Ni operacija nije uspjela, ni pacijent nije preživio

<!—->Budućnost više ne djeluje kao klub koji je upao u krizu, nego kao klub koji je krizu pretvorio u način života.

I zato Spalevićev odlazak nije kraj priče. Nije ni ozbiljan zaokret, barem ne sam po sebi. To je tek još jedan događaj u sezoni u kojoj se šampion države izgubio između tabele, saopštenja, istraga, velikih obećanja i često bez objašnjenja. U sezoni u kojoj se o Budućnosti više govorilo kao o predmetu, projektu, problemu ili plijenu nego kao o fudbalskom timu.

Jer, kada aktuelni šampion države dočeka maj tako što više od 450 minuta ne može da postigne gol, kada se na tabeli nalazi samo tri boda od zone baraža, kada se u i oko kluba više priča o kancelarijama, istragama, aneksima, investitorima, političkim kombinacijama i tokovima novca nego o fudbalu, onda odlazak jednog čovjeka ne može da zatvori priču. Može samo da je otvori, i to baš na mjestu na kojem bi mnogi najradije preskočili nekoliko strana.

Budućnost danas podsjeća na pacijenta kojem su svi već po jednom nešto operisali, samo niko nije siguran ko je bio hirurg, ko anesteziolog, ko rođak koji je preko veze ušao u salu, a ko je sve vrijeme stajao sa strane i objašnjavao da je stanje stabilno.

Dolazili su novi ljudi, nova obećanja, novi rezovi, novi treneri, nove konferencije za medije, bilo je i onih koje su bili monolozi, i nove rečenice o stabilizaciji, sistemu i zdravim osnovama.

Zimus je stigla finansijska injekcija od oko dva miliona eura. Došao je Miodrag Grof Božović, ime koje u crnogorskom fudbalu još uvijek nosi težinu. Došao je Nenad Maslovar, čovjek koji je usko povezan sa Božovićem.<!—->

Stiglo je 11 igrača, praktično pola nove svlačionice: Nemanja Nikolić, Stefan Hajdin, Miloš Milović, Vasilije Terzić, Miloš Drinčić, Srđan Krstović, Mihajlo Nešković, Andrej Pupović, Nikola Janjić, Nikola Medojević i Marko Šćepanović.

I poslije svega toga, tim je nastavio da tone.

To je najteži dio ovog pada. On se ne može spakovati u udobnu, malu kutiju i zalijepiti jedna etiketa, jer nit je mala kutija niti može da bude sve svedeno na jednog krivca.

Ni Miodrag Božović, naravno, iz ove priče ne može da izađe kao čovjek koji je samo zatekao nered i nemoćno ga posmatrao sa strane. Popularni Grof je doveden baš zato što nije trebalo da bude običan trener, nego autoritet, neko ko će svlačionici dati oblik, ekipi ideju, a klubu makar privid fudbalske logike.

Umjesto toga, Budućnost ni pod njim nije izgledala jasnije, hrabrije, organizovanije, pa ni naročito življe. Može se govoriti o naslijeđenim problemima, lošoj selekciji (ponavaljamo 11 novih igrača), pritisku i stanju u kojem je klub već bio, ali trener tog imena i tog iskustva ne može se sakriti iza opšteg haosa. Ako je došao kao veliko rješenje, onda mora ponijeti i dio odgovornosti što se rješenje na terenu nije vidjelo.

Ako ekipa preko 450 minuta ne može gol da da, onda ima i te kako dio tereta i na njegovim rukama.

Predrag Kažić je smijenjen i teško je reći da je takva odluka bila iznenađenje kada se pogleda rezultat, atmosfera oko tima i kompletan haos u kojem se Budućnost našla.

Ali njegova smjena nije mogla da bude čarobni prekidač, ona scena iz filmova u kojoj neko konačno pritisne pravo dugme i sve mašine ponovo prorade.

U prethodnom periodu klub je imao ono o čemu većina crnogorskih sredina može samo da sanja. Imao je titulu, talente, tržište, transfere koji su probili lokalni plafon.

