Selo koje nestaje

Ovih dana cesto se sjetim naslova filma Lijepa sela lijepo gore, te tuzne price o ratu u Bosni i pomislim kakav bi naslov filmadzije smislile za sela koja nestaju. A to se upravo desava u selu Kalusicima ciji zaselak Svrkote vecim dijelom vise ne postoji kao posljedica sirenja Rudnika radi eksploatacije uglja.

To je proces koji odavno traje, desetak domacinstava sa vise vlasnika je iseljeno jos prosle jeseni i sve je uradjeno onako kako je dogovoreno sa nadleznim sluzbama Rudnika uglja. I nije tu uradjeno nista neocekivano i na brzinu – na slican nacin nestala su sela Potrlica, Durutovici, Mrzovici, Grevo, ranije Sumane.

Selo Kalusici i nije bilo obicno, bilo je blizu grada a po nacinu zivota cinilo se da je od njega udaljeno stotine kilometara. Tu se cuvala svaka stopa zemlje i natapala znojem i velikim radom – vrijednih seljaka stvorene su plodne njive, pitome livade i vocnjaci, zidane kuce, stale i kolibe i stvarane one vrijednosti koje samo selo moze da pruzi.

Tu se radjalo i umiralo, zenilo i udavalo, sijalo i znjelo, prezivljavale susne godine i ratovi – ali se ostajalo na zemlji i zivjelo od nje i sa njom. Svoje proizvode iznosili su na pljevaljsku pijacu i obezbjedjivali hranu za grad i sire.

To neprocjenjivo iskustvo u obradi zemlje nepovratno je izgubljeno sa nestajanjem Pljevaljskog polja. Samo oni stariji, kojima i ja pripadam, mogu opisati ljepotu Pljevaljskog polja – to more zita koje se talasa pod suncem jula, ta sela kao biserne ogrlice po obodu polja, tu zelenu nit Cehotine, te mirise i zvuke koji trepere u vazduhu i zivot koji buja na svakom koraku.

Sad znam da je trebalo imati srece u zivotu da se rodite bas tu, izmedju Velike i Male Pljiesi, i da tu ljepotu ponesete u starost.

Ali drustveni razvoj i napredak poceli su da remete idilicnu sliku ovog sela. Taj sklad prirode i ljudi poceo je da se narusava jos pocetkom sedamdesetih godina proslog vijeka sa izgradnjom cementare. Polako nestaju Doganje sa bistrim izvorima hladne vode, krovovi kuca dobijaju sive nijanse od cementne prasine, a put preko Gornjeg mosta – jedine spone sa gradom – postaje opasan za pjesake, pun blata za kisnih i prasine za susnih dana, jer se tim putem transportuje ugalj za separaciju.

Nestaju naselja u Doganjama, Cehotina vise nije topla rijeka gdje se napajala stoka, pralo rublje, a njene kristalno bistre vode vise ne privlace vasare kupaca.

Rudnik se siri, pred mocnim rudarskim masinama nestaju njive, livade, baste, vocnjaci – prostor se suzava, a umjesto pitomog Pljevaljskog polja i zelenog krajolika pogled luta po sivilu rudarskih kopova. Tesko da postoji neki prostor u drzavi koji je u zadnjih tridesetak godina toliko promijenjen, a neminovnost procesa eksploatacije uglja cini da to i dalje traje.

Sa gubitkom zivotnog prostora i devastacijom prirode odlaze i stanovnici koji su tu zivjeli stotinama godina, a najveci broj onih mladjih, nazalost, odlazi iz Pljevalja. Neki lako odlaze trazeci bolji zivot u drugim sredinama i vecim gradovima, a neki su zeljeli da ostanu i zaposle se u Rudniku ali je to do prije par godina bilo veoma tesko.

