Dragojević predstavio roman „Paša“ pred punim Trgom pjesnika

Budvanski Trg pjesnika ugostio kultnog reditelja i pisca, koji je otvorio književni program XL festivala Grad teatar

Budvanski Trg pjesnika sinoć je ugostio Srđana Dragojevića, reditelja, scenaristu i pisca, čime je otpočeo književni program XL festivala Grad teatar. Mnogobrojnoj publici, koja je ispunila Trg do posljednjeg mjesta, dobrodošlicu je poželjela Svetlana Ivanović, glavna urednica festivalskog programa, koja je govorila o svemu što publiku očekuje tokom jubilarnog festivala na Trgu pjesnika.

Centralna tema večeri bio je Dragojevićev novi roman pod nazivom „Paša”, inspirisan bogatom istorijom Crne Gore, sa posebnim osvrtom na nesvakidašnje i duboko prijateljstvo između knjaza Nikole Petrovića i Osman-paše. Razgovor sa Srđanom Dragojevićem vodila je Dubravka Dragović Šehović, urednica izdavačke kuće „Laguna”, dok je odabrane odlomke iz romana „Paša” tokom večeri publici dočarao glumac Lazar Nikolić.

Dragojević je rekao da mu je veliko zadovoljstvo što je gost Trga pjesnika i festivala Grad teatar te da se napokon opustio jer je prošao stresan period pripreme novog filma.

“Pripreme filma su jako komplikovane, samo malo manje komplikovane od samog snimanja i nekako sam baš bio nervozan. To je jedan film malog budžeta. Vi znate kako je u Srbiji, a mi taj film snimamo najmanje u Srbiji. Više u Sjevernoj Makedoniji, Bugarskoj i to iz dobro poznatih razloga. Ja se osjećam kao oni iranski reditelji koji snimaju film o svojoj zemlji van svoje zemlje, što je prilično bizarna situacija. Nisam snimao pet godina film, ali sam napisao tri romana u međuvremenu. Treći izlazi sada na jesen. U svakom slučaju, drago mi je da sam večeras ovdje”, istakao je on.

Dragojević je budvanskoj publici otkrio da se od ranih dvadesetih bavi poezijom i prozom, ali da se nikada nije usuđivao da napiše roman.

“Zato što sam jednostavno smatrao da nisam u toj ligi da bih umio da napišem roman. Bez obzira što sam napisao desetine scenarija za sebe i za druge. Roman mi je bio vrhunac književnosti i umjetnosti i nisam bio sasvim uvjeren da roman umijem da napišem. Ali evo, desio se jedan, drugi, pa treći, a sad već planiram četvrti, peti, šesti. Aleksandar Dima je pisao takve romane kako bih ja volio da umijem da pišem mnogo godina prije nego što je izmišljena filmska kamera. Pa mu, zato, na svu sreću niko nije rekao 'evo, tvoje knjige su kao da gledam film', jer nije bilo filma. Ali ja sam dosta vizualan tip i uvijek sam pisao u slikama. Meni je veliki kompliment i moram reći privilegija da nikada nisam bio previše pretenciozan i ne smatram ja da je neka velika umjetnost to što radim. Mislim da je to jedno zdravo polazište za svakoga ko se bavi bilo kojim žanrom umjetnosti. Jer su pretenciozni ljudi obično i dosadni ljudi puni sebe. Često je i ono njihovo stvaralaštvo dosadno i svi mi teško priznajemo i sebi i drugima da nam je to strašno dosadno. Nego kao mislim sad to je neka visoka umjetnost, a nije. Ja mislim da je velika umjetnost biti jednostavan, komunikativan, znati nasmijati nekoga, donijeti neku vrlo jasnu pozitivnu ili pak negativnu emociju”, kazao je on.

Roman „Paša” Dragojević je posvetio svojoj baki Mileni, za koju je kazao da je pravi izdanak stare Crne Gore.

