Ulm – ljubav na drugi pogled

Ulm mi je u sjećanju po studeni. Oko crkve čiji je zvonik tada bio najviši na svijetu, te davne zime ledena promaja je skratila moje divljenje na nekoliko sekundi. Ovaj put je ljeto. Obilje svjetlosti iznad čarobnog Dunava

Južno od Dunava zima umije da bude svirepa. Sniježni smetovi zaviju puteve, pa i pruge. Ledenice su debele kao hrastove grane. Barem ja tako pamtim tu zimu u Vangenu, nadomak Bodenskog jezera, krajem devedesetih.

Čim je malo popustio mraz – bilo je samo minus pet – i čim su očistili sve putne pravce, odlučio sam da spakujem sina u dječija kolica i da vozom otputujemo do Ulma.

Doduše, Konstanc, na drugoj strani jezera, bio je jedini veći grad bliže od Ulma. Ali da bi se tamo došlo, moralo se na trajekt. Zamislio sam ledeni vetar sa jezera kako nam svira oko ušiju i odmah sam se odlučio za Ulm. Zima između Alpa i Dunava je idilična samo kad se posmatra iz zagrijanog vagona.

Ulm sam zadržao u sjećanju po dvije stvari. Oko katedrale, čiji je zvonik tada bio najviši na svijetu, ledena promaja je skratila moje divljenje na nekoliko sekundi.

Most preko Dunava izdržao nas je još kraće. Rijeku na kojoj sam rođen preko 1 400 kilometara nizvodno vidio sam kao sivo-crnu traku između dvije beline. Jedino su nepca po dobru upamtila Ulm. Vruća čokolada u lokalu kojem ne pamtim ime malo nas je razgalila. Otišao sam nazad u Vangen ne znajući da će se moj sljedeći boravak u Ulmu desiti skoro tri decenije kasnije.

Ovaj put je bilo ljeto. Juli koji po obilju vreline i svjetlosti podsjeća na avgust. Stigao sam popodne, odsjeo u hotelu nadomak željezničke stanice i starogradskog jezgra. Odmah sam izašao da pozdravim katedralu. Mada, nije tačan izraz katedrala, već minster. U korijenu te riječi je manastir. Tako se često u Njemačkoj zovu značajne crkve koje nisu biskupsko sjedište.

Crkva više nema visinu svjetskog rekordera. Oktobra prošle godine prestigao ju je Hristov toranj na crkvi Sagrada Familia u Barseloni. Ulmska ljepotica nema za čim da žali. Biti svjetski prvak 135 godina – od 1890. – nije malo.

Kamen temeljac ove crkve položen je 1377. Tada je Ulm bio katolički grad. Tako je ostalo sve do pojave protestantske verzije hrišćanstva. Na izjašnjavanju građana Ulma 1530. sedam osmina glasova pripalo je evangeličkom učenju. Od tada je katedrala glavna crkva ulmskih protestanata. Sa gotičkim stremljenjem u visinu ona ne krije rođaštvo sa čuvenim katoličkim građevinama.

Fascinantna je činjenica da je u trenutku kada je odlučeno da se gradi crkva Ulm imao svega 10 000 stanovnika. Grad nikada nije bio sjedište biskupa. Zato postoji jedan fasadni zvonik, bolji izraz bi bio toranj, a ne dva kao u biskupskim crkvama. Ova građevina je oduvijek bila crkva ovdašnjih građana. Oni su finansirali njenu gradnju.

Godine 1543. su politička napetost između protestanata i katolika kao i nedostatak sredstava zaustavili gradnju. Zvonik je ostao na visini od 100 metara preko tri vijeka.

Čim se grad domogao blagostanja, gradnja je nastavljena.

Ovaj put sam nadoknadio ono što sam propustio onog zimskog dana. Ušao sam u crkvu.

Ovdje je čovjek mali. Pretpostavljam, da bi preko sopstvene sićušnosti u sakralnom prostoru naslutio veličinu nevidljivog Tvorca.

U jednoj brošuri na ulazu istaknut je biblijski citat: „Ako kuću ne gradi Gospod, ne pomaže napor graditelja“. Gospod je izgleda učestvovao u gradnji, doduše nešto duže nego što su ljudi koji su je započeli zamislili. Gospod ima sve vrijeme ovog svijeta. Ostalo je zabilježeno da je 30. juna 1377. gradonačelnik Luc Kraft sa svojom ženom Elizabet sišao u rupu koja je iskopana da se u nju položi temeljac. Pokrili su kamen zlatnicima. Njihov primjer slijedili su drugi. Tako je obezbijeđeno početno finansiranje gradnje.

Posljednji arhitekta Avgust fon Bajer odlučio je da zvonik nadogradi dodatnih 10 metara. Time je dostigao 161,53 metra i nadmašio katedralu u Kelnu, visoku 157 metara. Ljudi iz Ulma će vam reći da to nije tačno – kelnska crkva navodno nije bila referentna tačka. Na ovom mjestu je 1890. hor od 320 duša pjevao oratorijum Feliksa Mendelsona posvećen starozavjetnom proroku Iliji, proslavljajući okončanje gradnje poslije više vjekova.