Znam vise slucajeva gdje su mladi ljudi iz Kalusica trazili i uzaludno cekali posao u Rudniku i Termoelektrani i sa porodicama odlazili u neizvjesnost noseci u sebi gorcinu zbog nepravde da politika zaposljavanja ne donosi nikakvu prednost onima koji su rodjeni na prostoru najvise izlozenom svemu losem sto neminovno donosi eksploatacija uglja i proizvodnja struje.

Odlazak iz okoline Pljevalja pocinje tamo gdje nestaju livade, vocnjaci, izvori, potoci, gdje bistre rijeke mijenjaju tok i postaju kanali, gdje mnogi nisu mogli naci zaposlenje, tamo gdje se plodna polja pretvaraju u kratere i deponije.

Ne treba biti nepravican prema Rudniku – svaka stopa zemlje je placena vlasnicima i oni su pristajali na te cijene, cesto nemajuci drugi izbor, jer su im kopovi prisli kucama i donijeli prasinu i buku. A o cijenama zemlje i objekata i njihovom odredjivanju moze se polemisati danima. Samo neko ko se rodio na tom prostoru, ko je zapamtio kako je nekada bilo, ko je obradjivao zemlju i zivio od nje, postovao i cuvao svaku stopu, moze znati sta zemlja vrijedi i znaci za porodicu.

Cijenu odredjuju oni koji nisu vezani za selo. Eksperti i vjestaci uporedjuju klase, kupoprodajne ugovore, blizinu grada i sve sto je po nekom pravilniku i zakonu – ali ne postoji propis koliko vrijedi i kako platiti minuli rad predaka i ljepotu nekadasnjeg prostora. Ta nematerijalna vrijednost nema cijenu.

Selo nisu samo kuce, zemlja i ljudi. Selo je mnogo vise od toga – to je osjecaj pripadnosti nekom prostoru koji nas prati ma gdje bili. To je nacin zivota izgradjivan stotinama godina, to su obicaji, kumstva i prijateljstva, komsijski odnosi stvarani i u dobru i u zlu, jer imanje mozes kupiti ali komsije i prijatelje ne mozes.

Porodicna imanja se ne napustaju bez teske muke. To su sveta mjesta za porodicu, to je duhovna vertikala koja vezuje prosla, sadasnja i buduca pokoljenja. Odlazak sa takvih mjesta tezak je emotivni stres, to je cupanje zivotnog korijena – i kada jednom odes sa svoga imanja, vise nicemu ne pripadas na pravi nacin.

Mogu samo da zamislim sta se desava u dusi onoga koji je citav zivot gledao na svoj vrt, svoj vocnjak i polja obasjana suncem, i to zamijeni pogledom na neku ulicu ili polumracno dvoriste iz stana nekog unuka.

Srece nema van onog mjesta gdje smo proveli djetinjstvo i gdje smo se rodili – rekao je mudri Crnjanski.

I zato kada se odredjuje cijena zemlje i kuce, treba sve posmatrati dublje i uz stalni kontakt sa vlasnicima kako bi se prave vrijednosti mogle bar djelimicno vrednovati nekom cijenom. Prosto je nevjerovatno da su cijene zemlje u Svrkotama koje su ponudjene vlasnicima gotovo istovjetne sa cijenama od prije petnaestak godina. Moramo shvatiti da su njive starije od drzave, starije od rudnika, od fabrika – one pamte generacije, cuvaju identitet, i svako podcjenjivanje vrijednosti zemlje koja nas je othranila znaci i podcjenjivanje sopstvene vrijednosti i tradicije.

Zemlja je resurs i bojim se da smo to brzo zaboravili. Desi se da dodju teska vremena, ne daj Boze rat, i samo oni koji oru, siju i zanju mogu prehraniti i sebe i druge. Tada ne pomazu nikakva tehnicka cuda, IT tehnologije i vjestacke inteligencije – samo zemlja.

Prostorni plan posebne namjene Rudnika uglja ogranicio je vlasnicima imanja u Pljevaljskom polju koriscenje imovine u smislu punog ostvarenja prava vlasnika – a to je zabrana gradnje objekata. Ta zabrana traje vise od trideset godina i bila je nuzna zbog sirenja Rudnika i u javnom interesu, ali je vlasnicima znatno ogranicila pravo svojine i mogucnost razvoja.

