Mundijal nije izliječio Ameriku, ali je probudio duh koji ne smije da utihne

Američki ugao i pogled na Svjetsko prvenstvo novinara portala “Atletik” Džerija Bruera

Do nedjeljnog jutra nebo je povuklo svoj protest. Dim od šumskih požara iz Ontarija četiri dana se zadržavao nad regionom, poput sloja gaze razvučenog preko njujorškog horizonta, dok je vazduh mirisao na katastrofu koja je dugo putovala.

Bio je dovoljno gust da izazove upozorenja zbog kvaliteta vazduha, dovoljno uporan da zabrine organizatore Svjetskog prvenstva, koji nijesu imali pravi rezervni plan osim da se nadaju da će priroda učiniti svoje. A onda su, kao po narudžbi, oluje u subotu otjerale oporu izmaglicu. Bilo je to gotovo čudo. Jedina sila na ovom turniru koja nikome ništa nije dugovala ipak je dozvolila da se finale odigra.

Na Tajms skveru, među hiljadama ljudi odjevenih u bijelo-plave boje Argentine, jedan policajac pogledao je u sunce, okrenuo se kolegi i rekao:

Takav obrazac pratio je svih 39 dana prvenstva, sve do finala koje je trajalo 120 minuta prije nego što je Španija golom za 1:0 razbila čaroliju Argentine. Nešto bi uvijek prijetilo Mundijalu 2026 – odbijena viza, političke izjave američke administracije, nerazumno visoke cijene ulaznica koje nijedan navijač ne bi trebalo da plaća, sudijske kontroverze, geopolitičke tenzije ili nebo boje modrica koje ne prolaze – ali je Svjetsko prvenstvo uprkos svemu nastavilo svojim putem.

Turnir nije uklonio svoje probleme. Jednostavno, nije dozvolio da ga oni zaustave. Fudbal, najveća sportska opsesija na svijetu, posjeduje upravo toliku snagu. Uprkos svemu što je pošlo naopako i svemu što je ostalo neriješeno, igra nije prestala da bude ono što je obećavala. Zasluge za to ne mogu lako prisvojiti ni FIFA, ni administracija Donalda Trampa, niti bilo ko drugi u odijelu i s titulom.

Takmičenje je ostalo ono što jeste: 22 igrača na terenu koji pokušavaju da pobijede ili odbijaju da izgube, čineći sve da 48 država ponovo osjeti nešto. Nešto što tehnologija ne može da odglumi. Nešto što tehnologija, koliko god pokušavala, ne može da uništi.

Ovaj Mundijal imao je sopstvenu dušu. Nekako ju je pronašao. To je svjedočanstvo snage sporta – njegove sposobnosti da nadživi manipulacije, korupciju i političke interese. Sve to može da nas odbije. Onda sportisti vrate vjeru. Spektakl ne čini da se oni više trude. Upravo njihova borba stvara spektakl

Pouka ovog Svjetskog prvenstva nije da smo veći od svojih problema. Već da problemi nikada nijesu bili glavni.

Dvije večeri prije finala nekoliko hiljada ljudi okupilo se u Džavits centru na Menhetnu kako bi vidjelo zvijezde. Lionel Mesi dijelio je pozornicu sa Tomom Brejdijem, Kevinom Durentom i Novakom Đokovićem. Kada je predstavljen, aplauz se nadmetao s tišinom navijača koji su podigli telefone.

Mesi se nasmijao i mahnuo. Na kraju su ga pozdravili gromoglasni povici publike u kojoj su pojedini platili i do 528 dolara samo da stoje u kongresnoj hali tokom “Fanatiks festa”.

Brejdi ga je pitao za fotografiju koja je te sedmice ponovo postala viralna – onu na kojoj mladi Mesi kupa bebu koja će izrasti u čudo od djeteta Lamina Jamala, devetnaestogodišnjeg Španca koji je stajao naspram njega u finalu.

“Iskreno, ta fotografija je nevjerovatna. Ali, takav je život”, rekao je Mesi.

