Žrtve često bez podrške pred sudom: Monitoring sudskih postupaka za nasilje u porodici Centra za ženska prava

U više od polovine praćenih predmeta nasilje je postojalo i prije pokretanja krivičnog postupka, često bez prethodnog prijavljivanja, a žene su opisivale dugotrajne obrasce fizičkog, psihičkog i ekonomskog nasilja, uključujući kontrolu i proganjanje…

Sudski postupci za nasilje u porodici u Crnoj Gori i dalje se vode neujednačeno, uz česta odlaganja, nedovoljnu primjenu mjera zaštite i izražene razlike u trajanju postupaka. Iako je dobar dio nasilnika i ranije osuđivan, nedovoljan je broj zaštitnih mjera. Fali podrške, pravne, psihološke i socijalne pomoći za žene koje su preživjele nasilje.

To, između ostalog, proizlazi iz Izvještaja o praćenju sudskih postupaka za nasilje u porodici 2024-2025. koji je izradio Centar za ženska prava (CŽP), a koji obuhvata analizu 41 krivičnog predmeta za nasilje u porodici i porodičnoj zajednici, a u kojima su žrtve/oštećene žene.

Od tog broja, 33 postupka su prvostepeno okončana, dok je osam predmeta i dalje u toku, bez izrečene prvostepene presude u trenutku prikupljanja podataka.

Distribucija predmeta po sudovima pokazuje da je 26 postupaka vođeno pred Osnovnim sudom u Podgorici, a 15 pred Osnovnim sudom u Nikšiću.

Autorka izvještaja je Ana Jaredić, dok su sudske postupke pratile Danijela Nikić iz NVO Spektra, Nataša Midžor Brajušković iz NVO Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore i Maša Pejović iz SOS Nikšić.

Podaci o trajanju postupaka u predmetima nasilja u porodici ukazuju na izraženu neujednačenost u svim fazama krivičnog postupka. Prosječno vrijeme od prijave krivičnog djela do podnošenja optužnog akta iznosilo je 29,1 dan, uz raspon od postupanja istog dana do kašnjenja od pet mjeseci, dok je period od podnošenja optužnog akta do prvog ročišta u prosjeku trajao 68,5 dana.

Od prvog ročišta do izricanja prvostepene presude postupak je u prosjeku trajao 81,3 dana, ali se ukupni raspon kretao od okončanja istog dana do trajanja dužeg od godinu. Istovremeno su zabilježeni i postupci koji su vođeni izuzetno brzo, ali i predmeti u kojima pojedine faze traju znatno duže, bez jasnih kriterijuma koji bi objasnili takve razlike.

Ovi nalazi, navode iz CŽP, ukazuju na nedostatak ujednačenih kriterijuma i predvidivosti u postupanju, što može imati direktne implikacije po bezbjednost žrtava, osjećaj pravne sigurnosti i efikasnost krivičnopravne zaštite. Iako se pojedina duža trajanja mogu dovesti u vezu sa složenošću predmeta, stepen oscilacija prevazilazi ono što bi se moglo objasniti isključivo specifičnostima pojedinačnih slučajeva.

To, kako navode, ukazuje na potrebu sistemskog sagledavanja načina vođenja postupaka u predmetima nasilja u porodici.

“Imajući u vidu obaveze Crne Gore koje proizilaze iz Istanbulske konvencije, nalazi ovog poglavlja ukazuju na potrebu za dosljednijom primjenom standarda hitnosti i efikasnosti, uz uvažavanje specifičnosti pojedinačnih predmeta, ali i uz razvoj jasnijih i ujednačenijih kriterijuma za postupanje u svim fazama krivičnog postupka”, poručili su iz CŽP.