Izlazim u blještavilo. Zanima me zašto je 2024. prema anketi jednog instituta za istraživanje javnog mnjenja baš Ulm izabran za grad koji je najbolji za život u Njemačkoj. Konkurencija samo na jugu Njemačke je velika. Konstanc na Bodenskom jezeru, Regenzburg na Dunavu, Frajburg u krilu Švarcvalda ili Nirnberg smatrao sam ljepšim destinacijama.

Putovanja su zato tu, da dovedu u pitanje predstave o svijetu na koje se hvata paučina.

Druga zaista upečatljiva građevina u centru je svakako stara Vijećnica.

Sjeo sam u restoran na trgu iza zgrade. Posmatrao sam fasadu, koja poput istorijskog stripa oslikava važne događaje iz gradskih hronika. Gledao sam fontanu, ljude koji odmaraju u hladu drveća ili žure svojim putem. Ovaj trenutak je kao pehar, pun penušavog ljeta, šuškavog švapskog dijalekta i unutrašnjeg mira. Dobro je što sam ovdje.

Vijećnica je ujedno prag starogradskog Ribarskog kvarta. Ulm ima i svoju bistru, brzu rijeku Blau koja se u samom gradu dijeli na dva kraka, ponovo se spaja i uliva u Dunav. Nad vodu se nadnose prave njemačke bondručare. Ovako nešto sam već negdje vidio. Drvene grede iznad zelene vode. Kolmar.

Ribarska četvrt je zapravo bila četvrt koju su naselili ribari i kožari. Sokaci sa kućama koje i poslije nekoliko stotina godina ponosno pokazuju svoje noseće grede kao fasadne ukrase.

Vodenice na toj reci su davale snagu kožarama. Danas mostići i restorani na obali djeluju idilično i privlače posjetioce. Istorijske hronike spominju nesnosan smrad životinjskih koža koje su se sušile na balkonima.

Sada ovaj kraj miriše na hranu koja se sprema u restoranima. Prija mi svježina koju po vrelom danu rijeka Blau donosi iz brda. Njeno ime na njemačkom znači Plava. Ali bilo bi pogrešno svesti ime na njegov germanski supstrat. Kelti su je zvali Blava. Odatle do riječi plava nije daleko. Voda koju zadivljeno gledam zapravo je zelena.

Kuće su nastale uglavnom između 15. i 17. vijeka. Često su podizane na stubovima pobodenim u vodu. S vremenom su stubovi malo po malo popuštali. Neke od kuća su se iskrivile.

Jedna od njih je i poznata kao Kriva kuća. U njoj je smješten hotel na čijem ulazu saznajemo da je ušao u Ginisovu knjigu rekorda. Nijedan hotel na svijetu nije toliko naheren.

Ribari su odavde malim čamcima izlazili na Dunav i vraćali se sa ulovom. Postali su i vješti u brodogradnji. Plitki drveni čamci sa sandučastim nadgrađem su zbog svog oblika postali poznati kao ulmske kutije. U takvim kutijama su potom vjekovima prevozili ljude i robu niz Dunav sve do Crnog mora.

Zavirujem na stolove ljudi u restoranima pored rijeke. Najčešće su na stolu specijaliteti švapske kuhinje koja je, uz bavarsku, postala svjetski poznata. Uz to krigle lokalnog piva, Zlatnog vola.

Imena ulica u njemačkim gradovima koji su očuvali srednjovjekovno jezgro umiju da budu zabavna. Svinjski trg. Ribarska. Mesarska. Očenaški sokak. Kod Engleza. Volovska.

Upravo je Dunav, koji je povezivao zemlje i carstva kojih više nema, sve do Crnog mora, bio za Ulm važan. Tragovi su čak i na fasadama kuća.

Istorijski mural koji prikazuje Beograd nalazi se na fasadi poznate zgrade „Lijepa kuća”. Kuća je služila je kao sjedište majstora i starješina moćnog ceha ulmskih brodara i ribara. Podignuta je u 16. vijeku ali je potpuno preuređena 1616. godine, da bi pola vijeka kasnije bila nadograđena. Mještani kažu da je ime „Lijepa kuća” zapravo ironično – jer u njenoj unutrašnjoj arhitekturi navodno nema nijednog pravog ugla. Danas je zaštićeni spomenik kulture.

1717. godine mural je naručio starješina ceha Johan Matojs Šajfele. Naslikan je već sljedeće, 1718. godine, odmah nakon završetka opsade Beograda. Nastao je u čast učešća ulmskih brodara u Austrijsko-turskom ratu (1716–1718).

Oni su svojim brodovima-kutijama prevozili carske trupe i zalihe niz Dunav direktno do Beograda kako bi pomogli vojsci princa Eugena Savojskog.

