovelo do pada akcija Tesle od 14 odsto.

Nema sumnje da Tramp cijeni signale naklonosti poslovnih lidera i da bi ih mogao čak i konkretno nagraditi. Međutim, lideri sistema autoritarnog državnog kapitalizma više su zaokupljeni bogaćenjem sebe i svoje vladajuće klike nego pomaganjem prijateljski nastrojenim oligarsima. Takvi lideri tolerišu privatno preduzetništvo samo dok ono ne ometa njihove napore da gomilaju i održavaju sopstvenu političku i ekonomsku moć.

Zašto dizati uzbunu zbog elita koje su doprinijele demokratskom nazadovanju svoje zemlje? Zato što su ekonomske elite ključni akteri u preokretanju tog nazadovanja. Iako zemlje koje počnu da klize ka autoritarnom državnom kapitalizmu mogu nastaviti da klize ka totalnom autoritarizmu, kao što je učinila Rusija, taj put nije neizbježan. Ekonomski akteri mogu odvući zemlju od autoritarizma i vratiti je ka demokratiji na jedan od dva načina: ako elite učvrste svoju privrženost demokratskim institucijama i tako pomognu tim institucijama da obuzdaju i javnu i privatnu moć; ili ako prekoračenje moći i bogaćenje elita izazovu narodni otpor, koji potom poslovnim liderima pruža priliku da promijene kurs i podrže demokratske institucije i snage.

Kada vladavinu prava zamijeni vladavina jednog čovjeka, budućnost svih zavisi od bliskosti s tim čovjekom. Kako vlasnička prava i vladavina prava slabe, nestabilnost postaje norma – investicije usporavaju, finansiranje postaje skuplje, a lanci snabdijevanja bivaju poremećeni. Poslovni lideri su u dobroj poziciji da javno upozore na opasnosti takve dinamike.

U SAD, istaknuti poslovni lideri su povremeno uspijevali da ubijede Trampa da odustane od određenih politika. Nakon što je niz direktora, uključujući izvršnog direktora JPMorgan Chasea Džejmija Dajmona, upozorio na moguću štetu od predsjednikovih carina, Tramp je najavio pauzu od 90 dana u njihovoj primjeni i pohvalio Dajmona kao “veoma pametnog i… finansijskog genija”.

Zabrinuti poslovni lideri trebalo bi da nastoje da koordinišu odgovore na zloupotrebu vlasti. Slanjem poruka otpora ili uzbune preko poslovnih udruženja, na primjer, pojedinci mogu smanjiti rizik od ciljane odmazde države. Mogli bi i da uspostave veze s poslovnim liderima iz drugih industrija i sektora koji su slično zainteresovani za očuvanje ekonomske stabilnosti i rasta; takva šira mreža mogla bi pomoći da se pojedinci zaštite od optužbi da djeluju iz političkih motiva. Te mreže, međutim, ne bi smjele ograničiti djelovanje na ekonomska pitanja. One moraju koristiti uticaj i stručnost i za odbranu ključnih demokratskih praksi, poput slobodnih i poštenih izbora i slobode štampe.

Sistem zapadnog demokratskog kapitalizma je izgubio mnoge svoje zagovornike, pri čemu uporno usmjeravanje pažnje na njegove manjkavosti često zasjenjuje njegove uspjehe. Mnogi širom ideološkog spektra mogli bi se radovati padu nekih kapitalističkih titana. Ali ova poučna priča nije o ideologiji, lijevoj ili desnoj, već o eroziji institucija i usponu takmičarskog autoritarizma. Svima je u interesu da se poslovni lideri obavežu na demokratske prakse i institucije, bez obzira na to koja je partija na vlasti. Alternativa je političko okruženje u kojem svi imaju manje prava i manje slobode – uključujući, prije ili kasnije, i oligarhe. To je prava lekcija Rusije, gdje oligarha više nema, ali pogubne posljedice njihovog izbora da podrže nepravedan sistem i dalje traju.

Hartvel je profesor međunarodne poslovne politike i direktor Instituta za međunarodni menadžment na Školi za menadžment i pravo Univerziteta primijenjenih nauka u Cirihu

Olsen je profesorka globalne javne politike i političkih nauka na Hamfrijevoj školi javnih poslova Univerziteta Minesote

Članak je objavljen u časopisu “Forin afers”