“Ona me je dosta čuvala kad sam bio mali i pričala mi priče razne iz svog djetinjstva, iz svog sjećanja, iz sjećanja njenih predaka. I zaista živo sam upamtio njenu priču kako je njen đed držao na polici usoljenu tursku glavu kao trofej iz bitke. I nekako ja kao mali sam zamišljao kako izgleda ta usoljena turska glava i nije mi bilo svejedno moram da priznam. A ja sam i porijeklom iz Crne Gore, iz Gornjih Martinića. Naša porodica je odatle porijeklom. To je moj čukunđed dobio tursku karaulu jer se dobro držao u bici kod Martinića i onda je porodica nastavila tu da živi sve dok se dio porodice kojem ja pripadam nije odselio. I meni je bilo zaista veliko emotivno iskustvo kada sam otišao, vidio tu kuću kojoj je, nažalost, propao krov i onda smo dobili ideju da je sredimo jednog dana. Tako da ja imam puno veza sa Crnom Gorom. Uostalom, meni je rođena sestra monahinja u Beranama u manastiru Šurdikova. Ona je prije toga bila u Župi nikšićkoj, u Piperima, u Ćeliji Piperskoj, tako da mnogo toga me vuče Crnoj Gori i nije ni čudo što sam ja prije tih davnih tri decenije htio da napravim film koji je bio prekomplikovan da se uopšte napravi i kao svi tako veliki ambiciozni filmovi, zapravo je vrlo ranjiv”, otkrio je Dragojević.

“Knjaz Nikola je zaista bio značajna, velika istorijska figura, ali i kontroverzna ličnost. On više podsjeća na neki soj savremenih velikih političara. Meni je za roman bilo potrebno da imam dva romantizovana velika junaka i jednu veliku ljubavnu priču koja je zapravo ljubavni trougao. Između Paše, knjaza Nikole i jedne Engleskinje koja njih obojicu vrti oko malog prsta”, ispričao je Dragojević.

Publika na Trgu pjesnika pažljivo je ispratila i priču o tome kada i kako je nastala ideja za pisanje ovog romana, ali i interesovanje za temu i vrijeme. “Nastanak ove knjige je jako neobičan i znakovit. Sve je počelo krajem devedesetih godina kada su Dragan Bjelogrlić, Nikola Kojo, moji dobri prijatelji, i jedan crnogorski producent htjeli da radimo projekat po romanu Moma Kapora i Zuka Džumhura 'Zelena čoja Montenegra'. A Kanal Plus, koji je bio zainteresovan da koproducira taj film, morao je od mene da bude obaviješten da nema ništa od potencijalnog projekta jer je zapelo oko svega mogućeg uključujući i prava, muške sujete, novac. Ja sam digao ruke od toga, ali moj otac, koji je bio novinar, pisac i bibliofil, našao je knjigu Martina Đurđevića koja se pojavila u Mostaru još davne 1910. godine, a zove se „Putopisi sa Balkana”. U toj knjizi Martin Đurđević opisao je u detalje sve ono što su preuzeli Momo Kapor i Zuko Džumhur. I onda sam ja to preveo, poslao Kanalu Plus i ja sam za njih napisao scenario i oni su 15 godina pokušavali da finansiraju to. I tako je prolazilo vrijeme, ja sam gotovo i zaboravio na projekat dok me nisu zvali prije nekoliko godina advokati studija Kanal Plus i rekli da se scenario nakon 15 godina vraća meni. Ali ko danas može da nađe tih 15 miliona koji su sada 20-25 miliona. Šteta jer sam uvijek želio da napravim vestern i nikad neću biti u mogućnosti. Onda sam pomislio zašto ne bih napisao roman. I evo, to je ovo što je pred vama i ja sam jako zadovoljan sudbinom te priče koja je putovala 30 godina”, objasnio je Dragojević.

O crnogorskim ženama, Dragojević je rekao: “Vi znate da u vesternima žene imaju samo trpnu ulogu u tkivu filma, ali došla su nova vremena i ja mislim da žene moraju da imaju sve značajnije uloge. Uostalom, mi otkrivamo u romanu i da Crnogorke nisu baš tako submisivne kako se misli. Zapravo se ti muškarci strašno boje svojih žena. Da, to je jako interesantno. One su te koje zapravo očuvaju porodicu i koje se u pravim nekim trenucima pojavljuju u cijelom tkivu romana i veoma su interesantne, bar meni”, istakao je režiser i pisac.