I dalje učim, sviram i slušam – to me drži

Made in New York Jazz Festival: legendarni džez gitarista Džon Skofild nakon nastupa u Crnoj Gori za “Informacije CG” govori o muzici koja nadživljava politike, improvizaciji i strasti koja traje više od 50 godina

Više od pola vijeka džez gitarista i kompozitor Džon Skofild (John Scofield) pomjera granice džeza i muzike i važi za jednog od najutacijnijih umjetnika u svojoj branši, ali on i dalje neumorno uči, sluša, stvara, vježba i s beskompromisnom ljubavlju u razgovoru za “Informacije CG” govori o svemu tome… Njegov doprinos savremenoj američkoj i svjetskoj muzici je nemjerljiv, o čemu govore decenije stvaralaštva, brojna priznanja i Gremi nagrade, saradnje sa najvećim džez umjetnicima, ali i publika širom svijeta koja je imala priliku da se uvjeri u njegovu virtuoznost.

Iskusni džezer je prethodnih dana boravio u Crnoj Gori gdje je, prvo u Tivtu, 26. juna otvorio Made in New York Jazz Festival Montenegro, a zatim 28. juna u Podgorici i zatvorio 11. izdanje manifestacije koju smatra izuzetno važnom. Nije krio oduševljenje povodom svoje prve posjete Crnoj Gori.

“Lijepo je biti u vašoj prelijepoj zemlji. Svirali smo u Tivtu, gotovo na obali mora, što je bilo naprosto očaravajuće. Bila je to predivna noć. Pod snažnim sam utiskom prirodnih ljepota, ali i istorije vaše zemlje. Moram da primijetim i da je Podgorica potpuno drugačija u odnosu na primorje, čak i krajolik prilikom putovanja”, ispričao je on.

Završni koncert Džona Skofilda, jednog od najznačajnijih gitarista u istoriji savremenog džeza i njegovog trija, podgoričkoj publici je donio muziku koja je istovremeno sofisticirana, snažna i potpuno spontana čime je i dokazao da improvizacija nije samo muzička tehnika, već način razmišljanja, osjećaj trenutka, emocija i instikt, ali i nadasve – umijeće.

Pored tri Gremija (2017. u kategoriji Najbolji džez instrumentalni album za album “Country for Old Men”, 2017. u kategoriji Najbolji improvizovani džez solo za izvođenje numere “I’m So Lonesome I Could Cry” sa istog albuma i 2016. u kategoriji Najbolji džez instrumentalni album za album “Past Present”), Skofild za “Informacije CG” ističe da je mu je najveće priznanje reakcija publike, ali i sviranje zajedno sa prijateljima, drugim vrhunskim muzičarima… Tako je u svojoj karijeri svirao i sarađivao sa nekima od najvećih, između ostalih i sa Majlsom Dejvisom, Filom Lešom, Bilijem Kobhamom, Denisom Čejmbersom, Džordžom Djukom…

Džon Skofild za “Informacije CG” govori o utiscima sa Made in New York Jazz Festivala, kao i o svojoj karijeri dugoj više od 50 godina, priča o muzici koja nadživljava političke promjene, nepresušnoj želji za učenjem…

Mislim da je to prije svega dobro zbog publike i ljudi ovdje koji imaju priliku da čuju i da budu izloženi džez muzici. Smatram da je to veoma važno… Sjećam se, kada sam bio mlad i prvi put čuo živu muziku i ljude koji su je maestralno svirali, a ne muziku sa neke mašine, to mi je zaista promijenilo život. Možda je i sada u publici bilo nekih mladih muzičara koje će naš nastup inspirisati. Volio bih da je tako. Sa druge strane, ljudi jednostavno mogu da razumiju kako je to svirati instrument i svirati u bendu, sa grupom. Nadam se da su uživali. Mada, možda će neko reći da im se ta muzika i ne sviđa, da više vole neku drugu vrstu ili da im nedostaje pjevanje, jer naš sastav, recimo, nema vokala… Nikad se ne zna, ali vjerujem da je to sve veoma značajno.

