Do pravde bez nove traume? Sud bi mogao omogućiti žrtvama ratnih zločina da do naknade dođu u krivičnom postupku

Sagovornici “Informacije CG” tvrde da bi sud u drugostepenom postupku protiv Slobodana Pekovića trebalo da odluči o imovinskopravnom zahtjevu oštećene A1, žrtve ratnog silovanja u BiH

Ukoliko žalbeno vijeće potvrdi mogućnost dosuđivanja naknade štete žrtvama u okviru krivičnog postupka to bi moglo imati dugoročne posljedice i za druge postupke ratnih zločina

Žalbeni postupak u predmetu pred Apelacionim sudom protiv prvostepeno osuđenog Slobodana Pekovića mogao bi biti prekretnica u crnogorskom pravosuđu da se o naknadi žrtvama ratnih zločina odlučuje kroz krivični postupak kako bi se izbjegao scenario da oštećeni, zbog toga što u parničnim procesima moraju da otkriju identitet i prolaze kroz dodatnu traumu, budu primorani da odustanu od zahtjeva za reparaciju.

Ako bi drugostepeni sud ispravio prvostepenu odluku i odlučio o imovinsko-pravnom zahtjevu to bi poslalo i jasnu poruku da pravo na reparaciju predstavlja sastavni dio prava žrtava ratnih zločina na pravdu.

Važan korak ka takvoj mogućnosti, čini se, napravljen je odlukom vijeća sudije Predraga Tabaša, koje je početkom juna na ročištu u Apelacionom sudu u žalbenom postupku protiv Pekovića, odlučilo da neće sprovoditi novo vještačenje žrtve ratnog silovanja – oštećene A1, već da će se vještak medicinske struke izjasniti da li je na osnovu dostavljene medicinske dokumentacije u međuvremenu došlo do promjene njenog zdravstvenog stanja.

Mišljenje vijeća Apelacionog suda zapravo je pravni preduslov za konačnu odluku po žalbi Specijalnog državnog tužilaštva, ali i po zahtjevu punomoćnika oštećene A1, advokata Dalibora Tomovića, koji su tražili da ako žalbeni sud potvrdi prvostepenu, osuđujuću presudu Slobodanu Pekoviću, ujedno odluči i o imovinsko-pravnom zahtjevu.

Prošlogodišnja, osuđujuća odluka protiv Pekovića, bila je važan korak u procesuiranju ratnih zločina u Crnoj Gori, ali i potvrda preživjelima da njihova svjedočenja i nakon više od 30 godina, imaju snagu.

Slobodan Peković, koji se ranije prezivao Ćurčić, pred Višim sudom u Podgorici u julu prošle godine osuđen je na 20 godina zatvora zbog ratnog zločina počinjenog 1992. godine, a ta kazna mu je izrečena zbog toga što je kao pripadnik Vojske Republike Srpske učestvovao u napadu i dvostrukom ubistvu u selu Hum kod Foče i kasnije silovanju oštećene A1.

Sud je prvostepenom odlukom utvrdio da je Peković, zajedno s drugim vojnicima iz kuće izveo Eminu Šabanović, udarajući je lopatom po cijelom tijelu, a potom odveo do kuće Muja Šabanovića, gdje ih je oboje usmrtio pucajući na njih iz automatskog oružja. Sud je potvrdio i dio navoda iz optužnice SDT-a da je okrivljeni potom zapalio kuću s njihovim tijelima.

Peković je po prvostepenoj odluci kriv i za silovanje oštećene svjedokinje A1 u jednom stanu u Foči. Žena je prinudno dovedena u sportsku salu “Partizan”, a Peković ju je izveo iz sale zajedno s njenim maloljetnim djetetom, sa drugom svjedokinjom i još nekoliko žena i djece. Odveo ih je u stan, preko puta policijske stanice, gdje je A1 silovana.

Međutim, iako je Viši sud utvrdio njegovu krivičnu odgovornost, oštećenu A1, žrtvu ratnog silovanja, koja je tokom postupka svjedočila pod zaštitnim mjerama, uputio je da naknadu štete traži u parničnom postupku.