Vasilije Adžić je otišao u Juventus u poslu koji se tretira kao istorijski za crnogorski fudbal. Andrija Bulatović je završio u Lansu, Andrej Kostić u Partizanu (ispod svake tržišne vrijednosti), uz procente i dodatnu priču koja je kasnije dobila novu dimenziju kada se otvorila mogućnost njegovog velikog transfera ka Italiji.<!—->

Samo što je kod nas, nekim čudnim sportskim zakonom gravitacije, i zarada od velikih poslova uspijevala da se pretvori u staro pitanje: gdje su pare?

To je možda i najporazniji detalj cijele priče. Klub koji proda najbolje što ima ne smije poslije toga da izgleda kao čovjek koji je krenuo na put, pa na autobuskoj stanici shvatio da mu je nestao novčanik.

Klub koji napravi najveće izlazne poslove u istoriji crnogorskog fudbala ne smije da dođe u situaciju da mu kancelarije postanu prostor iz kojeg se izuzima dokumentacija. Klub koji od grada dobije ozbiljan novac ne smije da nastavi da proizvodi finansijsku maglu.

A upravo se to predugo proizvodilo: magla, saopštenja, međusobne optužbe, poluodgovori i onaj dobro poznati osjećaj da svi sve znaju, samo se nikako ne stiže do rečenice u kojoj postoje ime, prezime, potpis i posljedica.

SPO je ušao u prostorije kluba. SDT se bavio tokovima novca. U javnosti su se pojavljivale ozbiljne brojke o provizijama, aneksima i transferima.

Govorilo se o milionskim iznosima, o poslovima koji su morali da budu temelj neke nove, pametnije i stabilnije Budućnosti, a pretvorili su se u materijal za istražne organe, političke obračune i kafanske verzije istine. Poslije svega, navijač i dalje nema osjećaj da je neko zaista položio račun. Nema utisak da je klub otvorio knjige i rekao: evo, ovako smo poslovali, ovoliko je ušlo, ovoliko izašlo, ovo su odluke, ovo su ljudi koji su ih donijeli, a ovo su posljedice.

Umjesto toga, završilo se u poznatom crnogorskom sportskom lavirintu, u kojem odgovornost stalno postoji kao riječ, ali rijetko kao praksa.

Spalević je u ostavci napisao da je klub pravno konsolidovan, da su obaveze redovno izmirivane, da su sportskom sektoru dati uslovi i autonomija.

Možda je dio toga administrativno tačan. Samo, fudbal ima jednu nepristojnu naviku: veoma brzo pokaže kada se papir i teren ne poznaju. Na papiru može da piše stabilnost. Na tabeli piše Budućnost 43, Jezero 40 bodova, Sutjeska 26 više. Na papiru može da piše kvalitetan prelazni rok. Na terenu piše 450 minuta bez gola. Na papiru može da piše šampionski razvoj. U stvarnosti se vidi klub koji je izgubio naviku da liči na sebe.

Miodrag Božović je na početku rekao da je stanje ružno za klub renomea Budućnosti. Bio je u pravu, možda i više nego što je tada mogao da pretpostavi. Jer ružno nije samo kada se izgube utakmice. Ružno je kada se klub navikne na improvizaciju, kada se svaka nova garnitura predstavi kao početak, a završi kao da nas je neko zaglavio u “Dan mrmota”.

Ružno je kada treneri dolaze i odlaze brže nego što se formira ideja igre. Ružno je kada svlačionica svaka tri mjeseca dobije novo lice, a klub nijednom ne dobije kičmu.

Priča sa Sergejem Lomakinom, ili makar javna priča o njemu, najbolje pokazuje koliko je Budućnost došla do tačke u kojoj se panika lako prodaje kao vizija.<!—->

Lomakin nije anonimni investitor sa čistom, jednostavnom biografijom koju možeš predstaviti u tri rečenice i završiti stvar. Naprotiv. To je čovjek čije se ime vuče kroz ozbiljne sportske, poslovne i političke krugove, sa pozadinom koja traži oprez, provjeru i mnogo više od lokalnog oduševljenja pričom o “spasiocu”. Pafos jeste pod njegovim uticajem napravio veliki iskorak i izašao na evropsku mapu, ali Budućnost nije dužna da zbog toga zatvori oči pred ostatkom biografije.

