Ono što nijesmo sačuvali

Godinama se svijetu predstavljamo kao ekološka država. Vrijeme je da počnemo tako i da živimo. Ekološka država počinje tamo gdje prestaje asfalt

Ne znam kome ovo pišem. Možda predsjedniku neke opštine, možda ministru, možda uredniku koji će odlučiti da ovaj tekst nikada ne objavi. A možda ljudima koji će ga pročitati, prepoznati u njemu dio vlastite odgovornosti i nastaviti dalje po istoj navici. Upravo u tome smo, čini mi se, postali veoma dobri.

Navikli smo da ćutimo. A svaka navika, ako traje dovoljno dugo, počne da liči na istinu.

Rođena sam van Crne Gore, ali ovdje su korijeni moje porodice. Ovdje sam studirala i ovo je zemlja koju osjećam svojom. Godinama joj se vraćam i govorim o njoj sa ponosom. Ljude koje volim ne dovodim da vide hotele, marine i investicije. Dovodim ih da osjete zemlju, da zastanu pred pogledom koji ne traži objašnjenje, da čuju tišinu planina, šum rijeka i zvona starih gradova. Uvijek im kažem da imamo sve.

A onda krenemo da obilazimo i shvatim koliko je teško tu ljepotu braniti bez zadrške.

Dovoljno je sići sa magistrale, prići rijeci, prošetati plažom ili šumskom stazom i zastati na mjestu sa kojeg pogled oduzima dah. Tada razglednicu prekine kesa zakačena za granu, plastika u rijeci, limenka uz put ili divlja deponija iza prve krivine. Nekad svega nekoliko metara dijeli ljepotu od prizora koji bismo najradije sakrili.

Priroda nikada nije bila ono čega bi trebalo da se stidimo. Stid, ako ga još umijemo osjetiti, pripada nama.

Ne mogu da tvrdim da smo nekada bili mnogo pažljiviji. Otkad znam za sebe, smeće se bacalo u potoke, uz rijeke i niz padine, kao da će ga voda odnijeti iz našeg života, a ne samo iz našeg vidokruga. Nemar nije nov. Ali danas, kada želimo da budemo zemlja kojoj se ljudi vraćaju, vrijeme je da prvo očistimo vlastiti dom.

Godinama se svijetu predstavljamo kao ekološka država i kao Wild Beauty. Vrijeme je da počnemo tako i da živimo. Ekološka država nije ustavna odredba, slogan niti fotografija snimljena iz ugla iz kojeg se smeće ne vidi. Ona počinje tamo gdje prestaje asfalt. Po čistoći rijeke, obale i šume prepoznaje se koliko zaista cijenimo ono čime se ponosimo.

Ne možemo prodavati sliku netaknute prirode dok se ponašamo kao da je priroda ničija. Tada ne možemo očekivati ni da nas drugi poštuju više nego što poštujemo sami sebe.

Ipak, ovo nije samo priča o smeću. Smeće je njen najvidljiviji izraz. Isti nemar pojavljuje se i u mnogo skupljem obliku, onda kada pejzaž prestane da bude nasljeđe i postane prostor za zaradu. Obala se tada mjeri kvadratima, rijeka energetskim potencijalom, planina apartmanima, a zaliv brojem brodova.

Boka Kotorska, djelovi našeg primorja i pojedini krajevi na sjeveru pokazuju različita lica iste logike. Negdje prirodu potiskuju beton, prekomjerna gradnja i glad za brzim profitom. Negdje je guše smeće, zapuštenost i odsustvo najosnovnije brige. Jedno izgleda kao investicija, drugo kao nemar, ali oboje govori da prostor sve češće cijenimo po onome što iz njega možemo uzeti, a sve rjeđe po onome što smo dužni da sačuvamo.

Kruzeri, hoteli, putevi i investicije nijesu problem. Problem nastaje onog trenutka kada povjerujemo da je sve dozvoljeno ako donosi novac i da svaki slobodan prostor postoji samo zato da bi bio iskorišćen.

Najskuplje građevine nijesu uvijek one koje koštaju najviše novca. Najskuplje su one zbog kojih izgubimo prostor koji se više ne može vratiti.

Crnoj Gori je razvoj potreban. Ali razvoj koji zna svoju mjeru. Razvoj koji razumije da priroda nije prepreka napretku, već njegov temelj. Ono što izgradimo može se obnoviti. Pejzaž koji izgubimo niko više neće znati da vrati.

Možda smo previše govorili o razvoju, a premalo o odgovornosti. Nekada se veličina nije mjerila onim što čovjek može da uzme, već onim što ima snage da sačuva. Priroda nam nije ostavljena da je potrošimo, nego da je predamo dalje. Zrelost jednog društva ne vidi se samo u onome što je izgradilo, već i u onome što je odbilo da uništi.

Bilo bi lako za sve okriviti političare. Bilo bi lako, ali ne i pošteno. Oni imaju odgovornost da štite javni interes, postavljaju pravila i pokažu da ova zemlja nije ničija, nego svačija. Kada društvo zakaže, njihova odgovornost postaje još veća.

Prihvatali smo ono što nikada nije smjelo postati normalno: da rijeka odnese ono što mi nijesmo htjeli da sklonimo, da se uz puteve gomila smeće i da pejzaži ustupaju mjesto betonu, kao da se razvoj i očuvanje međusobno isključuju.

Možda je najveći problem to što smo odgovornost uvijek prepuštali nekom drugom. Političarima. Komšijama. Državi. Turistima. Nekome ko će doći poslije nas. A istina je mnogo jednostavnija. Ovu zemlju nijesu oblikovale samo odluke vlasti. Oblikovali smo je i mi. Svakim onim što smo učinili. I svakim onim što smo prećutali.

Dok svako čeka da prvi korak napravi neko drugi, gubimo ono što pripada svima. Prirodu. Prostor. I pravo da se njima ponosimo.

Turizam jeste važan, ali postoje turisti koji ostave novac i gosti koji zavole zemlju. Prvi pune statistiku jedne sezone. Drugi godinama nose njenu priču. Ako zbog rekordnih brojeva izgubimo mjeru, autentičnost i prostor zbog kojeg ljudi dolaze, nijesmo razvili turizam. Potrošili smo njegov razlog postojanja.

Zato više nije dovoljno govoriti da imamo najljepšu zemlju. Ljepota nije naša zasluga. Naša će zasluga, ili naša sramota, biti ono što smo sa njom uradili.

Jednoga dana neće biti dovoljno da djeci pokažemo fotografije, turističke slogane i statistike o rekordnim sezonama.