SDT, koji je uložio žalbu na prvostepenu presudu, advokat koji zastupa oštećenu, kao i organizacije Akcija za ljudska prava (HRA) i TRIAL International, tvrde da bi parnični postupak žrtvu ratnog silovanja, sada u poodmaklim godinama i lošim zdravstvenim stanjem, izložio dodatnoj traumi i riziku od otkrivanja identiteta.

“U postupku je ukazano sudu na potrebu da odluči o imovinskopravnom zahtjevu oštećene jer je obaveza suda da uvijek odluči o takvom zahtjevu kada on nije skopčan sa odugovlačenjem procesa. Ovdje to nije bio slučaj budući da je za tri godine sud imao vremena da sprovede vještačenje, bez odugovlačenja postupka, a to sada može i Apelacioni sud”, poručuje advokat Tomović.

Pojasnio je da bi Apelacioni sud, ako bi odlučio i o imovinsko-pravnom zahtjevu, poslao poruku i da je sistem efikasan.

“Time se šalje poruka da žrtve mogu da računaju u slučaju osuđujuće odluke i na odluku o kompenzaciji. Naravno, ovo u slučaju osuđujuće odluke ne znači i da će se žrtva u konačnom i naplatiti, jer to zavisi od imovinskih prilika osuđenog”, pojasnio je advokat.

Vrhovni sud Crne Gore i Vrhovno državno tužilaštvo krajem decembra 2025. godine izradili su Smjernice, koje bi u predmetu protiv Slobodana Pekovića mogle i da budu važan putokaz za crnogorske sudove da u okviru krivičnog postupka odluče i o imovinskopravnom zahtjevu za sva krivična djela, a posebno za nasilje u porodici, trgovinu ljudima, ratne zločine…

Vrhovni sud u odgovoru “Vijestima” naveo je da Smjernice za ostvarivanje prava na naknadu štete žrtvama u krivičnim postupcima predstavljaju dokument sa ciljem unapređenja zaštite prava žrtava i ujednačavanja sudske prakse.

“Izrada Smjernica predstavlja važan korak u pravcu ujednačavanja sudske prakse i jačanja zaštite prava žrtava, u skladu sa domaćim zakonodavstvom i međunarodnim standardima. Osnovna polazna osnova Smjernica jeste konstatacija da žrtve u Crnoj Gori svoje pravo na naknadu štete u krivičnim postupcima najčešće ne ostvaruju u dovoljnoj mjeri iako Zakonik o krivičnom postupku predviđa mogućnost odlučivanja o imovinsko-pravnom zahtjevu u okviru krivičnog postupka. U praksi se žrtve često upućuju na parnične postupke, bez pune procjene posljedica takvog postupanja”, piše u odgovoru Vrhovnog suda.

Pojašnjavaju da dokument naglašava da žrtvu ne bi trebalo posmatrati samo kao izvor informacija o činjenicama “već kao lice koje ima pravo na informisanje, podršku, zaštitu i pravičnu naknadu štete”.

Smjernice posebnu pažnju posvećuju obavezi tužilaca i sudova da žrtvu blagovremeno informišu o njenim pravima, prikupljanju dokaza relevantnih ne samo za krivičnu odgovornost učinioca, već i za odlučivanje o imovinsko-pravnom zahtjevu; određivanju visine materijalne i nematerijalne štete, ali i privremenim mjerama obezbjeđenja imovinsko-pravnog zahtjeva kao i izbjegavanju sekundarne viktimizacije žrtava.

“Smjernice se oslanjaju i na domaće zakonodavstvo i međunarodne standarde, uključujući praksu Evropskog suda za ljudska prava, Direktivu Evropske unije o pravima žrtava i druge međunarodne konvencije koje obavezuju Crnu Goru”, navodi Vrhovni sud.

Naglasili su i da vjeruju da će Smjernice doprinijeti kvalitetnijem i efikasnijem vođenju postupaka, jer predmeti ratnih zločina predstavljaju naročito osjetljivo pitanje koja zahtijeva visok stepen stručnosti.

“Zadatak sudova je da kroz nepristrasno, nezavisno i zakonito postupanje obezbijede pravdu za žrtve i odgovornost za počinioce”, poručuju iz Vrhovnog suda.

Pravna koordinatorka organizacije TRIAL International – ured u Bosni i Hercegovini Ajna Mahmić-Ćatić, saopštila je da je ta organizacija zastupala interese oštećene stranke A1 još i tokom postupka u BiH.