Odlaganja ročišta zabilježena su u gotovo dvije trećine predmeta, najčešće zbog nedostupnosti sudskih vještaka medicinske struke i postupanja branilaca okrivljenih, što direktno utiče na trajanje postupka i produžava period pravne neizvjesnosti za žrtve. Istovremeno, zabilježeni su i predmeti vođeni efikasno, bez odlaganja ili uz minimalan broj ročišta, što potvrđuje da postoje kapaciteti za pravovremeno procesuiranje predmeta nasilja u porodici.

Podaci o starosti okrivljenih pokazuju da se postupci pretežno vode protiv muškaraca u radno i porodično aktivnom životnom dobu, sa prosječnom starošću od gotovo 38 godina.

Najzastupljenije su starosne grupe od 20 do 30 i od 41 do 50 godina, što ukazuje da se nasilje u porodici javlja u različitim životnim dobima.

Većina optuženih ostvaruje pravo na odbranu uz pomoć branioca, dok je angažovanje po službenoj dužnosti relativno rijetko. Prema mišljenju autorki, to ukazuje na visok stepen formalne procesne zaštite optuženih, ali i otvara pitanje ravnoteže u dostupnosti pravne podrške žrtvama, koje rijetko koriste besplatnu pravnu pomoć.

Više od četvrtine optuženih ima raniju osuđivanost, često upravo za nasilje u porodici ili srodna nasilna ponašanja.

“Posebno je značajno prisustvo ponovljenog nasilja i prekršaja po Zakonu o zaštiti od nasilja u porodici, što ukazuje na postojanje kontinuiteta nasilnog ponašanja i specijalnih povratnika u dijelu praćenih predmeta”, upozoravaju iz CŽP.

Evidentiranje ranije osuđivanosti za druga teška krivična djela, uključujući seksualno nasilje, zloupotrebu opojnih droga, nedozvoljeno držanje oružja i organizovani kriminal, ukazuje da se u pojedinim predmetima radi o optuženima sa izraženijim kriminogenim obrascima ponašanja, što je od značaja za procjenu rizika, individualizaciju sankcija i odlučivanje o mjerama bezbjednosti.

U praćenim predmetima oštećene su bile žene različitih godina, uključujući i jednu maloljetnicu. Najveći broj predmeta odnosio se na partnerske odnose – supružnike, bivše supružnike i vanbračne partnere, što potvrđuje da se nasilje najčešće događa u odnosima bliskosti, emocionalne i ekonomske povezanosti, “što dodatno komplikuje položaj žrtava tokom krivičnog postupka i utiče na njihove procesne odluke”.

U značajnom broju predmeta oštećene imaju zajedničku maloljetnu djecu s okrivljenim, a samo u jednom predmetu prisustvo djeteta nasilju cijenjeno je kao otežavajuća okolnost.

“Briga o djeci predstavlja dodatni faktor ranjivosti i ima direktan uticaj na spremnost žrtava da prijave nasilje, istraju u postupku ili prihvate zaštitne mjere, naročito u kontekstu straha od eskalacije konflikta ili posljedica po djecu”, poručuju iz CŽP.

U više od polovine praćenih predmeta nasilje je postojalo i prije pokretanja krivičnog postupka, često bez prethodnog prijavljivanja. Oštećene su opisivale dugotrajne obrasce fizičkog, psihičkog i ekonomskog nasilja, uključujući kontrolu i proganjanje.

Zabilježeni su i slučajevi izmjena ili povlačenja iskaza koji su se odnosili na ranije procesuirane događaje, “što ukazuje na složen položaj žrtava i moguće uticaje straha, pritisaka ili zavisnosti, ali i na činjenicu da krivični postupak često obuhvata samo fragment šireg i dugotrajnog nasilnog ponašanja”.

Monitorke zaključuju da krivični postupak u praksi često ne obuhvata cjelokupan kontekst nasilja, naročito kada je riječ o ranijem neprijavljenom nasilju, kontinuitetu nasilnih obrazaca ili prethodnoj osuđivanosti okrivljenog.

Iako su u značajnom broju predmeta bili prisutni elementi ponavljanog ili dugotrajnog nasilja, kvalifikacija produženog krivičnog djela prepoznata je u svega šest od 41 predmeta.

