Ceh za „Zetsku plovidbu” 8,17 miliona: Komisija predložila obeštećenje u dvodecenijskom sporu, država sprema žalbu

Komisija za povraćaj i obeštećenje smatra da nasljednicima nekadašnje imperije treba dati restituciju za oduzetih 28.000 kvadrata i 24 broda “Informacije CG” saznaju da će država sporiti tu odluku pred Komisijom za žalbe

Obeštećenje nasljednika bivših vlasnika kompanije “Zetska plovidba” moglo bi državnu kasu da košta 8.179.862 eura, jer je barska Komisija za povraćaj i obeštećenje odlučila da im Crna Gora toliko duguje – nakon što im je sredinom prošlog vijeka bivša Federativna Narodna Republika (FNR) Jugoslavija otuđila više brodova i zemljište u Kotoru.

To, između ostalog, piše u prvostepenoj odluci koju je početkom maja donijela Komisija, u koju su “Informacije CG” imale uvid.

Na ovo rješenje postoji mogućnost žalbe Vladinoj Komisiji za žalbe za povraćaj i obeštećenje.

Prema nezvaničnim informacijama “Informacije CG”, država Crna Gora će se žaliti na ovu odluku.

Nasljednici oduzete imovine, prema ranijem pisanju “Informacije CG”, procijenili su da im je država dužna 67,5 miliona eura za imovinu i preduzeća brodovlasnika i bankara Lala Zubera i Anastasije Gregović.

Kompanija “Zetska plovidba” je nekada upošljavala stotine ljudi, a imala je 37 brodova koji su povezivali Crnu Goru sa Turskom, Italijom, dok je postojala i linija za SAD. Zuber je posjedovao imovinu na Cetinju, Kotoru, Budvi, Petrovcu i Ulcinju, ali mu je nakon Drugog svjetskog rata imovina nacionalizovana i oduzeta.

Jedna od nasljednica Zubera, Ambra Declich (Deklić) Grandi kazala je “Vijestima” da ovo nije jedini slučaj koji vode, već imaju i dva pred istom Komisijom za imovinu u Ulcinju i Petrovcu, kao i jedan pred Komisijom u Podgorici za imovinu na Cetinju. Ona je naglasila da je nacionalizacija poništila dostignuća te porodice, ali da pravdu u sporu koji traje 22 godine još nisu dobili jer proces ometaju sukob interesa, zakonske manjkavosti, nekontrolisana privatizacija, manjak resursa i nedostatak nezavisnosti Komisije…

Zahtjev o kojem je odlučila barska Komisija podnijeli su sredinom oktobra 2005. godine Ivan Zuber i drugi, pri čemu je navedeno da je njihovim pravnim prethodnicima, po ukazu Predsjedništva Prezidijuma Narodne skupštine FNR Jugoslavije – 25. novembra 1946. godine oduzeto vlasništvo “Zetske plovidbe”.

“Usvaja se zahtjev za obeštećenje oduzetih imovinskih prava bivšeg vlasnika ‘Zetska plovidba’, pa se neimenovanim nasljednicima Lala Zubera vrši obeštećenje u iznosu od 8.179.862 eura za oduzete nepokretnosti površine 257 kvadrata u katastarskoj opštini (KO) ‘Škaljari’, uz vanprivrednu zgradu površine 16.005 kvadrata, kao ‘New Fjord Developments’ i zemljište ispod objekata površine 8.851 u KO ‘Dobrota I’, kao svojina ‘Napredak AD’ i društvena stambena zgrada površine 397 kvadrata u KO ‘Dobrota I’, kao korišćenje ‘Napredak AD’, sve ukupne površine 2.551 kvadrata. Nalaže se Fondu za obeštećenje da nasljednicima isplati utvrđeni iznos, nakon izvršnosti ovog rješenja i pravosnažnosti rješenja o nasljeđivanju. Nalaže se Upravi za nekretnine Kotor da nakon izvršnosti ovog rješenja, izvrši brisanje zabilježbe ‘restitucije’ iz ‘G’ lista KO ‘Škaljari’ i KO ‘Dobrota SI’”, ističe se u odluci, uz napomenu da se isplata radi i zbog oduzimanja 24 broda.