Vidim Zemun i Beograd iz ranog 18. vijeka. Bedemi Kalemegdana, konture tadašnjeg gornjeg i donjeg grada, zvonici i minareti koji svjedoče o smjeni otomanske i hrišćanske vlasti.

Dunavske Švabe su poslije habzburških pobjeda planski naseljavane na panonskoj granici sa Turskom. Njihova istorija je zabilježena u jednom ovdašnjem muzeju. Ali i jedan spomenik na šetalištu pored Dunava podsjeća na to da ovaj dio nemačkog naroda nije bio miljenik sudbine. Poslije nekoliko stotina godina potomci doseljenika uz Dunav protjerani su u zemlju njihovih predaka.

U grad sam stigao književnim poslom, na poziv urednice književnog programa Međunarodnog dunavskog festivala, Olivere Stošić Rakić. Poznajemo se iz vremena kada je radila isti posao u Beogradskom kulturnom centru. Ona je sa porodicom već osam godina u Ulmu.

Festival okuplja umjetnike iz podunavskih zemalja. Uspio sam da vidim otvaranje, dva književna i jedan muzički nastup. I da razgovaram sa lokalnim političarem koji je toplim riječima dočekao beogradske studente na njihovom putu ka Briselu.

Olivera kaže da je Ulm poseban po tome što su gradske institucije i učešće građana u javnim poslovima tradicija stara nekoliko vjekova. Navodi primjer građenja crkve. Napravljen je sakralni prostor za 20 000 ljudi, a to su zamislili ljudi u varoši koja tada nije imala ni 10 000 stanovnika.

Olivera rado navodi da je jedan od njenih omiljenih punktova u gradu malo obilježje na mjestu sa kog su ulmske žene u 14. vijeku branile svoje pravo na rad: „Otrpilike kada se kod nas dešava Marička bitka, Ulm ostaje bez većine muškaraca, između ostalog i bez mesara, poginulih u jednom od brojnih ratova. Njihove žene preuzimaju poslove vođenja mesara. Pošto je gradski zakon u tom trenutku zabranjivao ženama bavljenje zanatskim poslovima, ulmske mesarke su ovo pravo izvojevale na ulicama – bio je to jedan od ranih takoreći feminističkih protesta u Evropi“.

Olivera je rođena i odrasla u Vojvodini, u Knićaninu koji je do kraja Drugog svjetskog rata bio švapsko selo – Rudolfsgnad, pa Švabe nisu za nju nepoznanica. „Čini mi se da smo u porodici oduvijek bili svi svjesni kontroverzne sudbine Dunavskih Švaba. Danas između ostalog radim i kao vodič u Centralnom dunavsko-švapskom muzeju u Ulmu. A kada se nostalgija pojača odem na obalu Dunava i zamišljam njegove vojvođanske i beogradske obale. Rijeka je stoga za mene više metonimija povezivanja nego metafora razdvajanja“.

Tih dana sam se družio sa Oliverom, ali i sa Bosancima. Sreo sam ljude poput Faruka Šehića, koje poznajem decenijama. Razgovor u Ulmu je bio nastavak razgovora u Zvorniku gdje smo se nedavno vidjeli.

Inače, mostovi preko Dunava koji povezuju Ulm i Noj-Ulm jesu i administrativna granica dvije njemačke pokrajine. Prelazio sam ih nekoliko puta dnevno.

Na obalama je festivalska atmosfera. Pod mostovima ima i kupača.

Znao sam da sjednem uz obalu i posmatram Dunav. Da zamišljam njegov tok kroz gradove i jezike. U Regenzburgu mi je rođen sin. Na istoj rijeci, kao ja u Zemunu. Jednom je to bilo u istom, Rimskom carstvu. Carstva su prolazna. Ali kada je neko rođen na Dunavu, to su razumjeli i prije dva milenijuma, razumiju i sada.

U ovom gradu, u koji sam se vratio da ga ipak zavolim, odrasla su djeca liberalnog političara Roberta Šola. Sofi i Hans su pogubljeni u Minhenu kao članove grupe otpora nacističkom režimu Bijela ruža.

Pretposljednjeg jutra u gradu prošetao sam pored sjevernih bedema, na kojima su podigli niz kućica. Rijetko sam vidio da je srednjovjekovno utvrđenje tako lijepo pretvoreno u prostor za život. Moj cilj je bio spomenik čovjeku koji je umio da se naruga medijskom cirkusu koji ga je pratio.

Spomenik je u mirnom dijelu grada, koji manje opsijedaju turisti. Ajnštajnove životne stanice su povezane sa drugim gradovima. Postao je pop-ikona u Americi. Slika koja je poslužila kao predložak za spomenik nastala je u Prinstonu 1951. Ajnšatajn ju je volio. Slao je njene kopije svojim prijateljima. U tom gestu vidio je otpor moćnicima, državnoj samovolji, duhu vremena.

Sada su njegov okamenjeni osmijeh i jezik koji je isplazio svijetu zavještanje rodnom gradu. Namignem Albertu i pođem prema Dunavu da se oprostim od Ulma.