“U većini predmeta elementi bića krivičnog djela su prepoznati, ali da u jednom dijelu postupaka postoji izostanak jasnog prepoznavanja i obrazlaganja svih elemenata, posebno u dijelu koji se odnosi na psihičko nasilje i kontinuitet nasilnog ponašanja”, navode autorke.

U nešto više od polovine praćenih predmeta primijenjene su procesne mjere koje mogu imati zaštitni efekat za žrtve, dok u 39 odsto predmeta takve mjere nijesu evidentirane. Gotovo polovinu primijenjenih mjera činile su mjere nadzora, dok je pritvor određen u nešto manje od polovine predmeta.

“Ovakva struktura ukazuje da sudovi nešto češće posežu za mjerama nadzora kao blažoj alternativi pritvoru, ali da se i pritvor, kao najstroža mjera obezbjeđenja prisustva okrivljenog i nesmetanog vođenja postupka i dalje značajno koristi, posebno u predmetima u kojima je procijenjen viši rizik, iako se zaštita bezbjednosti žrtve eksplicitno ne navodi kao osnov za njihovu primjenu. Evidentna je potreba da se i u krivičnom postupku predvide zaštitne mjere kakve propisuje Zakon o zaštiti od nasilja u porodici”, upozoravaju iz CŽP.

Kontakt između žrtve i učinioca tokom postupka nije rijedak i ponekad znači nastavak zajedničkog života, pomirenje ili susrete u sudnici bez adekvatnog razdvajanja, što povećava bezbjednosne rizike i može uticati na istrajavanje žrtve u postupku.

Iako značajan broj oštećenih formalno negira strah, kvalitativna zapažanja monitorki pokazuju da se strah često ispoljava kontekstualno, selektivno ili neverbalno. Žrtve se, takođe, najčešće saslušavaju više puta, što povećava rizik od emocionalnog opterećenja i sekundarne viktimizacije.

Kaznena politika pokazuje izraženu koncentraciju oko minimalne zakonske kazne zatvora, uz čestu primjenu uslovne osude vezane upravo za minimalnu kaznu. Više od trećine izrečenih kazni zatvora izvršava se u prostorijama stanovanja, što u predmetima nasilja u porodici ne obezbjeđuje jasno fizičko razdvajanje učinioca i žrtve i ograničava zaštitnu i preventivnu funkciju kazne.

Mjere bezbjednosti nijesu izrečene u značajnom dijelu osuđujućih presuda, iako su u brojnim predmetima identifikovani indikatori rizika od ponavljanja nasilja. Kada se izriču, dominira zabrana približavanja, dok se druge mjere koriste rijetko i neujednačeno. Mjera udaljenja iz stana izrečena je samo jednom.

“I u rijetkim predmetima u kojima je imovinsko-pravni zahtjev postavljen, sudovi su oštećene upućivali na parnični postupak, čime se krivični postupak ne koristi kao mehanizam reparacije. Ovakva praksa ima za posljedicu dodatno procesno opterećenje žrtava, produžavanje pravne nesigurnosti i izlaganje ponovnim sudskim postupcima, sa rizikom od sekundarne viktimizacije i retraumatizacije”, navodi se u dokumentu.

Iz CŽP poručuju da je neophodno unaprijediti dosljednu i kontekstualnu primjenu materijalnog i procesnog prava u predmetima nasilja u porodici, uz sagledavanje kontinuiteta nasilja, obrazaca kontrole i odnosa moći, a ne samo pojedinačnog događaja. Sudovi i tužilaštva treba u većoj mjeri da u pravnu kvalifikaciju, obrazloženja presuda i odmjeravanje sankcija uključe ranije i psihičko nasilje, kao i dugotrajne obrasce ponašanja, uz češću primjenu instituta produženog krivičnog djela kada za to postoje uslovi.