Mogu reći da imam zaista veliku sreću. Ovo radim već veoma dugo, preko 50 godina. Putujem, sviram, pišem muziku, učim kako da sviram i radim sa sjajnim muzičarima. Džez muzičari mnogo putuju, to je ono što mi zapravo stalno radimo. Prvi put sam krenuo na turneju po Evropi 1975. godine i od tada sam skoro svake godine po nekoliko puta dolazio.

Tako je. Prvi put sam u Crnoj Gori i veoma sam srećan zbog toga, iako sam mnogo puta svirao u bivšoj Jugoslaviji. Sjećam se nekih koncerata i festivala u Ljubljani, dakle još za vrijeme jugoslovenskog perioda. Dolazio sam i ranije, osamdesetih godina, davno je to bilo. U to vrijeme smo mnogo putovali i svirali i u Sovjetskom Savezu, kao i u Istočnom Berlinu, Varšavi, Pragu… To su bila neka drugačija vremena…

Da, muzika definitivno uvijek ostaje na čvrstim nogama i opstaje u svakom vremenu. Muzika nikada nije u krizi i ona postoji u svakom sistemu, bilo da je to Sovjetski savez ili Sjedinjene Američke Države, svejedno je. To je jednostavno neka ljudska stvar, temelj, osnovni način komunikacije, kao i jezik, ne razlikuje se mnogo, jer tako mi komuniciramo. Ljudi su ranije imali vrlo malo kontakta sa zapadnom, američkom muzikom i sjećam se da, kada bismo dolazili u tim ranijim, starijim vremenima, interesovanje je bilo ogromno, širom Evrope, u svim različitim zemljama. Osjećali smo nevjerovatno poštovanje i interesovanje za našu muziku. Sada je već stanje drugačije, znamo više, prate se trendovi, globalizacija je na neki način učinila svoje, a i češće se dešavaju te razmjene, sve je mnogo dostupnije. Definitivno da je vrijeme drugačije, ali ne vidim to kao prijetnju po muziku, niti džez.

Džez je, kad već mene pitate, jedan pravi ljudski, prirodni oblik izražavanja. To je kao ovaj naš razgovor sada, naveo sam već taj primjer. Ne znam tačno šta ću reći, ali mislim i govorim, i to ima smisla. A može se desiti da me to onda podsjeti ili inspiriše na nešto naredno, pa ja nastavljam da pričam… Tako je i u džezu i u improvizaciji. Svi mi to radimo. To je ljudski. I kada sviramo džez muziku, mi svi zajedno improvizujemo na taj način. Imamo jezik muzike koji učimo, ali ga svakog dana koristimo drugačije. Mi znamo riječi našeg jezika kojim se izražavamo, jer smo muzički jezik proučili i usavršili, ali ga dalje koristimo na različite načine, baš kao što rade i ljudi koji razgovaraju. Dakle, mislim da je ovo veoma fundamentalna ljudska stvar koju ljudi mogu razumjeti ako razmisle o njoj.

U isto vrijeme, džez nije popularna muzika u smislu hitova i refrena, pa je možda nešto zahtjevnija za publiku. Zbog toga je kod nas malo drugačije i, može se reći, malo izazovnije za publiku, nego što je recimo to Tejlor Svift ili neko sličan, a uz to je i manje zatupljeno. Ali, kao što ste i sami rekli – postoji jaka međunarodna džez zajednica sastavljena od ljudi koji ga vole, proučavaju, praktikuju i slušaju godinama. Ima mnogo takvih ljudi širom svijeta, ima ih i na prostoru bivše Jugoslavije i u Crnoj Gori takođe. To je i ono što sam ja… Uz to, i dalje upoznajem druge ljude poput mene, moje dobi, ali i mnogo mlađe ljude koji postaju poput mene i svi zajedno činimo tu zajednicu. Zbilja smo svi mi zajedno jedna sjajna, luda džez zajednica.