Kasnije, govoreći o dramatičnim preokretima Argentine tokom turnira, rekao je samo:

Publici je dao ono zbog čega je došla – kratak dodir s mitom.

Bio je to sponzorisani nastup koji je naglašavao ekskluzivnost ovog prvenstva, na kojem su mnoga iskustva bila spektakularna, ali i pretjerano skupa. Ipak, ono što se dešavalo na terenu bilo je toliko očaravajuće da je uspjelo da stvori osjećaj bliskosti uprkos cijeni.

Takmičenje je ostalo ono što jeste: 22 igrača na terenu koji pokušavaju da pobijede ili odbijaju da izgube, čineći sve da 48 država ponovo osjeti nešto. Nešto što tehnologija ne može da odglumi. Nešto što tehnologija, koliko god pokušavala, ne može da uništi

Mesi je najbolje utjelovio tu neobičnu prirodu turnira. Tokom prethodnih šest sedmica njegova ljudska strana probila se kroz oklop legende. Njegova ranjivost samo je dodatno uvećala njegovu veličinu. Plakao je poslije gotovo nestvarnog preokreta protiv Egipta u osmini finala. U polufinalu protiv Engleske ušao je u verbalni sukob sa Džudom Belingemom, podigao obrvu, ispružio donju usnu i klimnuo glavom, ostavljajući društvenim mrežama još jedan nezaboravan trenutak.

Dvije decenije Mesi je bio planetarno poznat, a gotovo nedokučiv. Sada, sa 39 godina i pri kraju karijere, pokazao je čovjeka toliko opsjednutog pobjedom da više nije mogao da sakrije emocije iza svoje uobičajene smirenosti.

Ali, Mesi nije bio izuzetak. Kroz različite igrače i različite ličnosti turnir je stalno ponavljao istu poruku.

Hari Kejn postigao je pobjedonosni gol protiv Meksika na legendarnom stadionu Asteka, a poslije utakmice jedva je govorio od emocija. Erling Holand istovremeno je bio zastrašujuća sila na terenu i neiscrpan izvor humora van njega, dodatno uvećavajući svoju popularnost.

Kilijan Mbape ostao je smrtonosan i efikasan iako Francuska nije stigla do trećeg uzastopnog finala.

Tu je bio i Vozinja, četrdesetogodišnji golman Zelenortskih Ostrva, koji je debitovao na Svjetskom prvenstvu u sportu koji rijetko slavi veterane iz debitantskih reprezentacija.

Poslije iscrpljujućeg remija bez golova protiv Španije na otvaranju turnira, zaplakao je. Plakao je zbog bake i djeda koji nijesu doživjeli taj trenutak i zbog majke koja nije mogla da prisustvuje utakmici jer nije na vrijeme dobila američku vizu.

Tokom čitavog prvenstva osjećala se ogromna težnja – igrača i reprezentacija koje su jurile trofej, ali i borba protiv svega što je narušavalo integritet igre. Ovaj Mundijal imao je sopstvenu dušu. Nekako ju je pronašao.

To je svjedočanstvo snage sporta – njegove sposobnosti da nadživi manipulacije, korupciju i političke interese. Sve to može da nas odbije. Onda sportisti vrate vjeru. Spektakl ne čini da se oni više trude. Upravo njihova borba stvara spektakl.

Još 2010. godine, dok su Sjedinjene Države pokušavale da dobiju organizaciju Svjetskog prvenstva, glumac Morgan Frimen opisao je Ameriku kao “dom daleko od doma”.

Šesnaest godina kasnije, poslije duboke krize nacionalnog identiteta, ovaj Mundijal udahnuo je novi život toj ideji. Ne zato što je dokazao da je Frimen bio potpuno u pravu, već zato što je pokazao koliko je od te vizije ostalo živo, a koliko je napušteno.

Kao glavni domaćin turnira zajedno sa Kanadom i Meksikom, Sjedinjene Države organizovale su veliko takmičenje uprkos svim komplikacijama. Ono što je činilo razliku nijesu bili stadioni ni slavne ličnosti, već ljudi koji su došli iskreno da učestvuju.