Potrebno je ojačati proaktivnu ulogu tužilaštva kroz sistematičnije prikupljanje dokaza koji ne zavise isključivo od iskaza žrtve, uključujući materijalne i digitalne dokaze, svjedoke i dokumentaciju institucija i specijalizovanih NVO. Time se smanjuje pritisak na žrtve i povećava efikasnost krivičnog gonjenja.

Preporučuje se i ujednačavanje primjene principa hitnosti u svim fazama postupka kroz jasne i obavezujuće kriterijume, kako bi razlike u trajanju postupaka bile uslovljene isključivo objektivnom složenošću predmeta, u skladu sa obavezama iz Istanbulske konvencije.

Zatim – uvođenje kontinuirane i sadržajne procjene rizika u svim fazama postupka, koja bi obuhvatala ranije nasilje, kontinuitet nasilnih obrazaca, raniju osuđivanost, kontakte između žrtve i učinioca i specifične ranjivosti žrtve. Takođe, potrebno je kroz ZKP predvidjeti zaštitne mjere slične onima iz Zakona o zaštiti od nasilja u porodici.

Treba unaprijediti informisanje i procesno osnaživanje žrtava kroz jasno i kontinuirano objašnjavanje njihovih prava tokom cijelog postupka, uz poseban fokus na besplatnu pravnu pomoć, pratnju povjerljivog lica, informacije o toku postupka i dostupnim servisima podrške.

Takođe, ojačati dostupnost pravne i stručne podrške žrtvama, kroz aktivniju primjenu sistema besplatne pravne pomoći, sadržajniju ulogu punomoćnika i sistemsko uključivanje službi za podršku žrtvama i svjedocima, posebno tokom saslušanja i drugih emocionalno zahtjevnih faza postupka.

Preporučuje se dosljednija primjena mehanizama za sprečavanje sekundarne viktimizacije, uključujući status posebno osjetljivog svjedoka, saslušanje bez prisustva okrivljenog i korišćenje tehničkih sredstava. Odsustvo formalno iskazanog straha ili pomirenje ne bi trebalo da budu razlog za izostanak ovih mjera.

U oblasti kaznene politike potrebno je unaprijediti individualizaciju sankcija, uz dosljednije vrednovanje težine i kontinuiteta nasilja, ranijeg nasilnog ponašanja i posljedica po žrtvu. Posebnu pažnju treba posvetiti činjenici da izvršenje kazne zatvora u prostorijama stanovanja često ne obezbjeđuje adekvatnu zaštitnu i preventivnu funkciju u predmetima nasilja u porodici.

Preporučuje se jačanje saradnje sudova, tužilaštava i specijalizovanih servisa podrške, uključujući nevladine organizacije, kako bi se obezbijedili kontinuitet podrške žrtvama, njihovo osnaživanje i dosljedna primjena standarda zaštite u skladu sa međunarodnim obavezama države.

U većini praćenih predmeta žrtve su učestvovale u krivičnom postupku bez profesionalnog pravnog zastupanja, “što ukazuje da je pristup pravnoj podršci ograničen i da se procesna prava žrtava često ostvaruju bez stručne pomoći”.

Kada je punomoćnik bio prisutan, najčešće ga je angažovala sama oštećena, dok je korišćenje sistema besplatne pravne pomoći zabilježeno u manjem broju slučajeva.

“Prisustvo punomoćnika ne podrazumijeva nužno i aktivnu procesnu ulogu, jer u pojedinim predmetima njihovo učešće tokom ročišta nije bilo suštinski vidljivo ili kontinuirano. Stručna podrška žrtvama u sudnici (psihološka ili savjetodavna) nije evidentirana ni u jednom predmetu, što ukazuje na izrazit nedostatak sistemske podrške tokom emocionalno zahtjevnih faza postupka, naročito tokom davanja iskaza”, kažu iz CŽP.

Iako su službe za podršku žrtvama i svjedocima formalno dostupne u sudovima, njihova uloga nije zabilježena ni u jednom predmetu.