Čovjek kojem je Kipar oduzeo takozvani zlatni pasoš, koji je u Srbiji generalni direktor Bokserskog saveza, koji se vezuje za više sportskih projekata i političkih adresa u regionu, ne može se uvesti u priču o najvećem crnogorskom klubu kao da se radi o bezazlenom meceni koji će iz ljubavi prema fudbalu riješiti ono što domaće uprave godinama nijesu znale ili nijesu htjele da riješe. Takva pozadina ne mora unaprijed da znači diskvalifikaciju, ali mora da znači crvenu lampicu. I to onu koja se ne gasi osmijehom na sastanku, velikim obećanjem ili pričom da “tako funkcioniše ozbiljan fudbal”.

Ako Lomakin, ili bilo ko sličnog profila, ulazi u Budućnost, javnost mora znati mnogo više od toga da ima novac i da je negdje već napravio rezultat. Mora znati ko tačno ulazi, sa kojim kapitalom, pod kojim uslovima, preko kojih firmi, sa kakvim pravima, kakvom kontrolom i kakvim izlaznim mehanizmima. Budućnost ne smije da zamijeni domaću netransparentnost uvoznom netransparentnošću, samo zato što ova druga dolazi sa evropskim ambicijama i boljom prezentacijom.

Međutim kako sada kruži priča oko kluba, i taj posao je prošao kao u sve u mandatu ove uprave kluba.

Najgora je ova zona između, u kojoj se jedno ime pusti u javnost, izazove potres, pa se onda svi ponašaju kao da se ništa nije dogodilo.

Klub je već predugo politički plijen. To svi vide, čak i kada niko ne želi da izgovori do kraja. On jeste simbol grada, ali je prečesto tretiran kao prostor za kadrovsko namještanje, uticaj, kontrolu, postavljanje po partijskoj liniji, rodbinskoj.

Zato ova kriza nije pala s neba. Rasla je dugo, samo se rezultat koristio kao šminka. Titula je prekrivala bore. Transferi su prekrivali rupe. Grad je prekrivao minus. Velika imena su prekrivala odsustvo sistema. A onda je lopta prestala da ulazi u gol i sve se odjednom vidjelo jasnije: bez filtera, bez svečane bine, bez velikih riječi i bez onog umirujućeg tona kojim se obično objašnjava da će sve biti u redu čim prođe još jedno kolo.

Budućnosti danas ne treba još jedno veliko obećanje. Ne treba joj ni nova konferencija na kojoj će se govoriti o tradiciji, veličini, navijačima i obavezi prema gradu. To smo čuli previše puta. Potreban je javni presjek stanja. Potrebna je nezavisna finansijska revizija. Potrebna je jasna analiza svih velikih transfera, svih provizija, svih aneksa i svih ugovora koji su klub doveli u ovu poziciju. Potreban je sportski plan koji ne počinje zimskom kupovinom pola tima. Potrebna je uprava koja Budućnost neće gledati kao stepenik, plijen ili tuđu igračku.<!—->

Najzad, potreban je neko ko će reći da klub ne može vječno da živi od emocije navijača i budžeta grada, dok se profesionalizam pojavljuje samo u saopštenjima.

Spalevićeva ostavka može biti početak, ali samo ako iza nje dođe istina. Ako ostane tek promjena imena na vratima kancelarije, klub će nastaviti da se liječi istom terapijom koja ga je i dovela do intenzivne njege. Još jedan predsjednik, još jedan direktor, još jedan trener, još jedan investitor u najavi, još jedna zima sa 11 pojačanja, još jedna sezona u kojoj se na kraju pitamo kako je moguće da najveći klub u državi opet izgleda kao improvizacija.

Zato naslov je grub, ali stanje je još grublje.

Ni operacija nije uspjela, ni pacijent nije preživio.

Samo što u slučaju Budućnosti još ima pulsa. Ima ga u ljudima koji i dalje dolaze, psuju, nerviraju se, pamte bolje dane i ne pristaju da klub od 100 godina bude sveden na bilans nečijih mandata. Ima ga u dresu koji i dalje znači više od trenutne tabele. Ima ga u imenu koje je veće od svih uprava koje su ga pozajmljivale za svoje fotografije… Ali puls nije plan.

A Budućnost je potrošila previše vremena dokazujući da može da preživi haos. Sada mora da dokaže da može da preživi ljude koji su je u haos doveli.