Za stanovnike sela Kalusica to je znacilo usporen rast u svakom pogledu i sirenje porodice. Nemogucnost dobijanja gradjevinske dozvole i stambenih kredita znacilo je oduzimanje mogucnosti unucima da podizu domove na zemlji svojih djedova. Postavlja se pitanje da li su stanovnici Kalusica, grubo receno, zrtve jedne odluke donesene radi opsteg interesa ali koja im je znatno ogranicila prava koja drugi imaju.

Ogranicenje prava svojine definisano je clanom Ustava Crne Gore koji glasi: Ne moze se oduzeti ili ograniciti vlasnicko pravo, osim ako je to iz razloga javnog interesa i ako se izvrsi pravicna naknada. Vrhovni zakon takodje garantuje da mora postojati nacelo srazmjernosti izmedju javnog interesa i pojedinca.

Ovo govori da onaj ko je donio odluku o ogranicenju gradnje nije ispostovao zakon, sto ne znaci da to pitanje ne treba postaviti – posebno sto Crna Gora ulazi u Evropsku uniju gdje je to jasno definisano i gdje je privatna svojina svetinja.

Zemlje Zapadne Evrope posebno su pazljive prema stanovnicima koji zive u blizini rudnika uglja – poljoprivredni proizvodi sa tog podrucja imaju poseban tretman i kompletno su subvencionisani. Ne ulazi se u Evropu sa navikama da vam se nesto uzima a da vam se za uzvrat nesto ne daje. Evropa nisu zabrane – to su sanse.

Mozda zvuci preambiciozno, ali smatram da neka sluzba Rudnika uglja treba da bude u stalnom kontaktu sa ziteljima sela Kalusica i da aktuelne probleme zajednicki rjesavaju – jer im je sudbina dodijelila da ih eksploatacija uglja spaja, i nije nimalo lako kada se nadjete u sendvicu izmedju Rudnika i Termoelektrane.

Briga treba da bude stalna kroz poboljsanje infrastrukture, pracenje zagadjenja, analize zemljista, prije svega zaposljavanja mladih i niz drugih aktivnosti koje bi dovele do povecanja kvaliteta zivota stanovnika na ovom prostoru.

Nije niko protiv eksploatacije uglja i proizvodnje energije – to je najvaznija aktivnost drzave, bez toga se jednostavno ne moze. Ali treba postaviti pitanje ko gubi u tom neophodnom procesu. Gube oni kojima se suzava zivotni prostor, zagadjuje vazduh, plodno zemljiste postaje kiselo, kojima je ograniceno pravo pune svojine kroz zabranu gradnje, oni koji su otisli sa ovog prostora zbog svega toga.

Pravedna tranzicija, o kojoj se prica nadugo i nasiroko, gubi smisao ako je cilj samo uposljavanje onih koji ostaju bez posla gasenjem Rudnika i Termoelektrane. Ona ima smisla ako se oplemeni sve ono sto ostaje poslije eksploatacije uglja i ulozi u infrastrukturu, urede putevi, potpuno zaustavi zagadjenje neba i zemlje, rijesi pitanje snabdijevanja pitkom vodom, maksimalno uredi zemljiste na kopovima, podignu zasadi i jos mnogo toga.

To je proces u kome, pored Rudnika, prvenstveno treba da ucestvuje Drzava sa svojim fondovima, propisima i zakonima. Pljevlja to zasluzuju zbog svega sto su dala za razvoj Crne Gore. Tek onda moze se ocekivati da ona lijepa sela ponovo zazive na nekom uredjenom prostoru koji bi bio prihvatljiv za zivot nekih novih generacija.

Odlazak iz Pljevalja je kljucni problem ove opstine i treba uciniti sve da se zaustavi.

Maj 2026. – Radomir Terzic