Od čovjeka koji je “čekao Englesku” do selektora Švedske pred vratima Mundijala

<!—->Grejam Poter je dugo bio upravo takva figura u engleskom fudbalu, trener o kojem se govorilo kao o čovjeku koji čeka svoj red, kao o imenu koje će jednog dana prirodno doći na mjesto selektora Engleske, ne zato što je bio glamurozan, bučan ili medijski neodoljiv, već zato što je djelovao kao racionalan odgovor na pitanje kako izgleda moderan engleski trener koji zna da gradi, razvija, objašnjava i unapređuje.

Dok je u Brajtonu radio posao zbog kojeg su ga ozbiljni ljudi gledali sa poštovanjem, a površniji sa blagim čuđenjem kako neko bez velike igračke biografije može da napravi tim koji više ne liči na kandidata za ispadanje, nego na klub sa identitetom, strukturom i smislom, Poter je djelovao kao čovjek koji ide prema vrhu bez preskakanja stepenika.

Tri pune sezone u Brajtonu nijesu bile važne samo zbog plasmana u gornji dio tabele, nego zbog načina na koji je to urađeno. U Premijer ligi, koja te vrlo brzo ogoli ako iza riječi nema sadržaja, on je uspio da ostavi utisak trenera koji posjeduje ideju, ali nije njen rob, čovjeka koji razumije važnost posjeda, strukture i kontrole, ali koji nije toliko zaljubljen u sopstveni koncept da bi odbio pragmatizam kada utakmica to traži.<!—->

Zbog toga nije bilo čudno što je godinama slovio za potencijalnog nasljednika Gereta Sautgejta.

U zemlji koja je dugo imala problem da proizvede trenera kojeg bi doživjela kao dovoljno savremenog za veliki međunarodni fudbal, a opet dovoljno “svog” da ne izgleda kao uvezeni projekat, Poter je djelovao kao idealna figura.

Nije bio revolucionar koji traži aplauz za svoju hrabrost, niti klasični britanski trener starog kova, već nešto između, spoj edukovanog taktičkog trenera i čovjeka koji zna da napravi proces. A proces je, u njegovom slučaju, uvijek bio ključna riječ.

Problem sa procesima u modernom fudbalu je što ih svi pominju dok pobjeđuješ, a prvi ih napuste kada dođu prvi ozbiljni udarci.

Tako je bilo i sa Poterom u Čelsiju. Njegov mandat na Stamford Bridžu trajao je manje od sedam mjeseci, završio se poslije 31 utakmice i bez obzira na to što je ostavio ožiljak na njegovoj reputaciji, nije uspio da do kraja sruši ono što je ranije izgradio.

Bio je to više udarac nego presuda. I dalje je postojao osjećaj da je problem možda bio i u pogrešnom trenutku, pogrešnom klubu, pogrešnoj vrsti haosa, a ne nužno u tome da je Poter odjednom postao loš trener. Toliko je taj utisak ostao snažan da je i nakon Sautgejtovog odlaska, poslije poraza Engleske od Španije u finalu Evropskog prvenstva 2024. godine, upravo Poter bio prvi favorit mnogih kladionica za mjesto selektora. Na kraju je posao dobio Tomas Tuhel, njegov prethodnik u Čelsiju, što je cijeloj priči dalo dodatni sloj ironije, one gotovo Montipajtonovske.

Još veća ironija stigla je kasnije, kada je Poter prihvatio Vest Hem.

Bio je van fudbala gotovo dvije godine, finansijski potpuno obezbijeđen poslije otpremnine iz Čelsija, dovoljno dugo odsutan da može da bira pažljivije i mudrije, a ipak je odabrao klub koji je po svojoj prirodi gotovo sve ono od čega bi trener koji voli vrijeme, stabilnost i postepenu izgradnju morao da bježi.

Vest Hem je za mnoge djelovao kao čudan izbor i to ne zato što je riječ o malom klubu, daleko od toga, nego zato što je to sredina koja često traži rezultate prije nego što se definisao put do njih, klub koji ima svoju emotivnu težinu, veliko tržište i nestrpljenje koje brzo proguta svaki ozbiljniji plan.

Poter je tamo trajao nešto više od osam mjeseci, uz šest pobjeda i čak 14 poraza, a kada je smijenjen u septembru ekipa je bila u zoni ispadanja. Ako je Čelsi bio reputacijski udarac koji se još mogao objasniti kontekstom, Vest Hem je djelovao kao potvrda da je njegova karijera ušla u opasnu zonu u kojoj se više ne govori o sljedećem velikom poslu, već o pokušaju da se povrati narušeni kredibilitet.<!—->

A onda je došla Švedska i cijela priča je odjednom počela da izgleda drugačije.

