Od ljubavi do usamljenosti: Veče rečenica koje su dirnule Podgoricu

Mirjana Bobić Mojsilović na Sajmu knjiga govorila je o emocijama, knjigama, ženama i svijetu brzine i privida, ostavljajući publici snažnu poruku da „svaki čovjek zaslužuje jednu dobru rečenicu“

Sala 20. Međunarodnog podgoričkog sajma knjiga i obrazovanja bila je sinoć ispunjena do posljednjeg mjesta na književnoj večeri sa Mirjanom Bobić Mojsilović, koja je publici priredila emotivan, duhovit i duboko iskren razgovor o ljubavi, usamljenosti, književnosti, ženama, čitanju i vremenu u kojem živimo.

Moderatorka večeri Jelena Božović razgovor je otvorila neobičnom najavom – stihovima iz jedne od najpoznatijih ljubavnih pjesama gošće večeri: "Pošto me nikad nisi voleo da bi me držao za ruku, il' odveo na more, u neku daleku luku, da me hraniš prstacima, da, za mene, ubereš morsku zvezdu; Da se spuštamo niz ulicu sa tvojom rukom, na mom struku. Ili, da hodaš sa mnom do crkvice Svetog Ilije, na nekom grčkom ostrvu ili na kopnu, ako ti je milije…

"Da, bio si sa mnom u svakoj pesmi! U knjigama, u brigama, u tortama, u akvarelima, i drugim bojama! U porubima na haljinama, u svim blizinama, i daljinama! U razgovorima, u jezerima i morima! U usponima, i u stvaralačkim krizama…Ubila te i ljubila, i ponovo te oživela, da bih te srela na kraju neke priče. Ili, za potrebe male strofe, da, stavljala sam ti tačke, zareze i apostrofe! Kao što vidiš, ja ništa ne krijem. Stvarno nemam za čim da žalim: Jer, ja sam hodočasnik, i ljubav je moj Jerusalim."

Veče je tako odmah dobilo ton intimnog razgovora o emocijama, a voditeljka je Mirjanu Bobić Mojsilović upitala da li je ljubav i dalje najljepša tema književnosti.

"Naravno da jeste", odgovorila je književnica. "Pogotovo onda kada je nema. Ljubav je protjerana sa javne scene. Zamijenjena je drugim vrijednostima materijalističke civilizacije: seksom, uspjehom, statusom i novcem. Ali ljudi koji su voljeli imaju uspomene. Oni koji nijesu voljeli, nemaju čega da se sjećaju".

Pozivajući se tim riječima na Duška Radovića, istakla je da isto važi i za umjetnost:

"Živjela umjetnost, jer samo umjetnošću možemo da se borimo i pobijedimo u ovoj civilizacijskoj borbi svjetlosti i mraka, dobra i zla. I imam dobru vijest – mi pobjeđujemo."

Razgovor se potom otvorio prema problemima savremenog društva i pitanju da li današnje generacije drugačije vole.

Bobić Mojsilović ocijenila je da je čovjek postao žrtva globalne civilizacije brzine i privida: "Uvalili su nam elektroniku, brzinu i mnogo privida da smo voljeni, da smo bitni i da postojimo, dok nam sa druge strane neprestano šalju poruku da nikada nećemo biti dovoljno mladi, dovoljno lijepi, dovoljno uspješni i dovoljno važni".

Upravo iz tog osjećaja, smatra ona, nastala je "epidemija usamljenosti", o kojoj govori i njen roman "Sazvežđe svitaca".

Govoreći o knjizi, kazala je da je njena osnovna ideja da čovjek koji čita nikada ne može biti "nula".

"Mediji nas ubjeđuju da običan čovjek koji nije milioner, koji nema najveće mišiće, koji nije Kardašijan, nema čemu da se nada. A ja imam kontra-tezu: čovjek koji čita uvijek i na svakom mjestu ima zaštitu knjiga koje je pročitao".