Deklić Grandi je pojasnila da je nacionalizacija bila šokantan proces koji je poništio dostignuća Lala Zubera, čovjeka koji je, kako kaže, između dva svjetska rata bio zaslužan za oživljavanje crnogorske ekonomije i izgradnju infrastrukture, pomorskog saobraćaja i puteva. Naglasila je da je svu imovinu naslijedila Crna Gora i da se ona i danas eksploatiše, između ostalog i zgrada u kojoj se nalazi Nacionalna biblioteka Crne Gore na Cetinju, koja je tokom nacionalizacije bila registrovano sjedište brodarske firme “Zetska plovidba”. Navodi da je Zuber zgradu kupio 1931. od Kraljevine Italije.

Kaže da je je Zuber zgradu u kojoj se nalazila Srpsko-albanska banka na Cetinju, kupio od Francuske 1925. godine, te da je objekte renovirao zbog zapuštenosti i adaptirao za potrebe preduzeća koja su zapošljavale stotine ljudi.

Dodala je i da je na starom zemljištu “Zetske” u Škaljarima, na parceli od 21.000 kvadrata planirana nova kotorska marina…

“Pripadam trećoj generaciji potomaka Lala i Anastazije i uprkos procesu tranzicije Crne Gore, mogu da posvjedočim da zakonske obaveze restitucije nisu ispunjene već 22 godine. Istovremeno, privatizacija naše imovine je bila veoma profitabilna, ali ne postoji obračun milionskih profita koji je mogao biti iskorišćen za nadoknadu štete… Djeda je ubila ruka komunista 1947. godine u luci Braunsvil, Teksas, SAD, godinu dana nakon što su mu sva preduzeća bila nacionalizovana. U ranim godinama komunizma postojala je posebna naredba da se eliminišu vlasnici velikih preduzeća i kompanije koje bi mogle predstavljati prijetnju jugoslovenskom režimu. Lale je takođe bio veoma uticajan član beogradskog parlamenta prije nego što je režim preuzeo vlast. Naša baka Anastazija, iscrpljena zlostavljanjem, nepravdom i nedostatkom sredstava za suočavanje sa teškom bolešću, oduzela je sebi život 1959. godine”, istakla je Deklić Grandi.

Ona je navela da su imali troje djece, koja su imala 23 potomka, te da žive u Crnoj Gori, Italiji i Holandiji.

Deklić Grandi je pojasnila i da je krajem 1970-ih godina, nakon dugog sudskog postupka, njen otac Drago Deklić, (advokat, pisac i novinar) dobio konačnu presudu Višeg suda u Titogradu – da je privatna kuća njegove svekrve i njene bake Anastazije u Petrovcu, na mjestu gdje je danas Hotel “Riva”, greškom nacionalizovana.

Deklić Grandi je naglasila da im je rečeno da nije postojao Zakon o restituciji, pa se zgrada i bašta u Petrovcu nisu mogli vratiti porodici. Dodala je da joj je otac preminuo 2002. godine, dok je Zakon o restituciji usvojen 2004. ali da nikada nisu dobili nadoknadu iako je procjena bila skromna po Zakonu o povraćaju iz 2007.

“Dobro je poznato da se samo tri odsto zahtjeva za restituciju uspješno riješi, od desetina hiljada. Faktori koji ometaju proces su sukob interesa, veoma manjkav zakon i nekontrolisana privatizacija, nedostatak resursa, nedostatak nezavisnosti komisije itd. Proces nikada nije kompjuterizovan niti sistematizovan, dokumenti su izgubljeni, a mnogi podnosioci zahteva su preminuli – sve to ukazuje na namjernu opstrukciju. Što se tiče prvostepenog rješenja Komisije u Baru, smatramo da postupak nije okončan jer očekujemo žalbu Zaštitnika imovinsko-pravnih interesa, pošto se on žali na svaku odluku nekog državnog organa, kao i Fonda za obeštećenje… Njega imenuje Vlada, a žalbu podnosi Vladinoj Komisiji za žalbe. Iako bi država trebalo da bude prezadovoljna jer smo dobili za jedan dio imovine našeg djeda višestruko manju vrijednost, nego što bi dobili da je postupak okončan prije 2007, godine, tj. prije izmjene zakona. Samo imovina u Kotoru je prije 2007. bila procijenjena od strane vještaka pred opštinškom Komisijom na sada dosuđeni iznos. Zakon ne predviđa pravo na kamatu na dospjeli iznos, pa nema ni govora o nekoj valorizaciji”, naglasila je ona i dodala da pred Komisijom u Baru vode dva postupka za imovinu u Ulcinju i Petrovcu, kao i kod Komisije u Podgorici za imovinu na Cetinju.