Naglasila je da je veoma važno da Apelacioni sud Crne Gore zauzme stav kojim će potvrditi mogućnost dosuđivanja naknade štete žrtvama već u okviru krivičnog postupka, jer značaj takve odluke prevazilazi konkretan predmet i može imati dugoročne posljedice za ostvarivanje prava budućih svjedoka.

“Naime, sudska praksa ima ključnu ulogu u oblikovanju standarda zaštite žrtava. Ako bi drugostepeni sud ispravio prvostepenu odluku i odlučio o imovinsko-pravnom zahtjevu umjesto da žrtvu upućuje na poseban građanski postupak, to bi poslalo jasnu poruku da pravo na reparaciju predstavlja sastavni dio prava žrtava na pravdu. Takav pristup bio bi u skladu sa savremenim međunarodnim standardima koji naglašavaju da krivično gonjenje počinilaca i ostvarivanje naknade štete ne treba posmatrati kao odvojene ciljeve, već kao komplementarne elemente zaštite žrtava. Konačno, uspostavljanje takve prakse bilo bi značajno i za proces tranzicijske pravde u Crnoj Gori. Društvo ne pokazuje punu posvećenost suočavanju s ratnim zločinima samo kažnjavanjem počinilaca, već i priznavanjem štete koju su žrtve pretrpjele i obezbjeđivanjem djelotvornih mehanizama za njenu naknadu. Zato bi odluka Apelacionog suda u ovom predmetu mogla predstavljati važan korak ka jačanju standarda zaštite žrtava ratnih zločina u budućnosti”, naglasila je Mahmić-Ćatić.

Procjene su da je u ratu u BiH silovano između 20.000 i 40.000 osoba, a prekretnica u tamošnjem pravosuđu bio je slučaj silovanja Sarajke, kada je Sud BiH u junu 2015. godine, donio odluku da počinilac Slavko Savić, pripadnik Vojske RS, isplati žrtvi oko 15.000 eura.

Kako on to nije uradio, jer nije imao imovinu, uložena je žalba Komitetu UN protiv torture, koji je 2019. godine naložio državi BiH da isplati naknadu.

Prema podacima organizacije TRIAL International, sudovi u Bosni i Hercegovini su do sada u 24 predmeta ratnih zločina usvojili ili djelimično usvojili imovinsko-pravne zahtjeve za ukupno 30 oštećenih osoba, što se smatra važnim mehanizmom ostvarivanja prava žrtava na reparaciju.

Zbog toga se odluka Apelacionog suda u predmetu “Peković” pažljivo prati i u regionalnim organizacijama, koje se bave zaštitom žrtava ratnih zločina.

Pravna koordinatorka organizacije TRIAL International pojasnila je da je ta organizacija nakon pokretanja krivičnog postupka protiv Slobodana Pekovića u Crnoj Gori, pored pravnog savjetovanja, zagovarački komunicirala s pravosudnim institucijama, ali i sa međunarodnom zajednicom, a sve u cilju osiguravanja pravičnog suđenja i poštovanja svih proceduralnih normi postupka.

“U posljednje četiri godine, koliko i traje postupak pred crnogorskim pravosuđem, kroz zagovaračke aktivnosti na konkretnom predmetu vjerujem da smo uticali i na kreiranje pozitivne sudske prakse za sve trenutne i buduće predmete ratnih zločina koji će se naći pred pravosuđem Crne Gore”, navela je Mahmić-Ćatić.

Ona je pojasnila da posebno u predmetima ratnog seksualnog nasilja odlučivanje o imovinsko-pravnom zahtjevu tokom krivičnog postupka ima poseban značaj jer doprinosi punijoj zaštiti prava žrtava, smanjuje se rizik od dodatne traumatizacije i omogućava efikasnije ostvarivanje prava na reparaciju.