Da, i dalje mnogo volim to što radim. Muzika je moja strast, muzika me jednostavno zanima na svaki način… Da sam možda bio bolji u ovome, u nekom smislu, možda bih i poželio da radim nešto drugo, da se okrenem nečemu drugome i to učim i usavršavam… Ali nije se desilo i nije bilo tako. Zato uvijek kažem da i dalje učim, sviram, slušam i to me drži.

Lijepo je dobiti nagradu, naravno… Iskreno, kada dobijete neke Gremi, pomislite kako je to sjajno! Ali, onda zapravo treba da shvatiš da oni svake godine moraju da izaberu nekoga ko će osvojiti tu nagradu… A ja sam na sceni već dovoljno dugo, recimo… Naravno da ti to da neki zamajac i da te podstakne da nastaviš istim putem i da još više radiš… Ipak, moj najveći podsticaj uvijek je sviranje sa drugim muzičarima, sa mojim prijateljima, kao i reakcija publike koja je pravi odgovor na ono što radim. To je zapravo pravi vjetar u leđa jer publika uvijek umije i zna kako treba da odgovori. Zbog svega toga, i dalje učim i trudim se da napredujem i to me najviše ispunjava. Još od djetinjstva osjećam kako napredujem i to je poseban osjećaj jer to možete da prepoznate. Uživam u tome, uživam u muzici, u svakom novom nastupu i djelu. To je kao neko blagostanje za mene. Kolika je to privilegija! Baš kao i sa bilo kojim drugim čovjekom, kada naučite nešto novo, nešto drugačije, vaš um se pomalo širi, vi postajete bogatiji, a upravo to je ono što je muzika meni priuštila.

Muzika ne dolazi samo od mene, ona dolazi od svih nas. Ja sam na neki način student muzike – učim od drugih muzičara, slušam ih, neke posebno volim i trudim se da naučim neki njihov karakteristički manir, recimo. Zaista sam imao sreću da sviram sa vrhunskim muzičarima, pravim majstorima i to je upravo ono što me je oblikovalo i što je razlog zašto nastavljam dalje. Jer, kada nekoga malo upoznate, pa ga onda čujete kako svira, a onda i vi krenete da svirate sa njim, doći će trenutak kada će on odsvirati svoj solo, a vi ćete morati da nastavite da svirate posle njega svoj. I tako mnogo možete da naučite. Tako, kada svirate sa njima i pratite ih i oni prate vas, to je divna stvar. I imao sam veliku sreću u tom smislu. To je neprocjenjivo iskustvo koje možete da dobijete, a to je upravo ono što sam oduvijek i želio – da jednostavno budem dio muzike. I zaista je poseban osjećaj, muzika je nevjerovatna, nema ništa slično tome.

Ako posmatrate drugačije, teško je napraviti nešto novo i originalno jer djeluje kao da ćete to nešto svoje već negdje pronaći, jer je kroz istoriju stvoreno toliko fantastične muzike… Pored toga, sa snimljenom muzikom smo tek izloženi svemu i sve možemo pronaći na našim telefonima. Ja, kao jedan student muzike, jednostavno volim da učim i otkrivam i još uvijek me to veoma zanima.

Tako je, to je ono što smo radili i u Podgorici. U Tivtu smo, ipak, svirali malo drugačije, a drugačije je to u Podgorici, zvuk i ozvučenje, energija, atmosfera, uostalom, a sasvim sigurno i ono što ja sviram bude drugačije, uvijek pomalo jedinstveno. Iako sviramo iste pjesme za koje znamo da smo ih usavršili, svaki put se taj nastup i naša muzika razlikuje, a upravo to je ono što mi je posebno uzbudljivo. Pomalo sam i zavistan od toga. Ako ne sviram neko vrijeme, nedostaje mi. Volim stalno da sviram, to me jednostavno drži u formi, kao trening. Druga stvar je da postaneš dobar u tome ako sviraš svake večeri, ali kada nije tako, malo se spustiš. Zato ja volim da sam sve vrijeme u igri, da stalno sviram i da ostajem u formi, to je za mene kao što je nekome svakodnevni odlazak u teretanu ili tako nešto.