Tarbuk: Muzika povezuje i onda kada istorija razdvaja

INTERVJU: Povodom otvaranja jubilarnog 25. KotorArta, hrvatski kompozitor, dirigent i koumjetnički direktor festivala za “Informacije CG” govori o premijeri djela “Pjesme muzici”, poeziji don Branka Sbutege, značaju Brkanovićevog “Triptihona”, razvoju Bokeljskog simfonijskog orkestra i umjetničkoj viziji festivala

Koncertom "Trajanje", koji će biti održan 13. jula na Pjaci ispred Katedrale Svetog Tripuna, KotorArt će svečano otvoriti svoje jubilarno, dvadeset peto izdanje. Program otvaranja osmišljen je kao spoj savremenog stvaralaštva, muzičkog nasljeđa i festivalskih vrijednosti koje KotorArt njeguje od svog osnivanja.

Otvaranje je povjereno hrvatskom kompozitoru i dirigentu Mladenu Tarbuku, koumjetničkom direktoru KotorArta i umjetničkom rukovodiocu Bokeljskog simfonijskog orkestra. Publika će premijerno čuti Tarbukovu kompoziciju “Pjesme muzici”, nastalu na stihove don Branka Sbutege, jednog od osnivača KotorArta, čime će biti obilježeno 20 godina od njegove smrti. Istovremeno, crnogorskom premijerom “Triptihona” Ivana Brkanovića, jednog od reprezentativnih ostvarenja jugoslovenske muzičke literature, festival će obilježiti i 120 godina od rođenja ovog istaknutog hrvatskog kompozitora. Na koncertu će nastupiti Bokeljski simfonijski orkestar i Akademski hor “Ivan Goran Kovačić”, koji je pripremio Ivan Šćepanović, uz soliste Mihaelu Kristinu Mlinarić (sopran), Rezu Fekrija (tenor) i Krešimira Stražanca (bariton-bas).

Tim povodom, maestro Tarbuk za “Informacije CG” govori o o premijeri djela “Pjesme muzici”, poeziji don Branka Sbutege, značaju Brkanovićevog “Triptihona”, razvoju Bokeljskog simfonijskog orkestra i umjetničkoj viziji festivala.

Čudno je to kako s protokom vremena mnogi ljudi i mnoge stvari koje su nam se činile toliko važnima izblijede, dok neki ostanu svijetliti poput svjetionika u mraku. Mnogo takvih svjetionika nam je don Branko ostavio, a jedan od njih su i Don Brankovi dani muzike. Nije li onda sasvim prirodno da četvrtinu vijeka postojanja festivala i činjenicu da već dvadeset godina don Branko nije među nama obilježavamo ovakvom narudžbinom? Na ovu ideju je došao kolega Ratimir Martinović, a ja sam je zaokružio temom don Brankove pjesme o muzici. Te pjesme na izuzetno zanimljiv i slojevit način govore o dijalogu između muzičke i poetske misli, prolazeći kroz cijeli spektar izraza – od filozofske misli do uzbudljivih, kratkih stihova punih asonance. Nakon mojih “Sanjača”, nastalih na stihove Nikole Šopa, ovo je još jedan susret s velikom poezijom na istom tragu uobličavanja duhovnih slika.

Izvrsno ste primijetili slojevitost don Brankove poetske misli, koja katkad gotovo prelazi u esejistiku. Upravo zato sam se, nakon dugog iščitavanja njegove cjelokupne poezije, odlučio za četiri pjesme koje su, barem po mom sudu, imale u sebi jaku vezu s muzičkim izrazom, ali svaka na svoj jedinstven način.

Narudžbina je modus vivendi svakog kompozitora, a provocira ga na maštovitost i uživljenost, što mi u ovom slučaju, uz vrlo jasno artikulisanu poetsku riječ don Branka, nije teško palo. Ne mogu ni opisati koliko mi emotivno znači da mogu svoje muzičko viđenje njegove poezije podijeliti s njegovim sugrađanima!

Ivan Brkanović je jedan od rijetkih kompozitora koji je odolio sirenskom zovu plakativne upotrebe folklora u umjetničkoj muzici. Njemu je uspjelo da u “Triptihonu” stvori jedan sintetički izraz u kojem se stapa crnogorska jadikovka s modernizmom prve polovine 20. vijeka, baš onako kako je to uradio Stravinski. Sasvim mi je neshvatljivo da crnogorska javnost do sada nije imala priliku da čuje ovaj supstrat crnogorskog melosa, ali nikad nije kasno, pa se nadam da će ovogodišnje izvođenje dirnuti srca slušalaca.