“Trauma seksualnog nasilja često uključuje dugotrajne psihološke, zdravstvene, socijalne i ekonomske posljedice koje zahtijevaju adekvatno sudsko priznanje i naknadu. Žrtve ratnog seksualnog nasilja tokom krivičnog postupka često svjedoče o izrazito intimnim i traumatičnim iskustvima. Ako ih sud, nakon donošenja osuđujuće presude uputi na parnični postupak radi ostvarivanja naknade štete, one su primorane ponovo učestvovati u sudskom postupku, iznositi detalje pretrpljenog nasilja i suočavati se s ponovnim preispitivanjem svoje vjerodostojnosti. Time se povećava rizik od ponovnog proživljavanja traume, što je suprotno savremenim standardima zaštite žrtava seksualnog nasilja. Posebno je značajno i pitanje zaštite identiteta. U krivičnim predmetima ratnog seksualnog nasilja žrtve često imaju status zaštićenih svjedoka i koriste mjere zaštite identiteta. Pokretanje zasebnog građanskog postupka može dovesti do otkrivanja identiteta žrtve ili značajno povećati rizik od njegove identifikacije”, upozorila je ona.

Dosuđivanje naknade štete kroz krivičnu presudu, kako su naglasili u TRIAL Internationalu, ima i važnu simboličku funkciju, jer sud ne utvrđuje samo krivičnu odgovornost počinioca nego i izričito priznaje da je žrtva pretrpjela konkretnu štetu usljed seksualnog nasilja.

“Takvo priznanje predstavlja važan element satisfakcije i dostojanstva žrtve te doprinosi njenom osjećaju da je pravda ostvarena u punom obimu. U svojim analizama i publikacijama TRIAL International ističe da pravo žrtava seksualnog nasilja na reparaciju predstavlja sastavni dio prava na djelotvoran pravni lijek prema međunarodnim standardima ljudskih prava. Organizacija je godinama zagovarala praksu prema kojoj sudovi u Bosni i Hercegovini ne bi trebalo automatski da upućuju oštećene na parnični postupak, nego da odlučuju o imovinsko-pravnim zahtjevima u sklopu krivičnog postupka kad god za to postoje procesne pretpostavke”, navela je Mahmić-Ćatić.

Punomoćnik oštećene žrtve ratnog silovanja A1, advokat Dalibor Tomović, postavio je imovinsko-pravni zahtjev još u decembru 2022. godine pred Višim sudom u Podgorici.

U predmetu protiv Slobodana Pekovića, kako je pojasnila pravna savjetnica Akcije za ljudska prava Bojana Malović, već postoji nalaz vještaka o njenom medicinskom stanju iz 2017. godine, pa je u suštini bilo potrebno samo utvrditi da li je u međuvremenu došlo do promjene zdravstvenog stanja.

“Za to je bilo dovoljno vremena u prvostepenom krivičnom postupku, tim prije što su postojali i periodi od ukupno 19 mjeseci bez održavanja ijednog ročišta”, naglasila je ona.

Uprkos tome, kako je pojasnila Malović, sud nije iskoristio procesnu mogućnost da o IPZ odluči tokom krivičnog postupka, već je oštećenu uputio na parnicu, čime je praktično vraća na početak i izlaže dodatnoj viktimizaciji jer bi za naknadu štete morala da pokrene novi postupak, otkrije identitet i ponovo prolazi kroz traumatična iskustva.

“Sada očekujemo da Apelacioni sud ispravi ovakav propust i, ako potvrdi osuđujuću presudu, odluči o IPZ – kako je to od početka i traženo”, jasna je pravna savjetnica HRA.

Malović je pojasnila da je na posljednjem ročištu u Apelacionom sudu, koje je održano 2. juna, vijeće odlučilo da vještak medicinske struke da mišljenje o tome da li ta nova dokumentacija ukazuje na promjenu zdravstvenog stanja u odnosu na raniji nalaz, što predstavlja neophodan preduslov za odlučivanje o IPZ i važan korak ka njegovom rješavanju u okviru krivičnog postupka.

U HRA se zalažu i za zakonsku promjenu, jer oštećena nije mogla da se žali na odluku sudu da ne odluči o njenom IPZ, zbog toga što zakon ne predviđa mogućnost žalbe na taj dio presude u slučaju osuđujuće odluke.

“Zbog toga je na taj dio presude žalbu izjavila specijalna tužiteljka Tanja Čolan-Deretić, što je vrlo značajno. Tokom cijelog postupka, pravni tim je ukazivao da bi upućivanje oštećene na parnicu značilo faktičko ukidanje zaštite, koja joj je već obezbijeđena u krivičnom postupku. Parnični postupak ne poznaje pseudonim niti zaštitu identiteta u mjeri u kojoj je to moguće u krivičnom postupku, već zahtijeva nastupanje pod punim imenom i prezimenom. Time bi žrtva seksualnog nasilja, koja je već svjedočila pod zaštitnim mjerama, bila primorana da svoj identitet učini javnim kako bi uopšte mogla da traži naknadu štete”, navodi Malović.