Posebno nadahnuto ispričala je priču koja ju je inspirisala u nastanku jednog od junaka romana. Riječ je o radniku gradske čistoće iz Beograda, čovjeku kojeg je godinama sretala u kraju i koji joj je jednog dana rekao da studira i da godišnje pročita 52 knjige.

"Rekao mi je: 'Svi mi se smiju.' Ja sam mu odgovorila: 'Ti si heroj Beograda, heroj Srbije, heroj našeg doba.'"

Objavila je njihovu fotografiju na Instagramu, a priča je ubrzo postala viralna.

"Za dva dana postao je najljepša priča Srbije. Zvali su ga u emisije, na televizije, u Skupštinu grada, poklonili mu sabrana djela Dostojevskog u kožnom povezu. A najljepše od svega – skinuli su ga sa metle i dali mu posao u kancelariji."

Publika je ovu priču ispratila snažnim aplauzom.
U nastavku večeri govorilo se i o društvenim mrežama i savremenom načinu života.

"Najveća laž matriksa jeste što nas je ubijedio da smo dovoljni sami sebi. Nekada ti je za fotografiju bio potreban drugi čovjek, a danas imaš selfi – sam sebi se diviš."

Kroz smijeh je dodala da danas ljudi broje lajkove i srca na Instagramu, vjerujući da im to potvrđuje vrijednost.

Poseban dio razgovora bio je posvećen ženama piscima i ženskoj publici.

"Žene su danas najveći čitaoci. One kupuju knjige, dolaze na književne večeri, idu u pozorište. Logično je bilo da se iz toga rodi veliki broj žena pisaca."

Kritikovala je pojam "žensko pismo", ističući da književnost ne može da se dijeli po polu.

"Literatura ne može da se dijeli po hormonima. Ne postoji estrogenska i testosteronska književnost. Postoje samo dobre i loše knjige."

Dodala je: "Da nema žena koje čitaju, danas ne bi postojala izdavačka industrija".

Govoreći o književnosti, istakla je da je svaki pisac u stvari autobiografski pisac.

"Ne možete pisati izvan vlastitog iskustva. Sve knjige koje ste pročitali, svi ljudi koje ste sreli, svi filmovi koje ste gledali – sve to ulazi u vaše pisanje."

Kazala je i da se u njenim knjigama gotovo uvijek pojavljuju biblioteke, knjige i poezija.

"Moji junaci uvijek tragaju za knjigom koja će im promijeniti život".

Veče je završeno čitanjem njene duge, emotivne pjesme o ljubomori, propuštenim ljubavima i pogrešnom tajmingu emocija. Publika je stihove slušala u tišini, a zatim je nagradila dugim aplauzom.

Na kraju večeri Bobić Mojsilović zahvalila se publici i organizatorima sajma, ističući da se u Crnoj Gori uvijek osjeća kao kod kuće.

Za kraj je ostala njena možda i najvažnija rečenica večeri:

"Svaki čovjek na ovom bijelom svijetu zaslužuje jednu dobru rečenicu."

Književnica je govorila i o ličnoj krizi tokom pandemije i nastanku jednog od najvažnijih trenutaka romana. Ispričala je kako je ispred svoje zgrade srela mladića za kojeg je instinktivno osjetila da dolazi da naplati dug od sina nepokretne komšinice.

"Pitala sam ga: 'Molim vas, nemojte to da uradite. Ta žena je nepokretna.' On me pogledao i rekao: 'Ali on je zavio pola Vračara u crno.'"

Kako je kazala, tada mu je rekla: "Tebe sigurno nikad niko nije nazvao dobrim čovjekom."

"Počeo je da bježi niz ulicu, a ja sam vikala za njim: 'Zbog ovoga što si danas uradio, Bog će biti sa tobom kad ti bude najpotrebnije.'"

"Niko više neće biti usamljen ako bude imao snage da pogleda drugoga u oči. Svi smo mi kao svici – trajemo kratko, pa hajde onda da zasvijetlimo makar malo".