Trebalo je naći hor koji će biti u stanju da otpjeva ovu zahtjevnu partituru, te nekako postići da se on nađe u Kotoru 13. jula. Providnost je to tako uredila da hor “Ivan Goran Kovačić” ima nastup na Dubrovačkim ljetnim igrama na samom početku festivala, pa smo bili u mogućnosti da organizujemo njihov dolazak u Kotor neposredno poslije tog nastupa. Vrijedna činjenica jeste i to da taj hor izuzetno uspješno vodi moj diplomand Ivan Šćepanović, što će olakšati pripreme i osigurati visok nivo nastupa. Konačno, ova izvedba jeste i veliki izazov za Bokeljski simfonijski orkestar, koji se kroz dosadašnja četiri koncerta još nije susreo s ovako teškom i složenom partiturom.

KotorArt je kroz tih četvrt vijeka bio i klasični festival, i inkubator nove muzike, i festival dječjeg pozorišta, i još mnogo, mnogo toga. U podlozi leži briga i potraga za vlastitim izrazom, a nju možda najbolje ocrtava “Triptihon” kao obred smrti u kojem se na koncu zapali iskra novog života. Nije li, konačno, to i jedini smisao naših prolaznih egzistencija?

Velika je korist za orkestar od ovakvog izvođenja, odnosno ovakvog projekta. Moja kompozicija traži otvorenost prema novom zvuku i muzičku maštovitost, a koleginicama i kolegama u orkestru sigurno će biti izuzetno zanimljivo da sarađuju s pjevačem ovako velikih izražajnih mogućnosti kakvima raspolaže Krešimir i da isprate sve one fine nijanse koje on zna da izvede u odnosu između donošenja teksta i načina pjevanja. Krešimira pomno pratim od njegovih početaka i zato vrlo dobro poznajem mogućnosti njegovog glasa, a svoje poznavanje sam provjerio i pišući za njega pjesmu Vesne Parun “Nebo začarano u trave”, koju je Krešimir izveo prošle godine na Muzičkim večerima u Osoru s pijanistom Danijelom Detonijem. Bila je to izvedba za pamćenje!

Živimo u čudnim vremenima, svjesni da se nalazimo na tektonskoj pukotini raznih kultura, civilizacija, ali i politika. Muzika ima tu moć da povezuje, upoređuje i propituje sve ljude, bez obzira na to kojeg su porijekla, rase ili nacije, bez obzira na to s kojeg kontinenta dolaze. Istorija je pokazala da je ta moć slaba, ali da postaje vrlo jaka kada djeluje na duge vremenske staze. Četvrtina vijeka postojanja jednog ovakvog festivala, često vremenu uprkos, nije mala stvar. Nadajmo se da ćemo uspješno nastaviti s provedbom druge četvrtine…

Moje iskustvo vođenja festivala i teatarskih kuća može pomoći, i pomaže, oblikovanju programa KotorArta i njegovih partnera. Svjesni smo činjenice da festival ne djeluje kao mnogi svjetski festivali na izdašnim dotacijama, već ponajprije zahvaljujući viziji kolege Martinovića i tima koji je on odabrao, usmjeravao i razvijao do visokog nivoa koji mu je omogućio da ove godine dobije jedan od prestižnih grantova programa Creative Europe.

Na ideju je došla koleginica Andrea Živković, koja je okupila svoj tim i vrlo brzo krenula s realizacijom. Ona bi vam mogla više reći o tome, ali mogu ukratko prepričati kako je primijetila da na području Boke živi mnogo akademski obrazovanih muzičara koji bi mogli pokazati interesovanje da sviraju u jednom novom orkestru. Orkestar je već održao tri koncerta, otvaramo Muzički festival Tivat, a ispostavilo se da postoji mnogo veće interesovanje za angažovanje jednog ovakvog simfonijskog orkestra nego što smo mogli sanjati.

Po meni je upravo činjenica da orkestar nije na plati, nego djeluje po formuli “koliko para, toliko muzike”, garant njegovog kvaliteta i održivosti. Jer šta vam vrijedi orkestar koji uživa na državnim ili gradskim jaslama i svira jedanput ili dvaput mjesečno? A takvih primjera u regionu ima poprilično…

Duboko sam zahvalan kolegi Martinoviću na pruženoj prilici da mogu kreativno doprinijeti kulturnom razvoju Kotora, Boke i Crne Gore. Činjenica da sam i kompozitor, i dirigent, i profesor s velikim iskustvom može ovaj doprinos samo produbiti i učiniti ga višedimenzionalnim.

Živimo u čudnim vremenima, svjesni da se nalazimo na tektonskoj pukotini raznih kultura, civilizacija, ali i politika. Muzika ima tu moć da povezuje, upoređuje i propituje sve ljude, bez obzira na to kojeg su porijekla, rase ili nacije, bez obzira na to s kojeg kontinenta dolaze

KotorArt je kroz tih četvrt vijeka bio i klasični festival, i inkubator nove muzike, i festival dječjeg pozorišta, i još mnogo, mnogo toga. U podlozi leži briga i potraga za vlastitim izrazom