Krah partijskog upravljanja EPCG

Kompaniji danas nije potreban partijski generalni direktor, ni novi kolektivni model podjele izvršne vlasti „po dubini“. Hitno joj je potrebna potpuno nezavisna, profesionalna uprava sa jasnim mandatom da sprovede radikalni krizni menadžment

Redovna godišnja Skupština akcionara EPCG, zakazana za Vidovdan, nije održana jer se nije pojavio predstavnik Vlade. Bila je to već treća odložena skupština u samo četrdesetak dana, nakon dvije prethodno odložene vanredne sjednice. Na internet stranici EPCG o tome nema ni riječi. Kao da se ništa nije dogodilo.

Na toj sjednici trebalo je da se raspravlja o finansijskim izvještajima i Izvještaju menadžmenta za 2025. godinu, koji pokazuju da se najveće državno preduzeće nalazi u najtežoj finansijskoj situaciji od početka ovog milenijuma.

Gubitak od oko 92 miliona eura samo je dio problema. Kompanija je ozbiljno povećala zaduženost, nagomilala obaveze prema dobavljačima i praktično iscrpila novčane rezerve. Od nekadašnjeg značajnog punioca državnog budžeta, EPCG je postala korisnik državne pomoći od čak 70 miliona eura.

Zašto, onda, Vlada nije željela da održi Skupštinu?

Prema dobro obaviještenim izvorima iz same kompanije, razlog nije neslaganje oko finansijskih izvještaja. Njih bi predstavnik Vlade usvojio bez problema, jer je lošem poslovanju u dobroj mjeri kumovala i sama Vlada, odobravajući ključne odluke uprave društva. Problem je, po svemu sudeći, mnogo prizemniji. Lome se koplja oko toga da li će kompanija dobiti generalnog direktora sa širokim izvršnim ovlašćenjima ili novi model kolektivnog izvršnog upravljanja u kojem bi izvršnu vlast, kao i do sada, dijelili koalicioni partneri.

Prema tim informacijama, Pokret Evropa sad (PES) zagovara izbor generalnog direktora, na čijem mjestu vidi svog kandidata, dok Nova srpska demokratija (NSD) insistira na kolektivnom modelu u kojem bi se izvršna kontrola nad kompanijom i ubuduće dijelila "na ravne časti".

Rasprava se, dakle, uopšte ne vodi o tome kako finansijski ozdraviti EPCG i konačno uspostaviti profesionalni menadžment, što je bio osnovni smisao novog Zakona o upravljanju državnim preduzećima. Vodi se isključivo o tome kako i u novom zakonskom okviru sačuvati partijski uticaj nad kompanijom.

EPCG su danas nasušno potrebni nezavisni profesionalni menadžeri sa dokazanim iskustvom u kriznom restrukturiranju energetskih kompanija (turnaround management). Ako ih nema u Crnoj Gori, treba ih angažovati u inostranstvu. Koliko god koštali, to bi bila investicija koja bi se višestruko isplatila.

Međutim, u percepciji partijskih lidera jedina važna mjerna jedinica, izgleda, ostaje politički kapital i kontrola nad resursima koje sa sobom nosi upravljanje najvećim državnim preduzećem. Dok ta borba traje, bez odgovora ostaje najvažnije pitanje – kako finansijski ozdraviti EPCG.

Da bismo odgovorili na to pitanje, moramo se vratiti nekoliko godina unazad. Kada je 2018. godine italijanska kompanija A2A napustila EPCG, iza sebe je ostavila oko 250 miliona eura gotovine. Bila je to jedinstvena razvojna šansa.

Umjesto toga, bivša vlast je loše pripremila ekološku rekonstrukciju Termoelektrane Pljevlja, na kontroverzan način dodijelila tender za njenu realizaciju i zakasnila da projekat završi prije isteka dozvoljenih 20.000 radnih sati krajem 2020. Time je izgubljena osnovna svrha tog projekta – da se na vrijeme zadovolje blaži ekološki standardi predviđeni za rad postojećih elektrana.

Nova vlast je imala priliku da sve to preispita i presiječe praksu udomljavanja nekompetentnih kadrova. Umjesto zaokreta ka profesionalizaciji, ona nije ispravila greške prethodnika, već ih je preuzela kao svoje. U aprilu 2022. nastavila je projekat sa istim izvođačem, povećala vrijednost ugovora za dodatnih 15 miliona eura i uložila stotinak miliona u postrojenje za koje je već tada morala znati da neće ispuniti nove, znatno strože evropske standarde.

U odgovoru na moja pitanja kao akcionara, objavljenom 26. juna ove godine na sajtu EPCG, uprava društva je konačno ogolila stvarno stanje. Svojim objašnjenjima su praktično priznali da TE Pljevlja nakon ekološke rekonstrukcije neće dostići strože ekološke standarde efikasnosti. Pravna posljedica toga je da će, prema rigoroznim evropskim propisima, postrojenje dugoročno moći da radi svega do 1.500 sati godišnje – odnosno jedva oko dva mjeseca u toku godine.

Projekat zbog kojeg je termoelektrana osam mjeseci bila van mreže i koji građane ukupno košta preko 200 miliona eura, definitivno nije ostvario cilj zbog kojeg je pokrenut i javno opravdavan. Krajnji bilans je porazan: za samo osam godina, otkad je država preuzela upravljanje, EPCG je sa onih 250 miliona eura čiste gotovine skliznula u minus i izgubila približno pola milijarde eura svoje finansijske snage.

Zbog ove ogromne štete koja je direktno nanijeta kompaniji, njenim akcionarima i svim građanima Crne Gore, podnio sam prijavu Agenciji za sprečavanje korupcije (ASK). Taj predmet je ASK, nakon četvorogodišnjeg izviđanja, nedavno konačno proslijedio Specijalnom državnom tužilaštvu (SDT).

Porazno je što se o odgovornosti za ove porazne rezultate u javnosti uopšte ne raspravlja. Dok se iza zatvorenih vrata vode politički pregovori o novoj raspodjeli kontrole, niko ne nudi plan finansijskog restrukturiranja. Takvo restrukturiranje moralo bi da podrazumijeva i hrabar, svjež pogled na pogubne odluke nove vlasti da u sistemu EPCG zaposli čak 1.500 novih radnika. Bez otvaranja tog pitanja i suočavanja sa činjenicom da je elektroenergetski gigant pretvoren u partijsku sigurnu kuću za udomljavanje, nikakvo ozdravljenje kompanije jednostavno nije moguće.

Zato EPCG danas nije potreban partijski generalni direktor, niti novi kolektivni model podjele izvršne vlasti "po dubini". Kompaniji je hitno potrebna potpuno nezavisna, profesionalna uprava sa jasnim mandatom da sprovede radikalni krizni menadžment.

Jer ono što je danas na ispitu nije pitanje koja će partija dugoročno kontrolisati elektroenergetski sektor. Na ispitu je elementarna sposobnost države da prizna da je model partijskog parazitiranja iscrpio sve svoje mogućnosti, te da je kucnuo zadnji čas da ga zamijeni profesionalni menadžment.