U HRA smatraju da dosuđivanje imovinsko-pravnog zahtjeva u okviru krivičnog postupka predstavlja najdjelotvorniji način zaštite prava žrtve, očuvanja njenog identiteta i ostvarivanja pune reparacije za pretrpljenu štetu, bez potrebe za novim sudskim postupkom i dodatnom viktimizacijom.

“U praksi to znači jednostavno neprihvatljiv izbor: ili ostati zaštićena, ali bez obeštećenja, ili ostvariti pravo na naknadu štete po cijenu gubitka zaštite, uz realan rizik od stigmatizacije, retraumatizacije i dodatnog psihološkog opterećenja. Zbog njega mnoge žrtve u praksi odustaju od ostvarivanja prava na naknadu štete”, pojasnila je pravna savjetnica.

Za nju, kako je naglasila, ovaj predmet je i prilika da Apelacioni sud jasno pokaže da imovinsko-pravni zahtjev nije tehničko, već suštinsko pitanje poštovanja prava žrtve.

“Ako se zadrži praksa upućivanja na parnicu, obeštećenje se formalno priznaje, ali se u stvarnosti odlaže i otežava, uz gubitak zaštite i rizik ponovnog otvaranja traume. Ispravka prvostepene presude u tom dijelu značila bi i pomjeranje standarda: da se u krivičnom postupku ne odlučuje samo o krivici, već i o reparaciji – tamo gdje su za to već ispunjeni uslovi. To bi bilo ohrabrujuće, jer bi pokazalo da se žrtva ne posmatra isključivo kao svjedok u postupku, već kao nosilac prava čije se obeštećenje može ostvariti odmah, u istom procesu. Time bi se prekinula praksa u kojoj naknada štete formalno postoji, ali se u praksi ‘prebacuje’ u novi, teži i rizičniji postupak”, smatra Malović.

Na pitanje da li će Smjernice uticati na buduću sudsku praksu, iz Vrhovnog suda naveli su da će to pokazati isključivo sudske odluke, ali da nema sumnje da predstavljaju važan korak ka daljem unapređenju i usklađivanju sa najvišim međunarodnim standardima.

U Vrhovnom sudu naglasili su da se Smjernicama izričito navodi da je obaveza tužioca i suda da imovinsko-pravne zahtjeve žrtava, kad god to dokazna situacija dozvoljava, riješe u okviru krivičnog postupka, dok upućivanje na parnicu treba da ostane izuzetak, a ne pravilo.

“Kada su u pitanju ratni zločini, Smjernice posebno ističu potrebu obezbjeđivanja ujednačenog pristupa sveobuhvatnom sistemu naknade štete žrtvama teških kršenja ljudskih prava, ujednačavanja sudske prakse i osnaživanja načela istine i pravičnosti krivičnog postupka. Takođe se navodi da je država dužna da obezbijedi odgovarajuće, djelotvorne i blagovremene reparacije za žrtve”, navode u najvećoj sudskoj instanci.

I u Smjernicama se konstatuje da su žrtve do sada često upućivane na parnične postupke, iako za to nijesu uvijek postojali objektivni razlozi, te da takvo postupanje može dovesti do dodatnog opterećenja žrtava, produžavanja postupaka i sekundarne viktimizacije.

“Istovremeno, Smjernice imaju za cilj da doprinesu promjeni ovakve prakse i afirmišu krivični postupak kao primarni forum za ostvarivanje prava na naknadu štete kada su za to ispunjene zakonske i procesne pretpostavke”, navode iz Vrhovnog suda.

Pojasnili su i da se Smjernicama upućuje na potrebu da se već u ranim fazama postupka prikupljaju dokazi potrebni za odlučivanje o naknadi štete, kako bi se stvorili uslovi da se o imovinsko-pravnom zahtjevu odluči u okviru krivičnog postupka.

Ovaj tekst je nastao u okviru projekta koji implementira TRIAL International u saradnji sa Akcijom za ljudska prava iz Crne Gore