Besa

Danas izgleda da za mnoge više ne postoje ni pravda ni istina. Ili postoje samo onda kad služe političkom interesu

Pred građanima Tuzi danas se predstavlja "veliko političko ujedinjenje". Da je pravo, da je iskreno, rekli bi građani: Aferim, bićemo snažna podrška.

Govori se o istoriji, zajedništvu, nacionalnom interesu, snazi jednoga političkog subjekta koji će navodno biti glas većine. Međutim, dok politički lideri slave svoje spajanje, među običnim ljudima raste razočarenje.

Ne zbog toga što se neko ujedinio. Nego zbog toga što se mnogi pitaju: đe se izgubiše oni ljudi kojima smo vjerovali?

Obraćamo se upravo njima – ljudima koji će biti činioci ove nove zajedničke partije. Onima koji su u politiku ušli i glasovima Tuzana, koji su dobijali podršku zato što su predstavljali princip, karakter i riječ.

Pitamo ih: đe se izgubi ona pravednost? Đe se izgubi principijelnost? Đe nestade sve ono za što ste se nekad zalagali?

Dok ste išli putem istine, pravde i patriotizma, bili ste u dubokom političkom neslaganju s onima koji su vam danas najbliži saveznici. Danas śedite za istim stolom, bez objašnjenja, bez preispitivanja, bez odgovora građanima.

Nije problem u političkom dijalogu. Problem je kad se zaboravi sve ono što se juče govorilo zarad funkcija koje se danas dijele.

A najviše boli tolika servilnost prema onima koji su godinama bili simbol svega protiv čega ste se navodno borili. Neprijatno je gledati kako nekadašnji lavovi političke scene padaju pod skute jučerašnjih skorojevića. Kako se povijaju pred ljudima koje nekad nijesu smatrali ni dostojnim političkim protivnicima.

Čujete li što se govori o vašim budućim političkim prijateljima? Vidite li kakve ih kontroverze i kakve ih optužbe prate kroz javni prostor? Razmišljate li kakvu cijenu plaća onaj ko bez rezerve stane uz nekoga čije ime izaziva nelagodu i među sopstvenim sugrađanima?

Došli smo do apsurda da se čovjek ponekad postidi što je iz istoga mjesta s pojedinim akterima javnoga života, a kamoli da s njima dijeli političku sudbinu i politički obraz.
Nije dobro biti politička podrška ljudima koje prate ozbiljne optužbe. Nije dobro ćutati kad javnost traži odgovore. Nije dobro žrtvovati ugled zarad političke koristi. A najmanje je dobro kad oni koji su nekad bili glas savjesti postanu glas opravdavanja i relativizacije.
Ponosili smo se vama.

Ponosili smo se jer ste govorili da se amaneti Tuzi ne prodaju. Da patriotizam nije graditi političku budućnost na tuđem nezadovoljstvu. Da politika mora imati obraz.
Śećamo se vremena kada vam je pravda bila vodilja.

Tada, siguran sam, ne biste pristajali na promjenu boja kluba. Tada ste branili identitet zajednice jer ste znali da se tradicija ne briše političkom odlukom. Tada ne biste ćutali pred pokušajima nametanja vjerskih obilježja tamo đe im nije mjesto. Tada ne biste pristajali da se u vrtiću promovišu simboli koji dijele đecu umjesto da ih spajaju.

Tada ne biste dozvolili da se na smetlište baci ime Mahmuta Lekića i vrijednosti koje je predstavljao. Ne biste dozvolili da se zaboravi antifašističko nasljeđe Malesije i Tuzi. Ne biste dozvolili da se zbog dnevne politike gaze temelji na kojima je građena ova zajednica.
Jer ste tada znali jednu jednostavnu istinu:

Nažalost, danas izgleda da za mnoge od vas više ne postoje ni pravda ni istina. Ili postoje samo onda kad služe političkom interesu.

Ljudima za koje smo mislili da nikad neće trgovati principima.

Je li vrijeđelo odreći se svega što ste govorili?

Je li vrijeđelo pogaziti riječi kojima ste godinama tražili povjerenje građana?

Je li vrijeđelo da zarad političke računice izgubite ono najvažnije – poštovanje građana?

A iza ove političke trgovine ostaje jedno pitanje koje odzvanja Tuzima glasnije od svih svečanih govora o ujedinjenju:

Đe se izgubiše oni ljudi kojima smo nekad vjerovali?