To se vidjelo u navijačima Haitija koji su marširali ulicama Bostona slaveći prvo učešće svoje reprezentacije na Mundijalu poslije 52 godine. Vidjelo se u meksičko-američkim navijačima koji su slavili do duboko u noć u San Hozeu, makar na trenutak zaboravljajući strah od imigracione politike. Vidjelo se i u raznolikom sastavu reprezentacije SAD, u kojoj je četvrtina igrača rođena van zemlje čiji grb nose.

Vidjeli smo Ameriku koja još zna kako da bude dom daleko od doma. Sada ostaje da izabere da to bude iznova i iznova, baš kao što igrači odbijaju da izgube.

U petak uveče, u Trampovoj kuli, taj izbor nije bio ponuđen. Predsjednik Fife Đani Infantino stajao je pored predsjednika i još jednom ponizio samoga sebe.

“FIFA je zvanični dobavljač sreće za cijelo čovječanstvo”, rekao je.

“Ništa od ovoga ne bi bilo moguće bez vas, gospodine predsjedniče. Ovo Svjetsko prvenstvo ne bi bilo ovako veliki uspjeh”.

“Ovo je najveći ljudski, društveni i kulturni događaj kojem je čovječanstvo ikada svjedočilo. Zato vam zahvaljujem. Jedna država postaće svjetski prvak, ali svijet je već pobijedio. Amerika je pobijedila. FIFA je pobijedila”.

To je bio Mundijal u svom najgorem izdanju – dvojica moćnih ljudi u pozlaćenoj kuli čestitala su jedan drugome na nečemu što nijedan od njih zapravo nije stvorio.

Turnir nije uklonio svoje probleme. Jednostavno, nije dozvolio da ga oni zaustave. Fudbal, najveća sportska opsesija na svijetu, posjeduje upravo toliku snagu. Uprkos svemu što je pošlo naopako i svemu što je ostalo neriješeno, igra nije prestala da bude ono što je obećavala. Zasluge za to ne mogu lako prisvojiti ni FIFA, ni administracija Donalda Trampa, niti bilo ko drugi u odijelu i sa titulom

U nedjelju, pod suncem koje je obasjavalo prijepodne od oko 28 stepeni, turnir je ponovo postao dostupan svima. Uzbudljivo finale okupilo je oko 50.000 ljudi na besplatnom javnom gledanju u Central parku. Bilo je to samo jedno od brojnih okupljanja širom Njujorka, gdje je utakmicu pratilo više ljudi nego što je moglo da ih stane na stadionu u Ist Raderfordu.

Poslije 39 dana ljudske borbe, ulaznica nije odlučivala kome pripada igra. Igrači su pokazali da će ona uvijek pripadati njima.

Španiji je bio potreban 106. minut da Ferran Tores savlada gotovo nesavladivog Emilijana Martinesa, koji je u finalu upisao rekordnih 11 odbrana, ali ni to nije bilo dovoljno.

Mesijev vjerovatno posljednji Mundijal završio se bez čuda. Lamin Jamal, buduća velika zvijezda svjetskog fudbala, osvojio je najveći trofej još kao tinejdžer. Iako nije bio presudan u finalu, istorija bi mogla upravo taj dan da zapamti kao trenutak kada je tiho preuzeo baklju.

Niko iz pozlaćene kule nije stvorio taj trenutak. Niko iz te kule nije mogao ni da ga spriječi.

Tokom dodjele pehara Donald Tramp ostao je uz šampione mnogo duže nego što je bilo uobičajeno. Dok su igrači Španije slavili, Infantino je pokušavao da ga skloni iz kadra. Tramp je oklijevao, pomjerio se tek malo u stranu, zastao, a zatim se konačno povukao.

Kasnije je, prije ulaska u predsjednički avion, izjavio:

Svjetsko prvenstvo je završeno. Svjetski sukobi više nijesu imali svoj privremeni veo. Zato borba koju smo gledali na terenu sada mora da se nastavi i izvan njega.