Deklić Grandi je istakla da nisu zadovoljni jer je od troje djece Lala Zubera živo samo jedno, i da je pitanje da li će dočekati pravdu.

Upitana da li su zadovoljni iznosom kojim bi ih država mogla obeštetiti, naglasila je da nisu jer se njihov nekadašnji objekat Lazaret u Petrovcu može kupiti za taj novac, dok se radi i o objektu gdje je danas tržni centar “Kamelija” u Kotoru, 21.000 kvadrata u tom gradu gdje je bio hotel “Fjord”, parceli u Bečićima gdje je odmaralište “Naftagasa”, ukupno 33 broda i drugoj imovini…

Ona je istakla i da je odluka o obeštećenju marketinški potez Ministarstva prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine, jer je restitucija uslov za zatvaranje Pregovaračkog poglavlja 23 – Pravosuđe i temeljna prava.

“Ministarstvo nas moze demantovati jedino da se ne ulaže žalba. Nismo optimisti ni u pogledu odluke Vladine Komisije za žalbe. Ako je Komisija u Baru sastavni dio Ministarstva uređenja prostora i državne imovine a Ministarstvo sastavni dio Vlade, kao i njena Komisija za žalbe, ako Zaštitnika imenuje i finansira Vlada, onda je jasno kakva je igra u pitanju. Tu je kompletna ekipa za restituciju. Vrijeme će pokazati jesmo li u pravu”.

Prema spisima u koje su “Informacije CG” imale uvid, Fond za obeštećenje je tokom 2008. tvrdio da se iz dostavljenih spisa ne može zaključiti koliko je 1956. godine bivši vlasnik Lale Zuber posjedovao akcija u “Zetskoj plovidbi”, kada je imovina firme postala opštenarodna. Podnosioci zahtjeva su tokom 2016. tražili donošenje i djelimičnog rješenja jer postupak traje predugo, dok su tadašnjem Ministarstvu finansija ponudili rješenje kroz poravnanje, ali odgovor nisu dobili.

Vještak finansijske struke je u periodu od 2012. do 2014. godine utvrdio da je procijenjena vrijednost “Zetske plovidbe” 14.373.668 eura, od čega nasljednicima Zubera pripada 10,34 miliona. Vještak je naveo i da se kapital firme nije mogao precizno procijeniti.

“U dopunskom nalazu vještaka od 5. oktobra 2016. godine, naveo je da dokumenta koja su pribavljena od Državnog arhiva govore da ne postoji utvrđena vrijednost akcijskog kapitala. Navedena dokumentacija ne sadrži kompletne i tačne podatke na osnovu kojih bi se mogla pouzdano utvrditi vrijednost kapitala ‘Zetske plovidbe’ jer se navode dobici od prodaje brodova, ali i kurs dolara u odnosu na tadašnji dinar koji nije po tvrdnji iz tog dokumenta realan. Takođe se navodi da je vrijednost nepokretne imovine daleko veća od one knjigovodstvene navedene u privremenim izvještajima o revalorizaciji. Stoga vještak smatra da je jedino mjerodavno i u skladu sa zakonom to što je utvrđivao vrijednost imovine u vrijeme formalno-pravnog oduzimanja imovine ‘Zetske plovidbe’, odnosno nacionalizacije”, ističe se u spisima.

Komisija je utvrdila da su nalazi i mišljenja vještaka geodetske, građevinske i finansijske struke objektivna i da je zahtjev za obeštećenje bivših vlasnika osnovan, dok prigovori Fonda za obeštećenje i Zaštitnika imovinsko-pravnih interesa – nisu.

Ističe se da su oni tvrdili da Komisija nije uvažila dopis Državnog sekretarijata za poslove opšte uprave i budžeta iz 1955. godine, u kojem se navodi da je suvlasnik “Zetske plovidbe” bila Jozefina Zuber, te da joj je isplaćivana akontacija za nacionalizovanu imovinu. Dodaje se i da dokumenta Ministarstva finansija iz 1948. pokazuju da je po izmirenju obaveza bila jedini akcionar “Zetske plovidbe”.

