Novo djelo je uvijek novo putovanje

INTERVJU: Hrvatski bariton-bas Krešimir Stražanac prvi put dolazi u Crnu Goru, gdje će na otvaranju KotorArta premijerno izvesti “Pjesme o muzici” Mladena Tarbuka, i tim povodom za Informacije CG govori o novim djelima, umjetničkoj odgovornosti i zašto publika traži više od savršenih nota

Hrvatski bariton-bas Krešimir Stražanac izgradio je zavidnu međunarodnu karijeru nastupajući na vodećim evropskim i svjetskim koncertnim i operskim scenama. Na svečanom otvaranju 25. KotorArta, 13. jula na Pjaci ispred Katedrale Sv. Tripuna, crnogorska publika imaće priliku da ga prvi put čuje uživo u novom djelu Mladena Tarbuka “Pjesme o muzici”, ciklusu pjesama na stihove don Branka Sbutege, nastalom po porudžbini KotorArta povodom dvadeset godina od njegove smrti. Djelo će izvesti uz Bokeljski simfonijski orkestar pod dirigentskim vođstvom samog kompozitora.

U razgovoru za Informacije CG govori o premijernim izvođenjima, privlačnosti savremene muzike i otkrivanju manje poznatog repertoara, ulozi teksta i emocije u interpretaciji, odgovornosti umjetnosti u očuvanju kulturnog pamćenja, kao i o novoj ulozi univerzitetskog profesora.

Na otvaranju jubilarnog KotorArta premijerno ćete izvesti novo djelo Mladena Tarbuka “Pjesme o muzici”. Budući da ste već sarađivali sa ovim kompozitorom, ali da prvi put dolazite u Crnu Goru i nastupate sa ovdašnjim orkestrom i umjetnicima, kako doživljavate ovaj novi umjetnički susret?

Uvijek mi je poseban doživljaj izvoditi kompozicije Mladena Tarbuka i zato me je ovaj poziv jako obradovao. Ono što me u ovim kompozicijama svakako inspiriše je rafiniranost kompozitorskog stila Mladena Tarbuka. Nije prvi put da izvodim njegova djela jer smo već zajedno imali premijeru na “Osorskim glazbenim večerima” i iznimno ga cijenim, ne samo kao muzičara, kompozitora, dirigenta, nego kao čovjeka. Ono što je svakako premijera je moj dolazak i Kotor i Crnu Goru uopšte. Puno samo toga čuo o ljepotama ove zemlje od kolega i prijatelja i zato se jako radujem što ću ih sada sam moći vidjeti! U svakom projektu upoznam nove i drage ljude i zato se radujem i ovoj saradnji i orkestru!

Premijerno izvođenje novog djela predstavlja priliku da publici predstavite muziku koja još nema izvođačku tradiciju. Koliko Vas kao umjetnika inspirišu takvi projekti i otkrivanje manje poznatog repertoara?

Meni je lično uvijek poseban doživljaj izvoditi nešto što niko nikada nije izvodio i što je novonapisano. Jako volim naizmjenično izvoditi djela iz raznih epoha i uopšte, stilsku i jezičku raznolikost. Tako nekada jedanu nedjelju izvodim nešto iz renesanse ili ranog baroka, a nakon toga slijedi skok u pozni romantizam ili neko premijerno izvođenje. Često se radi i o djelima koja su napisana početkom ili krajem 19. vijeka ali su zaboravljena. U ovoj sezoni sam tako npr. izvodio ulogu Grofa u verističnoj operi Alberta Franketija “Alpski cvijet” (Fior d’Alpe”). Zaista je poseban doživljan izvesti tako nešto, zato što zapravo postoji velik broj djela koja su zaboravljena, a jako su dobra i kojih se treba sjetiti. U sljedećoj sezoni ću tako pjevati ulogu Džona Falstafa u istoimenoj operi Antonija Salijerija, koga najviše znamo iz filma “Amadeus”. Salierijevu muziku malo ko poznaje, a jako je kvalitetna. Isto tako se trudim da snimim djela hrvatskih kompozitora koja nikada nisu snimljena. Do sada sam snimio Blagoja Bersu i Vatroslava Lisinskog.

