Izgradnja saveza među američkim saveznicima

U svijetu u kome se na SAD ne može računati na dosadašnji način, cilj nije stabilnost po svaku cijenu, već je to stabilnost pod uslovima koji su u skladu sa nacionalnim i zapadnim interesima. To je moguće samo ako saveznici SAD prepoznaju novu realnost i djeluju pojedinačno i kolektivno kako bi odgovorili na izazove

Druga administracija američkog predsjednika Donalda Trampa od samog je početka jasno stavila do znanja da će iz korijena preoblikovati američku spoljnu politiku. U njenoj Strategiji nacionalne bezbjednosti, objavljenoj prošlog novembra, navodi se da su "dani kada su Sjedinjene Države poput Atlasa podupirale čitav svjetski poredak – prošlost", što je zaokret od izuzetnog značaja za brojne američke saveznike i partnere, kojima je zavisnost od SAD dugo bila centralni stub nacionalne bezbjednosti.

Najnovija artikulacija ovog drugačijeg američkog pristupa uslijedila je prošle nedjelje, u govoru sekretara za odbranu Pita Hegseta u Singapuru, pred skupom ministara odbrane i eksperata: "Potrebni su nam partneri, a ne protektorati", rekao je on. "Težimo savezima izgrađenim na zajedničkoj odgovornosti, a ne na zavisnosti. Ovo je sazrijevanje naših saveza u novoj eri."

Ovakav način razmišljanja, prisutan u američkim političkim krugovima, dijelom odražava široko rasprostranjeno uvjerenje da bezbjednosni partneri Sjedinjenih Država predugo nisu preuzimali svoj dio tereta. U tome ima dosta istine, jer mnogi američki saveznici raspolažu ekonomskim kapacitetima koji bi im omogućili veća izdvajanja za odbranu. Ono što ih je tradicionalno sputavalo bili su unutrašnjopolitički razlozi, ali i pretpostavka da će ih SAD uvijek braniti, bez obzira na okolnosti. Takav stav se u Vašingtonu više neće prihvatati.

Takođe je razumno da američki saveznici i partneri preuzmu veću odgovornost za bezbjednost u svom okruženju. Sjedinjene Države imaju jedinstvene i veoma široke globalne obaveze na više strateških pravaca istovremeno, uključujući Evropu, indo-pacifički region, Bliski istok i zapadnu hemisferu. To ukazuje na još jedan važan američki cilj: smanjenje jaza između vojnih sposobnosti Amerike i njenih preuzetih obaveza. Taj jaz bi postao očigledan ako bi se istovremeno pojavilo više kriznih situacija, što je više od puke hipotetičke mogućnosti s obzirom na broj potencijalnih i stvarnih prijetnji od strane državnih i nedržavnih aktera sa kojima se suočavaju SAD i njihovi bezbjednosni partneri.

Međutim, rat sa Iranom već je jasno ogolio nesklad između američkih sposobnosti i obaveza. Sjedinjenim Državama nedostaju ne samo vojni sistemi potrebni za sadašnji trenutak, već i industrijska baza koja bi im omogućila da ih proizvode brzo, jeftino i u velikim količinama. U tom pogledu, SAD bi mudro postupile kada bi nešto naučile od Ukrajine, koja se profilisala kao savremeni "arsenal demokratije" i danas prednjači u svijetu kada je riječ o proizvodnji i upotrebi bespilotnih letjelica.

Iz ovih, ali i drugih razloga – prije svega zbog nepredvidive prirode američke spoljne politike, koja saveznike više ne posmatra kao privilegovane i dostojne nepokolebljive podrške – tradicionalni partneri Amerike počeli su da preispituju sopstvene strategije nacionalne bezbjednosti. I imaju puno razloga da to čine.

Za početak, saveznici bi trebalo da izdvajaju više sredstava za odbranu, s tim što je način na koji se taj novac troši važniji od samog iznosa. Povećanje udjela BDP-a koji se izdvaja za odbranu jeste neophodno, ali nije dovoljno. Evropa već troši značajna sredstva na vojnu opremu, ali ukupni učinak ostaje manji nego što bi se moglo očekivati na osnovu zbira pojedinačnih nacionalnih napora.