To je možda i najzanimljiviji dio Poterove trenerske biografije, to što je u zemlji u kojoj ga nijesu doživljavali kao još jednog engleskog trenera sa zanimljivim CV-jem, nego kao nekoga ko je tamo davno ostavio stvaran trag, dočekan sa mnogo više topline i povjerenja nego u sopstvenoj fudbalskoj kulturi. U Engleskoj su ga mnogi već gledali kroz prizmu propuštenih šansi, u Brajtonu mu nijesu svi oprostili način odlaska, u Čelsiju ga pamte po porazima, u Vest Hemu po još jednoj neuspješnoj epizodi, a u Švedskoj i dalje postoji sjećanje na čovjeka koji je još 2010. godine preselio porodicu, došao iz britanskog fudbalskog sistema u Ostersund, gradić poznat po skijanju, i od tamošnjeg četvrtoligaša napravio priču koja je prevazišla domaće okvire.

FK Ostersunds pod Poterom nije bio samo simpatična priča o usponu malog kluba, nego ozbiljan dokaz da trener može da promijeni čitavu fudbalsku geografiju jednog mjesta. Tri promocije, izlazak u najviši rang, osvajanje Kupa Švedske, pa zatim i evropsko putovanje koje je uključivalo izbacivanje Galatasaraja, ravnopravnu grupu sa Atletik Bilbaom i nokaut fazu protiv Arsenala, sve to nije izgledalo kao prolazni bljesak, nego kao proizvod preciznog, strpljivog i inteligentnog rada. Neka verzija Bodo/Glimta prije Bodo/Glimta.

Važno je pritom da Poterov Ostersund nikada nije bio samo romantična ekipa koja igra lijepo da bi se o njoj pisale lijepe priče. Imao je i čvrstinu. Znao je da se prilagodi. Znao je da brani. Znao je da bude pragmatičan.

U revanšu sa Galatasarajem u Istanbulu, sa prednošću iz prvog meča, njegov tim je izdržao meč u kojem je domaćin imao 18 pokušaja naspram njihova dva i izvukao rezultat koji im je bio potreban. To je važan detalj, jer mnogo govori o Poteru. On jeste trener ideje, ali ne i trener sujete.<!—->

Upravo zato je Švedska, kada je poslije katastrofalnog starta kvalifikacija pod Jonom Dalom Tomasonom tražila novi odgovor, djelovala kao sredina u kojoj Poter može da vrati smisao sopstvenoj karijeri.

Ne samo zato što su ga tamo poštovali, nego i zato što reprezentativni fudbal po svojoj prirodi više prašta trenerima koji razmišljaju jasno nego trenerima koji žele da svaki detalj kontrolišu do posljednjeg treninga. Reprezentacija ti ne daje svakodnevni rad, ali ti daje koncentrisanu odgovornost, čistiju hijerarhiju i ponekad zdraviji odnos između ideje i izvršenja, ukoliko znaš da prepoznaš šta grupa može da iznese.

A Švedska je imala ozbiljnu grupu igrača, samo što od tog kvaliteta nije pravila rezultat. Viktor Đokereš, Aleksander Isak, Dejan Kuluševski, Lukas Bergval, Entoni Elanga, Jasin Ajarij, to su imena koja ti na papiru govore da u toj reprezentaciji postoji dovoljno talenta da se ne tavori, ali rezultati su bili loši, a samopouzdanje nisko. Remi i tri poraza na startu kvalifikacija, u grupi sa Švajcarskom, Kosovom i Slovenijom, ostavili su Švedsku na dnu i gurnuli je ka baražu kao jedinom realnom izlazu. Da nije bilo osvajanja grupe u trećem rangu Lige nacija, vjerovatno ne bi ni bilo te dodatne šanse.

Poter je, međutim, vrlo brzo uradio ono što ozbiljni treneri rade kada preuzmu tim u problemu. Nije prvo pokušao da bude dopadljiv, nego da bude funkcionalan.

U njegovim prvim mečevima nije odmah došao rezultat, poraz od Švajcarske i remi sa Slovenijom to jasno pokazuju, ali su ta dva susreta bila važna kao dijagnostika.