Komisija navodi da se Jozefina ipak ne navodi u spisima većinskih akcionara koje je usvajao Zbor akcionara, već da se u svim kao većinski pominje isključivo Lale Zuber i da je bitno vlasništvo u periodu nacionalizacije.

“Komisija je nesporno utvrdila da je na dan oduzimanja ‘Zetske plovidbe’, većinski vlasnik bio Lale Zuber i to u procentu preko 70 odsto. Na ovaj način Komisija je nakon izvođenja predloženih dokaza, našla da je zahtjev za obeštećenje za oduzeta imovinska prava ranijih vlasnika osnovan, iz razloga što se radi o nepokretnostima koje su privedene namjeni, pa po Zakonu o povraćaju oduzetih imovinskih prava i obeštećenja ne mogu biti predmet povraćaja nego bivši vlasnik ima pravo na obeštećenje, kada oduzete stvari ili prava nisu predmet povraćaja, a utvrdi se da mu nije isplaćena pravična ili tržišna nadoknada”, navodi se u odluci Komisije.

Vrijednost oduzete imovine se zakonski procjenjuje prema stanju u trenutku oduzimanja, dok se u slučajevima kada vraćanje nije moguće – isplaćuje obeštećenje.

Predmet restitucije mogu biti maslinjaci, šume i šumsko zemljište, stambene zgrade i stanovi, poslovni objekti i prostorije, neizgrađeno građevinsko zemljište, kao i nekadašnja društvena preduzeća…

Na sajtu “Zuber Gregovic – Dug Crne Gore prema porodici Zuber Gregović”, ističe se da im država Crna Gora duguje 67,5 miliona eura, za šest istorijskih palata, 25 građevina u centru starog Ulcinja, zgradu “Kuća Zubera” na Cetinju, više od 70.000 kvadrata terena i parkova, 22 broda firme “Zetska Plovidba” i dvije nacionalizovane kompanije “Zetska” i “Srpsko-albanska banka”.

“Godine 1966. porodica Zuber prvi put je formalno podnijela zahtjev za povraćaj nacionalizovanih dobara i to posebno onih koja su bila u vlasništvu porodice, a ne onih koja su bila upisana i odnosila se na preduzeća Lala Zubera. Tadašnja jugoslovenska vlast odgovorila je da se u svakom slučaju mora sačekati donošenje zakona o denacionalizaciji. Crna Gora je donijela Zakon o povraćaju samo u 2004. godini, izmijenjen u 2007”, navodi se na sajtu.

Ističe se da je Lale Zuber rođen na Cetinju 1888. godine i da je bio jugoslovenski državljanin jevrejskog porijekla, koji se nakon Prvog svjetskog rata vratio u rodnu državu i počeo da ulaže kapital koji je stekao pomorskim, trgovinskim, rudarskim i drugim poslovima Sjevernoj Americi i Turskoj.

Da proces povraćaja imovine oduzete tokom komunističkog perioda u Crnoj Gori i dalje teče sporo zbog nedovoljnog finansiranja i ograničenih institucionalnih kapaciteta, dok neizmirene obaveze prema bivšim vlasnicima premašuju 240 miliona eura – potvrdio je dokument Ekonomska komisija Ujedinjenih nacija za Evropu (UNECE) “Profil države Crne Gore u oblasti urbanog razvoja, stanovanja i upravljanja zemljištem”.

Proces restitucije imovine oduzete u ovom periodu uređen je Zakonom o pravičnoj restituciji iz 2002. godine, dok je dvije godine kasnije usvojen novi Zakon o povraćaju oduzetih imovinskih prava i obeštećenju. Zahtjeve podnose građani čija je imovina oduzeta u periodu od 1945. do 1990. godine, a postupci se vode pred tri regionalne komisije za restituciju sa sjedištima u Podgorici, Baru i Bijelom Polju.

Od početka primjene Zakona o povraćaju oduzetih imovinskih prava i obeštećenju do kraja 2022. godine, Fondu za obeštećenje dostavljeno je 1.697 pravosnažnih rješenja komisija, konstatovano je u izvještaju.

UNECE upozorava da se Fond za obeštećenje suočava sa brojnim izazovima, među kojima su nedovoljna godišnja budžetska izdvajanja, spora administrativna obrada predmeta zbog ograničenog broja zaposlenih, kao i nedostatak transparentnosti u izvještavanju i praćenju postupaka.