Vaša karijera obuhvata izuzetno širok repertoar: od baroknih oratorijuma do savremenih muzičkih projekata i operskih premijera. Šta Vas iznova motiviše da prihvatate izvođenje novih djela?

U savremenim djelima me privlači činjenica da ih nikada nisam čuo ili izvodio. To je kao kada idete u restoran pa vidite nešto novo na meniju – ja volim nove ukuse, nova iskustva! I uvijek se nadam da će me novo iskustvo oduševiti i biti vrijedno pokušaja!

U Vašem umjetničkom radu tekst ima posebno mjesto, bilo da je riječ o oratorijima, lid repertoaru ili savremenim kompozicijama. Kako gradite interpretaciju koja publici prenosi ne samo značenje riječi, već i njihovu emocionalnu snagu?

Za mene je uvijek bilo ključno tekstu dati emocionalnu dubinu. Ono što osjetim kada ga čitamm prenijeti publici. Kompjuteri mogu čitati tekstove koje mi ljudi razumijemo, ali u njih ne mogu unijeti emociju koju ljudi osjete i koja proizlazi iz iskustava koja smo imali u životu. To je onaj aspekt koji npr. vještačka inteligencija vjerojatno nikada neće moći postići, ili barem ne na istinski način, nego samo simulirano. Mi muzičari nismo samo instrumenti koji sviraju prave note, mi smo mediji koji publici prenose emocije, bude sjećanje na iskustva iz života, pričaju priče, spajaju ljude u nešto veće od pojedinaca koji jesmo. Već i sam pokušaj simulacije orkestarske partiture sa kompjuterom je meni do sada uvijek bio besmislen, čak i sa optimalno nasnimljenim instrumentima. U svojim izvođenjima pokušavam preko teksta ostvariti ono što svaki čovjek zapravo treba – povezanost sa drugim ljudima.

Otvarate jubilarni KotorArt djelom koje priziva sjećanje i povezuje prošlost sa sadašnjošću. Koliku odgovornost, po Vašem mišljenju, umjetnost ima u očuvanju kulturnog pamćenja i podsticanju društva na promišljanje?

Kultura je nešto što ne samo spaja ljude, ili u ovom slučaju nacije, nego nas i obrazuje. Važno je sjetiti se ljudi i događaja iz prošlosti. Mi nismo tu da publiku samo zabavimo, nego da ih i edukujemo, da ih potaknemo na razmišljanje. Zato su kulturni kontinuitet i opšte obrazovanje tako važni. Bez kulture bi imali samo zabavu. Ja nemam ništa protiv zabave, ali što bi ovaj svijet bio bez poezije, slikarstva, vajarstva i svih drugih oblika umjestnosti? Možda ono što je strast bez ljubavi?

Pored brojnih međunarodnih nastupa, odnedavno ste i univerzitetski profesor klasičnog pjevanja u Klagenfurtu. Kako izgleda Vaša umjetnička svakodnevica u ovoj fazi karijere i čemu trenutno posvećujete najviše pažnje?

Već godinama imam oko 60-70 nastupa godišnje od Tokija, Shenzena, Montreala, Los Anđelesa, Atlante, svih evropskih gradova ili Brazila, ali sam ove godine postao i univerzitetski profesor solo pjevanja u Klagenfurtu. Uz sve nastupe kojih još uvijek ima jako puno, a ja sam zaista neko ko obožava biti na pozornici, sada se trudim mlade ljude inspirisati i obrazovati da i sami ostvare svoje snove. Učim ih kako da ovaj poziv, naravno i zanimanje, ali prije svega poziv, prihvate i realizuju na najkvalitetniji i najiskreni način.