Vidio je da tim sa četvoricom pozadi prima previše golova, da defanzivna linija nema sigurnost, da ekipa djeluje raštrkano i ranjivo, i počeo je da pomjera stvari ka sistemu sa petoricom pozadi, odnosno sa trojicom centralnih defanzivaca, što je većem dijelu te zadnje linije bilo bliže i prirodnije zbog klupskih navika.

Tu se vidi ono što je oduvijek bilo Poterova snaga. Ne ideološka tvrdoglavost, nego sposobnost da racionalno objasni i praktično sprovede put od problema do rješenja. On ne djeluje kao trener koji će igrače zapaliti parolom, nego kao neko ko će ih ubijediti logikom. A u reprezentativnom fudbalu, posebno kada vremena nema mnogo, to može biti presudno. Švedska je to osjetila vrlo brzo. I prije nego što su rezultati pod njim zaista eksplodirali, savez mu je produžio ugovor do 2030. godine, što je samo po sebi poruka da su u njemu vidjeli više od privremenog vatrogasca.

Pravi ispit stigao je protiv Ukrajine u polufinalu baraža. Zbog rata, utakmica je igrana na neutralnom terenu u Valensiji, što joj je dalo dodatnu nelagodu i neobičnu atmosferu. Poter je imao samo dva dana da pripremi ekipu, bez Isaka i Kuluševskog, dvojice najzvučnijih ofanzivnih igrača, i umjesto da pokušava da glumi dominaciju, postavio je tim tako da bude kompaktan, težak za probijanje i maksimalno koncentrisan na detalje, posebno na prekide.

Posjed lopte bio je na strani protivnika, Švedska ga je imala tek 32 odsto, ali je pobijedila 3:1, uz het-trik Đokereša. To nije bila pobjeda koja služi za estetsku samopromociju, nego za dokaz da je trener vrlo precizno shvatio šta ovaj tim trenutno može i kako u jednoj utakmici može da poveća šanse za prolaz.

I to je najvjerovatnije najveći obrt Poterove priče. Godinama je važio za trenera kojeg se doživljava kroz englesku fudbalsku budućnost, čovjeka koji će možda jednog dana voditi Englesku, a sada je na pragu Mundijala sa Švedskom, zemljom koja ga je svojevremeno prihvatila kada je bio samo ambiciozni trener iz nižih liga.

Postoji u tome neka tiha pravda, gotovo književna urednost koju fudbal rijetko nudi. Dok su mu u domovini crtali put, stvarni izlaz iz krize otvorio mu se tamo gdje je odavno ostavio trag.

Važno je i to što igrači očigledno vjeruju u njega. Jasin Ajarij ga opisuje prije svega kao sjajnu osobu, pa tek onda kao trenera, čovjeka koji okuplja grupu i vraća osjećaj zajedništva. Takve rečenice nijesu ukras. U reprezentaciji, gdje nemaš luksuz da mjesecima drilaš automatizme, vrlo često presudno bude to koliko brzo napraviš povjerenje. Poter je očigledno uspio upravo to. Nije došao kao spasitelj koji mijenja sve preko noći, nego kao trener koji je grupi objasnio kako da opet liči na tim.

Utorak i meč sa Poljskom zato nijesu samo prilika za plasman na Svjetsko prvenstvo, nego i veliko ogledalo same Poterove karijere. Ako Švedska ode na Mundijal, to neće biti samo reprezentativni uspjeh jedne zemlje sa jakom fudbalskom tradicijom, nego i svojevrsna rehabilitacija čovjeka čije su posljednje klupske epizode ostavile previše sumnje oko onoga što zaista jeste.

A možda odgovor nikada nije bio toliko komplikovan. Možda Poter nikada nije bio trener za haotične klubove koji svake sedmice traže novu istinu, nego za sisteme koji vjeruju u izgradnju, za sredine u kojima proces nije psovka, nego plan.

Zato bi bilo i pomalo simbolično da se na Svjetskom prvenstvu pojave Tomas Tuhel sa Engleskom i Grejam Poter sa Švedskom, dvojica trenera koje je ista klupa u Čelsiju progutala na različite načine, ali koji su do najveće reprezentativne scene stigli sasvim različitim putevima. Tuhel kao veliko ime koje je Engleska uvezla da bi ubrzala put do trofeja, Poter kao trener kojeg je ta ista Engleska dugo gledala kao “svog budućeg selektora”, pa ga na kraju prepustila drugoj zastavi.