Jedan dan je mir, a sljedeći rat

Iranci ponovo suočeni sa strahom i neizvjesnošću dok se sukob sa SAD intenzivira, a ekonomski problemi se produbljuju

Novi talas američkih napada na Iran ponovo je gurnuo Irance u duboku neizvjesnost i strah, nakon perioda relativnog mira dok je krhki prekid vatre bio na snazi.

Iranci koji su razgovarali s Rojtersom putem šifrovane aplikacije za razmjenu poruka, rekli su da se ekonomski problemi produbljuju i da ih zaokupljaju brige o tome šta će se dalje dogoditi.

Dijeleći fotografiju svoje sedmične kupovine namirnica, Somaje (40), fotografkinja iz Teherana, rekla je da su cijene u odnosu na period prije rata gotovo udvostručene.

“Najvažnija stvar generalno usred rata jeste ekonomija. Svakog dana naša situacija je sve gora i teža”, rekla je ona.

“Najstresnije je to stalno vraćanje naprijed-nazad: jedan dan je rat, sljedeći mir. Ne znamo šta će se zapravo dogoditi. Ne možemo čak ni da pravimo planove za naredna dva dana”.

Kao i svi ostali sagovornici agencije Rojters, govorila je pod uslovom anonimnosti, odbijajući da se objavi njeno puno ime zbog straha od odmazde vlasti.

Amir, 30-godišnji softverski inženjer iz Sanandadža u zapadnoj provinciji Kurdistan, rekao je da se oženio neposredno prije nego što je počeo rat američko-izraelskim napadima 28. februara.

On brine kako će obezbijediti egzistenciju za svoju porodicu i teško pronalazi posao otkako su iranske vlasti u januaru prekinule internet vezu tokom protesta protiv vlasti.

“Nakon otprilike mjesec dana, kada je internet ponovo uspostavljen, počeo je rat. Internet je ponovo prekinut, poslovanje je opet bilo ozbiljno pogođeno, bilo je mnogo problema u mojoj industriji”, rekao je Amir.

“Imao sam ogroman dug. Nisam imao druge mogućnosti jer živim u Sanandadžu i radim na daljinu, a moj posao zavisi od interneta. Nisam uopšte mogao da radim”, dodao je Amir.

Posao je pronašao tek prije nekoliko dana, ali su se sada neprijateljstva ponovo intenzivirala u ratu koji traje više od četiri mjeseca, nakon što se prekid vatre postignut u junu pretvorio u svakodnevne napade i protivnapade.

Nazanin, 34-godišnja psihoterapeutkinja koja je takođe govorila iz Sanandadža, rekla je da je ranije željela da napusti Iran kako bi nastavila doktorske studije iz psihologije. Međutim, vrijednost rijala je drastično pala i ona više ne može sebi da priušti odlazak iz domovine.

“Vjerovatno bih mogla da odem u Tursku i ostanem tamo dva mjeseca, ali nemam ni novca ni mogućnosti da to ostvarim”, rekla je ona.

Nazanin je rekla da je na njenu odluku da ostane u Iranu uticala i velika zabrinutost koju je osjećala kada je tokom ranijih talasa napada bila odvojena od porodice.

“Tokom rata, kad god bih bila daleko od porodice, počela bih da razmišljam: ako bih bila pogođena u vazdušnom napadu, kako bi to uticalo na moju porodicu?” rekla je.

“A onda bih pomislila: ako bi moja porodica poginula u bombardovanju, šta bih ja uradila? Pomisao da ne bih bila s njima i da bih morala da živim sudbinu osobe koja sama nosi tugu, bila je toliko teška da je uticala na moju odluku o emigraciji.”

Somaje, fotografkinja, rekla je za Rojters da je i ona nekada planirala da napusti Iran. Ti planovi su propali zbog krize valute, rekla je, ali je dodala da sada ne bi otišla čak ni kada bi imala realnu mogućnost da napusti zemlju.

“Danas, čak i kada bih mogla da odem, mislim da ne bih, jer su moj život, moj dom i moja porodica ovdje. Čak i kada bih mogla da odem na nekoliko mjeseci, morala bih da se vratim i nastavim život ovdje. Ne mislim da bih ikada otišla”, rekla je ona.

Hiva, koji živi u gradu Mahabadu, takođe je rekao da nema želju da ode. On probleme u ekonomiji, koje je rat dodatno pojačao, vidi kao klice društvenih promjena.

“Nastavak ovog rata može da pokrene društvene procese, jer uz nastavak sadašnjeg trenda inflacije ne postoji zamisliva alternativa osim uličnih nereda”, rekao je on.

Hiljade Iranaca ubijeno je kada su vlasti ugušile januarske proteste. Iran je od tada pokušavao da spriječi nove unutrašnje nemire hapšenjima, pogubljenjima i raspoređivanjem bezbjednosnih snaga na ulicama.

Amir je opisao da je patio od nesanice kada mjesecima nije mogao da stupi u kontakt sa ocem, dok je boravio u iračkom Kurdistanu. Rekao je da će, uprkos svim tim pritiscima, ostati u zemlji.

“Moja majka je bila ovdje tokom Iransko-iračkog rata (1980–1988) i rekla mi je da je tada moj djed govorio da nije važno ako poginemo, sve dok smo pod sopstvenim krovom”, rekao je on.

“Ne želimo da napustimo svoj dom. Ne znamo kako bi izgledalo otići. Hoće li granice biti otvorene? Hoće li nas druge zemlje primiti i hoćemo li se suočiti sa istom situacijom kroz koju su prošle sirijske izbjeglice?” upitao je, misleći na Sirijce koji su bježali od građanskog rata u svojoj zemlji od 2011. do 2024. godine.

U novom talasu napada Vašington i Teheran testiraju granice eskalacije otkako je prošle sedmice propao njihov sporazum o prekidu vatre, povećavajući mogućnost povratka u rat punih razmjera.

Sjedinjene Države juče su gađale mostove i jedan aerodrom u Iranu, izazvavši odgovor Teherana koji je napao postrojenje za proizvodnju električne energije i desalinizaciju vode u Kuvajtu.

Predsjednik SAD Donald Tramp zaprijetio je pokretanjem opsežnih vazdušnih udara na iransku infrastrukturu, a nije isključio ni mogućnost kopnenog napada na iransku obalu ili ostrva. Američki zvaničnici naveli su da su napadi na jug Irana djelimično osmišljeni kako bi Trampu ostavili različite opcije.

Takvi potezi nose rizik da Iran uzvrati eskalacijom napadajući vitalnu infrastrukturu ranjivih susjednih arapskih država ili da njegovi saveznici u Jemenu dodatno poremete globalno snabdijevanje energentima napadima na brodove u Crvenom moru.