Zašto zemlje Persijskog zaliva ulažu milijarde u Afriku?

Zemlje Persijskog zaliva ulažu milijarde dolara u Afriku – u luke, energetiku, poljoprivredu i sirovine. Međutim, investitori iz regiona primjenjuju različite strategije. Šta stoji iza toga i šta to znači za afričke države?

Prije nekoliko dana objavljeno je da kompanija ADNOC Distribution iz Ujedinjenih Arapskih Emirata preuzima Šelovo poslovanje s benzinskim stanicama i distribucijom goriva u Južnoafričkoj Republici. Vrijednost transakcije procjenjuje se na oko milijardu američkih dolara. Time Abu Dabi obezbjeđuje pristup najvećem afričkom tržištu goriva.

Ovaj posao vrijedan više milijardi samo je jedan primjer trenda koji se proteže daleko izvan energetskog sektora. Države Persijskog zaliva već godinama kontinuirano šire svoje ekonomsko prisustvo na afričkom kontinentu, uprkos povremenim usporavanjima. Prema podacima britanskog istraživačkog centra Četam haus, zemlje Savjeta za saradnju u Zalivu uložile su više od sto milijardi dolara u Afriku tokom posljednje decenije. Od toga je oko 59 milijardi dolara investirano iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, a gotovo 26 milijardi iz Saudijske Arabije.

„Za zalivske države Afrika nije udaljeni region, već njihov neposredni susjed“, ukazuje politikolog Štefan Rol iz Njemačkog instituta za međunarodne i bezbjednosne poslove (SWP).

Prema njegovim riječima, istočna Afrika nalazi se uz ključne trgovinske rute, a između dva regiona postoje višedecenijske ekonomske i društvene veze. Zato rastuće angažovanje zemalja Persijskog zaliva u Africi nije iznenađujuće.

„Ono što im je svima zajedničko jeste nastojanje da svoje privrede učine manje zavisnim od nafte i gasa“, kaže politikološkinja Madalena Prokopio iz Evropskog savjeta za spoljne odnose.

Zbog toga zemlje Persijskog zaliva već godinama tragaju za novim izvorima prihoda i sve više Afriku posmatraju kao tržište budućnosti.

Prema analizama Četam hausa, Brukings instituta i Afričke razvojne banke, kapital se prije svega ulaže u energetiku, luke, logistiku, poljoprivredu i kritične sirovine.

Za zemlje Persijskog zaliva takve investicije obezbjeđuju trgovinske rute, jačaju prehrambenu bezbjednost i omogućavaju pristup sirovinama poput bakra, kobalta i litijuma, koji su ključni za proizvodnju baterija, električnih vozila i razvoj vještačke inteligencije.

Međutim, države regiona imaju različite pristupe.

Prema riječima Prokopio, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati prvenstveno investiraju u obnovljive izvore energije, kao i u preradu i distribuciju naftnih derivata. Katar je do sada imao znatno manju ulogu i mnogo selektivnije pristupa ekonomskoj saradnji.

Oba stručnjaka smatraju da su Ujedinjeni Arapski Emirati otišli najdalje.

„Njihovu politiku morate posmatrati kao cjelinu“, kaže Štefan Rol.

Politika upravljanja lukama, logistika i ekonomski interesi ne mogu se odvojiti od spoljnopolitičkih i bezbjednosnih ciljeva. Kontrola strateških lučkih lokacija donosi Abu Dabiju ne samo ekonomske koristi, već i politički uticaj duž važnih trgovinskih puteva.

Slično ocjenjuje i Prokopio, koja ističe da Emirati znatno snažnije povezuju ekonomski angažman sa spoljnopolitičkim i bezbjednosnim interesima nego druge zalivske države.

„Saudijska Arabija, s druge strane, primjenjuje selektivniji pristup“, navodi Rol. „Fokusira se na određene sektore, prije svega energetiku. Uz to, Kraljevina ima značajnu ulogu u finansiranju razvoja, kako bilateralno tako i preko multilateralnih institucija poput Islamske razvojne banke.“

Zbog toga Rol ne vidi stvarno nadmetanje između Rijada i Abu Dabija.

Prokopio smatra da različite strategije proizlaze prije svega iz ekonomskih okolnosti. Dok su Emirati kao mala trgovinska država posebno zavisni od međunarodnih mreža, Saudijska Arabija mora svoje spoljnoprivredne aktivnosti da usklađuje sa sopstvenom ekonomskom transformacijom.

Za mnoge afričke zemlje rastuće interesovanje država Persijskog zaliva dolazi u pravom trenutku.

Prema podacima Afričke razvojne banke, potrebe kontinenta za finansiranjem rastu, dok se zapadna razvojna pomoć smanjuje, a Kina postaje opreznija u odobravanju kredita.

Investicije iz zemalja Persijskog zaliva mogle bi zato da pomognu u zatvaranju finansijskih praznina u oblastima infrastrukture, energetike i logistike.

Za razliku od Kine, zemlje Persijskog zaliva su se dosad više oslanjale na direktne investicije nego na kreditiranje. Kapital je dostupan relativno brzo i uglavnom je uslovljen manjim brojem političkih zahtjeva.

Istovremeno, afričke vlade dobijaju priliku da prošire krug svojih međunarodnih partnera.

Četam haus upozorava da je veliki dio ulaganja koncentrisan na luke, lance snabdijevanja i sirovine, što prije svega služi strateškim interesima zemalja Persijskog zaliva.

Brukings institut upozorava na opasnost da Afrika ponovo bude svedena na ulogu izvoznika sirovina. Ključno je, smatraju njihovi stručnjaci, razvijati preradu i stvaranje dodatne vrijednosti na samom kontinentu.

Po njegovom mišljenju, problem nijesu same investicije, već mogućnost nastanka novih oblika zavisnosti kroz kontrolu strateške infrastrukture ili izvoz sirovina. Ekonomski i geopolitički interesi ne mogu se uvijek jasno razdvojiti.

Na oprez poziva i Madalena Prokopio. Partnerstvo između Afrike i zemalja Persijskog zaliva još je u ranoj fazi razvoja.

Prema njenom mišljenju, tek će naredne godine pokazati da li će milijarde dolara iz Abu Dabija, Rijada ili Dohe dugoročno doprinijeti industrijalizaciji afričkih zemalja.

Uspjeh ovog partnerstva neće zavisiti od porijekla kapitala, već od toga da li će afričke države uspjeti da iz tih ulaganja stvore veću sopstvenu dodatnu vrijednost.

I Afrička razvojna banka i Brukings institut ističu isto: strana ulaganja mogu da budu važan pokretač ekonomskog razvoja, ali će trajne rezultate donijeti samo ako podstaknu razvoj domaće industrije i dugoročni privredni rast.