Isto bi se moglo reći i za arapske države koje se suočavaju sa iranskom prijetnjom. U Aziji bi saveznički sistem zasnovan na modelu "osovina i kraci", sa Vašingtonom u središtu, morao da ustupi mjesto umreženom pristupu, u kojem američki saveznici više sarađuju međusobno i preuzimaju komplementarne uloge u odvraćanju agresije i odgovoru na nju.

Djelotvorna odbrambena saradnja zahtijeva sisteme prilagođene lokalnim strateškim okolnostima, koji uzimaju u obzir geografske specifičnosti, raspoložive ljudske resurse, sposobnosti i strategiju potencijalnih protivnika, kao i spoljnu pomoć koja se realno može očekivati. Ona takođe podrazumijeva spremnost država da integrišu svoje odbrambene kapacitete, umjesto da ih svaka zemlja zasebno razvija i duplira.

Veći stepen oslanjanja na sopstvene snage može i treba da bude dio strateških proračuna, ali potpuna samodovoljnost rijetko je, ako je uopšte ikada, ostvariva opcija. Mnogo je realnije graditi nova i produbljivati postojeća partnerstva. Ona mogu obuhvatiti zajedničku proizvodnju vojne opreme i municije, razmjenu obavještajnih podataka, kao i planiranje i obuku za zajednička vojna raspoređivanja i borbena dejstva.

Najprirodniji partneri nalaze se u sopstvenim regionima – Japan i Južna Koreja, zatim evropske zemlje zabrinute zbog Rusije, kao i države Bliskog istoka uzmenirene zbog Irana.

Partnerstva, međutim, ne moraju biti ograničena samo na neposredno okruženje. Saudijska Arabija uspostavlja nove veze sa Ukrajinom kako bi iskoristila njeno bogato iskustvo u proizvodnji i upotrebi bespilotnih letjelica. Južna Koreja, sa svoje strane, ulaže u proizvodnju raketnih sistema u Poljskoj.

Takođe ima smisla da države svoje bezbjednosne odnose sa Sjedinjenim Državama preoblikuju, a ne da ih odbace. Nema razloga za raskid partnerstva, ali ih je mnogo da se takav scenario izbjegne. Međutim, da bi odnos sa SAD danas funkcionisao, potrebno je redefinisati podjelu odgovornosti, preispitati uloge i preurediti komandne strukture tako da partneri dobiju veći uticaj u donošenju odluka.

Sve ovo može imati i diplomatsku dimenziju, usmjerenu na smanjenje napetosti sa potencijalnim ili stvarnim regionalnim protivnicima – Kinom ili Sjevernom Korejom u indo-pacifičkom regionu, Rusijom u Evropi ili Iranom na Bliskom istoku. Ipak, tim potencijalnim ili stvarnim protivnicima treba pristupati isključivo sa pozicije vojne sile, za šta su, kao što je već istaknuto, neophodna nova i dublja partnerstva. Pokušaj da se bilo kome od njih izađe u susret samostalno, bez povoljnog vojnog odnosa snaga i bez efikasnog odvraćanja, bio bi nerazuman, opasan ili i jedno i drugo.

U svijetu u kojem se na Sjedinjene Države više ne može osloniti na isti način kao nekada, cilj ne treba da bude stabilnost po svaku cijenu, već stabilnost zasnovana na uslovima koji su u skladu sa nacionalnim interesima i interesima zapada. Takav cilj je dostižan, ali samo ako američki saveznici prihvate novu realnost i djeluju, kako pojedinačno tako i zajednički, kako bi odgovorili na izazov koji se nalazi pred njima.

Autor je predsjednik emeritus Savjeta za međunarodne odnose SAD; bio je direktor Odjeljenja za planiranje politike u Stejt departmentu (2001-2003)